Menke - pogled koji nema ni Holivud

Starobaranka se nakon 50 godina vratila da živi u Crnu Goru /

Šezdesetsedmogodišnja Rabija Metović je sa 14 godina otputovala za Sjedinjene Američke države, gdje je živjela do 2019. godine kada je odlučila da se vrati i do kraja života živi u selu iznad Starog Bara

Kada je prije pedesetak godina napuštala Menke, malo selo iznad Starog Bara, četrnaestogodišnja Rabija je plakala. Nakon očeve smrti majka je spakovala nju i sestru, i otišle su na dalek put u Ameriku. U sjećanju joj je ostala mala kamena kuća, koju su dijelili sa stričevom porodicom i prelijepa zelena poljana ispod koje se pružao pogled na Bar i more, a iznad nje se dizala moćna Rumija. Staru kuću u takvom izdanju nikada više nije vidjela, jer je građevina stradala u zemljotresu 1979. godine.

Kada se nakon mnogo godina Rabija Metović prvi put vratila u rodno selo, umjesto porodične kuće zatekla je ruševine. Sve joj je djelovalo mnogo drugačije nego što je ostavila. Nije bilo kuće, bašte, stoke – sve je bilo zapušteno.

„Pješke sam došla do Menka, jer tada nijesam imala automobil. Tek tada sam vidjela koliko je kuća zapravo bila mala. Meni se kao maloj to činilo ogromno jer su u njoj živjele dvije familije“, priča Rabija za Caffe Montenegro.

Međutim, danas se na tom mjestu nalazi prelijepa dvospratnica, dok imanje podsjeća na rančeve iz holivudskih filmova. Odmah na ulazu nalaze se dvije kapije – jedna vodi do kuće i imanja, a druga do porodičnog groblja Metovića. Rabija kaže da na tom groblju počiva dvadesetak njenih predaka.

Na junakinju iz vestern filmova podsjeća i vlasnica kuće – kratke sijede kose, vitalna starica, gostoprimljiva, u velikom terencu se spušta niz padine Rumije i zna sama da se zaštiti i brine o sebi. Ona je od svoje ušteđevine na ruševinama stare kuće napravila pravu vilu sa prelijepim vrtom i nakon četrdeset godina života u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) došla je da živi u svojim Menkama, u svojoj Crnoj Gori.

Na junakinju iz vestern filmova podsjeća i vlasnica kuće – kratke sijede kose, vitalna starica, gostoprimljiva, u velikom terencu se spušta niz padine Rumije i zna sama da se zaštiti i brine o sebi.

Wellcome to Menketen

Preko puta Rabijine kuće uzdiže se veliko stjenovito brdo pod nazivom Podspile. Ispod njega se i dalje vide ostaci starog vodovoda koji su još Osmanlije izgradile za potrebe Starog Bara. Na ovom brdu je karakteristična ogromna stijena, koja izgleda kao da je prerezana. Rabija priča da se tamo još nalaze pećine u kojima su se ljudi krili za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok su nakon rata mnoge izbjeglice i živjele tamo. Put do tih pećina je urušen nakon zemljotresa.

Iako je dugo živjela u Čikagu, Rabija je u svoju stijenu gledala svakog dana. Naime, priča da je, kada se vratila jedne godine, uslikala stijenu i uramila je. Na svom sobnom stočiću je postavila fotografiju, pa su joj Podspile bile prvo šta je gledala ujutru, kao i u toku svog djetinjstva u Menkama.

„Ona stijena što je vidite je uvijek bila sa mnom. Proputovala sam cijelu Ameriku i pola svijeta, ali ja ništa ljepše od te stijene i mojih Menka nijesam vidjela. Vjerujte mi, ovakav pogled nema ni Holivud“, priča Rabija.

I zaista – ukoliko gledate Menke kroz Rabijinu priču i njenim očima povjerovaćete da je njeno selo „ljepše od Pariza“. U njenom slučaju ljepše od Menhetna (ekskluzivna četvrt u Njujorku). Zbog toga ona svoje imanje zove Menketn, a na ulazu u kuću stoji veliki natpis „Wellcome to Menketen“. Naziv Menketn se već uveliko primio kod mještana starog grada.

„Ona stijena što je vidite je uvijek bila sa mnom. Proputovala sam cijelu Ameriku i pola svijeta, ali ja ništa ljepše od te stijene i mojih Menka nijesam vidjela. Vjerujte mi, ovakav pogled nema ni Holivud“, priča Rabija.

Zbog vile koju je podigla, Menke su dobile potpuno novi izgled. U to selo niko nije dolazio od zemljotresa, jer su kuće bile urušene. Sada to selo sa puta izgleda kao ekskluzivno naselje. Čim se od Starog Bara proputi put Rumije sa puta se vidi vila Metovića. Prelijepa kuća ograđena zelenilom uzdiže se iznad jednog brijega, dok se ispred nje ponosno vijori crnogorska zastava.

Obnovljena kuća kao zadužbina đedovini

Rabija je bila uspješna frizerka u Čikagu, gdje je imala i svoj salon. Međutim, uvijek ju je, kako kaže, nešto vuklo put domovine Crne Gore. Ali obnova stare kuće u početku nije bila opcija. Htjela je da kupi stan u Baru, ali su joj se cijene činile preskupe. Međutim, nakon što je izgradila svoju kuću (oko koje još ima da se radi), vidjela da je za novac koji je tu uložila mogla da izgradi tri stana. Ali kaže da joj nije žao.

Ona je iskoristila konstrukciju nekadašnje kamene kuće na dva nivoa, od kojih je u donjem bila stoka, a na gornjem porodica. Ostavila je rupe u zidu od starih panjiga – mjesta gdje su kokoške legle jaja, i ukrasila ih suvenirima koje je kao turista kupovala po svijetu. Cijeli njen svijet smjestila je u tu vilu.

Soba gdje je ona učila kao dijete, danas je hodnik na spratu koji vodi do tri sobe. Svaka soba ima svoj direktni izlaz iz kuće u slučaju zemljotresa. Međutim u uglu hodnika ostavila je sto za učenje i svoju fotografiju kao djeteta da je uvijek podsjeća na to. Odmah pored je prekrivač kojim se pokrivala kao mala – star više od šezdeset godina.

„I Meksiko je jako lijep, ali nije kao Crna Gora. Meni makar nije. Može da bude lijepo koliko hoće, ali ako se ne zove Crna Gora tamo nije najljepše.“

 Dogradila je ljetnjikovac, garažu, dok je napravila i bazene na dva nivoa kako bi se nalivala bašta. Njena bašta je puna svega – od stabljika povrća do stabala voća. S obzirom da je put veoma loš, zbog čega nijesu mogle proći velike građevinske mašine, Rabija je platila više stotina malih kamiona da prevezu materijal do gore. I danas tim putem mogu samo terenci i kamioni.

 Dogradila je ljetnjikovac, garažu, dok je napravila i bazene na dva nivoa kako bi se nalivala bašta. Njena bašta je puna svega – od stabljika povrća do stabala voća.

Priča da su, dok je bila mala, njeni roditelji živjeli težak život. Drva su se nosila na leđima, voda kantama… Bilo je mnogo stoke koja se izvodila na ispašu, dok je na livadama ispred kuće bila velika bašta, ili kako su to oni zvali „džardin“. Danas, kaže ona, ne gaji ni pola toga. Menke su idealne za poljoprivredu jer postoji „živa voda“. Kuća Metovića imala je svoj izvor vode u pećini pored kuće. Rabija kaže da je postojao mehanizam – kameni točak koji je izvlačio vodu, koju su koristili za piće, higijenu i nalivanje bašte. Međutim, zemljotres je i to uništio i sada je tamo samo interesantna pećina u stijeni, ukrašena svjetiljkama.

Zlatom kupljeno imanje

Rabija po sjećanju priča da su Metovići u Menke došli sa njenim prađedom Hadži Jusufom Metovićem. Po porodičnom predanju on se iz Carigrada vratio sa zlatom i kupio imanje u Donjim Menkama.

Kupio je veliko imanje – cijelu padinu od rijeke, pa do vrha brda. Danas je to podijeljeno na više porodica. Međutim, kako kaže Rabija – „znao je moj prađed kako da izabere“.

Ona je jedno od dva kupatila u kući ofarbala u zlatno, baš inspirisano tom pričom o prađedu i zlatu. I na taj način pokušava da čuva porodičnu tradiciju.

Ulice Čikaga zamijenila livadama Menka

Iako je kao djevojčica na more gledala svakog dana, Rabija nikada nije naučila da pliva, a njeni su živjeli toliko siromašno da su je kao klinku samo par puta odveli na more. Njen najdalji put bio je do škole u Starom Baru, a kaže da su roditelji bili toliko strogi da nijesu pomišljali ni na male nestašluke, a ne da se iskradu do mora. Međutim, pamti drugačiji ugođaj umjesto kupanja.

„Napunili bi nam dvije velike bačve vode i ostavili ih na suncu da se ugriju. Onda bi se mi kupali u njima“, priča Rabija.

Ni nakon toliko decenija u Americi nikada nije naučila da pliva. Ali bila je, kaže, i do okeana i obišla druge obale, ali ljepše od crnogorskog primorja nije vidjela.

„Ni Havaji se ne mogu uporediti sa ljepotom našeg mora. A tek prirodne ljepote nema nigdje“, kazala je Rabija.

Kada je prvi put došla u Čikago bila je noć. Vozili su se od aerodroma do smještaja, gdje joj je živio ujak. Na putu do tamo vidjela je mnogo asfalta, betona i zgrada, što joj je bilo čudno kao djetetu koje je odraslo u Starom Baru i tada nerazvijenoj Crnoj Gori. Danas je u našoj državi drugačije, takođe beton, asfalt i zgrade, ali njene Menke su ostale gotovo iste – nepristupačne, okružene visoravnima, sa pogledom na Stari Bar, koji se nije promijenio od tada. Teško je bilo zamijeniti poglede na brda Volujicu, Šćembu, Mukovak, Majliku, Lisinj i Bual, zgradama Čikaga, ali kaže da se i na to navikla. Kasnije je putovanjem u Egipat saznala da Bual,  brdo koje se vidi sa njenog imanja, na arapskom znači veličanstven (the great one).

Međutim, kaže da nijesu samo zgrade i asfalt bili problem, već da su joj nedostajali i Starobarani. Za njih kaže da su je odmah svi podržali kada su čuli da bi da se vrati u Menke.

„Barani su čudni, oni uvijek podržavaju svoje. Da mi nije bilo njih ne znam kako bih i kad uspjela da obnovim kuću“, priča ona.

U uglu hodnika ostavila je sto za učenje i svoju fotografiju kao djeteta da je uvijek podsjeća na to. Odmah pored je prekrivač kojim se pokrivala kao mala – star više od šezdeset godina.

Kaže da Barani svi žive složno, da se ne primijeti koliko različitih ljudi živi tu – svih vjera i nacionalnosti. Ocjenjuje da je mnogo opuštenija atmosfera nego u Americi, jer tamo nećete vidjeti pune kafane i restorane u toku radnog vremena. Najviše joj je nedostajala blagorodnost i ljubaznost njenog naroda.

Poštuju crkvu kao da je njihova svetinja

Na imanju Metovića nalaze se ruševine Domenikanske crkve iz 12. vijeka. Crkva sa imanjem nekada je bila ženski manastir.

Po njemu je, kaže Rabija, i cijelo selo dobilo ime. Menke je nastalo od naziva časnih sestara koje su služile tu – Domenke.

Metovići su imali veliko poštovanje prema toj svetinji i ostavili su je generacijama tako, a nijedan njen kamen nijesu iskoristili. Rabija kaže da su se kao mali verali na crkvu i sa nje brali smokve, ali da se dodatno urušila tokom zemljotresa. Oni su crkvu sa imanjem skoro vratili Katoličkoj crkvi i nadaju se da će je obnoviti.

„U Čikagu su svi stranci i toliko su ljudi hladni. Ne sjećam se da me ikad neko iz ljubaznosti pozdravio na ulici. Ovdje mi se svi javljaju, ne znam ko su ljudi, ne znam ni da li oni mene znaju, ali me pozdrave i ja njih pozdravim. To nećete vidjeti nigdje drugo“, kazala je.

Rabija od porodice ima majku i sestru. Obje su u Čikagu. Sestra ima djecu, koju, kako kaže u šali, dijele, jer na sestriće gleda kao na svoju djecu. Zbog toga još nije krenula sa turizmom u Menkama – jer ne može sama. Ali ozbiljno je zagrijana da promoviše Menke i Crnu Goru. Ljubav prema svom zavičaju ju je vratila i zadržala u Crnoj Gori, pa je širenje te ljubavi na ostale i logičan slijed događaja. Takvi ljudi, koji su bili u tuđini pa se vratili na crnogorski krš, najbolje znaju koliko toga imamo, a ne znamo i koliko svijet može da nam zavidi na tome. I sama kaže:

„I Meksiko je jako lijep, ali nije kao Crna Gora. Meni makar nije. Može da bude lijepo koliko hoće, ali ako se ne zove Crna Gora tamo nije najljepše.“