Mir sa sobom, mašinom i planinom

Ratko Čogurić, rukovalac tabača snijega na Ski centru 1600 /

Uradićete samo ono što vam planina dozvoli. Kakvu god mašinu imali ne možete biti jači od prirode. Uvijek je planina ta koja je glavna. Danas imate sreće da uživate u predivnom danu u planini. Ali planina je znatno više surova i češće je loše vrijeme. Zbog toga morate i dugo i dobro da poznajete planinu i njene ćudi da biste se bavili ovim poslom, kaže Čogurić.

Dan je bio stvoren za ljubitelje snijega i aktivnosti na bijelom pokrivaču. Bjelasicom su krstarili skijaši i borderi, a ja sam se sa vrha Troglave divio ljepoti koja se prostirala svuda okolo. Osjećaj slobode i mira me potpuno obuzeo dok sam posmatrao nepregledne planine i plavetnilo neba razbijeno ponekim oblakom.

Dan je polako odmicao, nekom sporošću koja je slična onim dugim ljetnjim danima na moru. Upravo onim stvorenim za uživanje, kontemplaciju i slavljenju života i radosti koje on (do)nosi. Sunce je polako počinjalo da klizi ka zapadu, a skijaši su malo po malo krenuli da idu kućama. Suton je vrijeme kad prestaje skijanje na stazama, a počinje radni dan, a mnogo više noć, za ljude čiji je posao da staze paze i održavaju kako bi skijaši mogli da uživaju u čarima spuštanja niz padine Bjelasice.

Na početku staze stajala su dva ratraka koji su sa posljednjim zracima sunca kretali u akciju „štampanja staza“ za naredni dan. Naš domaćin Ratko Čogurić, rukovalac tabača snijega na Ski centru Kolašin 1600, poželio nam je dobrodošlicu. Dogovorili smo se da sa njim u kabini budem ja, a da kolegu fotografa Bojana ekipa iz spasilačke službe motornim sankama vozi ispred nas. Zauzeli smo svoja mjesta da bismo iskoristili „zlatni sat“ i magično svjetlo kojom je Bjelasica bila okupana.

Mir sa sobom, mašinom i planinom

U tabaču snijega imaju dva mjesta za sjedjenje, a između nas je bila konzola sa desetinama prekidača, dugmadi, kazaljki i lampica koje su Ratku pomagale da kontroliše mašinu. Ja sam sjedio i trudio se da nehotice ne aktiviram neko od njih i na napravim veću daru nego mjeru. Ljuta mašina je krenula niz prvi uspon i radna avantura je započela. Snijeg pršti pod nama dok nas 380 konjskih snaga penje stazom. Umjesto da idem niz padinu, kako je dosad bio slučaj u mojim rijetkim sniježnim avanturama, išao sam kontra smjerom i moram vam reći da je osjećaj zaista sjajan.

Ratko vješto upravlja ratrakom, a ja nakon muka izazvanog prvobitnim oduševljenjem konačno počinjem razgovor s njim. On se ovim poslom bavi 15 godina. Prije toga je bio instruktor skijanja pa je, kako kaže, logičan nastavak bio da postane rukovalac tabača snijega. Posao instruktora skijanja nije lak i za njega treba imati veliko znanje i iskustvo, ai i jake živce. Nakon decenije rada kao ski instruktor Ratko prihvata nove izazove.

Družio sam se sa ljudima koji su bili rukovaoci tabača snijega i to me zanimanje privuklo. Najviše mi se dopalo što u ovom poslu imate mir sa samim sobom, mašinom i planinom. Kao skijaš i instruktor skijanja dobro znam kakva staza treba ljudima koji na skijama jezde planinom. Na pojedinim dionicama valja posebno pripremiti stazu, neke djelove sanirati i ispraviti i koji su to posebno opasni djelovi na koje treba obratiti pažnju, kaže Čogurić i ističe kako je ovaj posao učio od Milivoja Bojića  i Sava Miomanovića, ljudi koji su već radili kao rukovaoci tabača snijega.

Svakog dana iskušavaju sreću

Dok punom parom prolazimo čarobnim planinskim pejzažima Ratko me upoznaje sa mašinom Pistenbully 400W jačine 380 ks. Oznaka W pokazuje da ratrak ima vitlo sa salom dužine 1050 metara koja olakšava rad na strmim terenima. Čogurić kreće prema stazi 11 kako bi nam demonstrirao kako se vitlo koristi. Približili smo se jednoj velikoj debeloj bukvi, on je istračao iz ratraka i vezao sajlu oko stabla. Sajla nas drži jačinom od 10 kilonjutna (kN) i predstavlja neki vid sigurnosne kočnice koja nas sprječava da se proklizamo. Polako krećemo niz strminu, a ja se uzdam u Ratkovo umijeće i snagu Pistenbully-ja.

- Uradićete samo ono što vam planina dozvoli. Kakvu god mašinu imali ne možete biti jači od prirode. Uvijek je planina ta koja je glavna. Danas imate sreće da uživate u predivnom danu u planini. Ali planina je znatno više surova i češće je loše vrijeme. Zbog toga morate i dugo i dobro da poznajete planinu i njene ćudi da biste se bavili ovim poslom. Veoma je teško pripremati stazu kada vjetar duva 100 km/h, a vidljivost je samo pet ili deset metara. A svakog dana treba pripremiti 25 kilometara staza. To je veliki izazov koji se pred nas postavlja svakog dana, ističe Čogurić.

U situacijama kada su mećava, smanjena vidljivost i jak vjetar koliko god se osjećali sigurnim u najmodernijoj mašini, nije svejedno raditi u takvim uslovima. To su na ravnom ekstremne situacije, a kamoli na strminama i do 65 stepeni nagiba.

- Kod nas nije bilo slučajeva da se mašina izvrne, ali znamo da je u inostranstvu bilo takvih situacija. Glavni problem je kada padne novi snijeg, da će on da vas ukliza. Ako se to desi bukvalno ne upravljate mašinom jer vas lavina nosi. U tim momentima možete očekivati samo da imate sreće i da se to tragično na okonča. Jedino što možete da uradite je da date puni gas i pokušate da budete brži od lavine koja vas nosi, priča nam Ratko i dodaje da su takvih situacija njegove kolege i on imali više puta.

Sve je počelo na skijama

Čogurić se prisjeća dana kada je bio učenik osnovne škole u Kolašinu koja je tada imala svoju ski opremu i sva djeca su znala da skijaju. To je bila obavezna obuka u okviru časova fizičkog vaspitanja. U to vrijeme bili su veliki snjegovi, pa je poznavanje vještine skijanja olakšavalo svakodnevni život. Prve skijaške vještine sticali su na Barutani, a kasnije na skijalištu na Bjelasici.

- Dobre skijaške osnove smo stekli u školi zahvaljujući profesorima Vladu Medenici, Sretenu i Vukmanu Perišiću, Dragu Miloševiću i drugima koji su generacije kolašinske djece naučili da skijaju. U pionirskim danima skijanja u Kolašinu nije bilo infrastrukture niti čistača i štampača snijega. Svaki odlazak na skijane bio je ujedno i kondicioni trening jer je trebalo uz planinu ići sa skijama na ramenima. Nije bilo lako, ali je bilo lijepo i svakom odlasku smo se radovali puni elana i entuzijazma, prisjeća se Čogurić vremena kada su funkcionisali ski klubovi „Trebaljevo“ i „Bjelasica“ koja su bilježila zapažene rezultate.

Mileta Leković je 1994. godine sa ekipom entuzijasta među kojima je bio i naš sagovornik osnovao MASI - Crnogorsku asocijaciju instruktora sniježnih sportova koja je članica mnogobrojnih međunarodnih skijaških asocijacija. To su počeci organizovanih ski škola sa licenciranim instruktorima koji rade obuku početnika, ali i usavršavanje tehnika skijanja kod ostalih skijaša.

Bjelasica je planina kojom se može skijati i mimo uređenih staza i koja je za slobodno skijanje dušu dala, ističe naš sagovornik.

Staze su zaštitni znak Bjelasice

- Ovo je jedan od najzahtjevnijih poslova na ski centru. To je posao u kojem morate da budete 100 odsto skoncentrisani, da vodite računa o sebi i kolegama, o skijašima, o mašinama... Svaka greška može skupo da košta i nema mjesta za improvizaciju i fušerisanje. Morate uvijek da pristupite ovom poslu sa ciljem da ujutro imate zadovoljnog skijaša. Jer ako je on zadovoljan stazom neke druge sitnije stvari i propusti na skijalištima mogu da se oproste. Staze su zaštitni znak Bjelasice i to mora da ostane tako.

Neko ko nije skijaš ne može ovaj posao da radi tako dobro jer mora da posmatra stazu iz ugla skijaša. Koje sile djeluju na skijaša u kojim djelovima staze, kako da te sile amortizuje i olakša im spuštanje. Te kritične staze se posebno saniraju kako ne bi predstavljale opasnost za skijaše. Mi smo tu da im olakšamo i obezbijedimo ugođaj na stazi, priča nam Ratko.

Za vrijeme sezone nema odmora

Po završetku skijaškog dana kreće sređivanje staza. Svake noći Ratko i kolege dolaze da sređuju staze kako bi skijaši sjutradan mogli da uživaju i čarima skijanja. Posao dijele u dvije smjene po osam sati. Dešava se često da prva smjena sredi staze, pa kada dođe druga mora sve da radi nanovo jer u međuvremenu napada snijeg koji im obezvrijedi trud. Ukoliko su najavljene padavine tokom noći onda se sa štampanjem staza kreće negdje oko dva sata izjutra i radi se do devet sati kada skijalište počinje sa radom. No, posao im često kvari nevrijeme na koje su vozači ratraka nekako i navikli, ali i neodgovorni pojedinci koji sređene staze motornim sankama ili skijama „preoru“ prije nego stignu prvi skijaši. Nažalost, za takve pojedince još uvijek nema sankcija i sve se svodi na opomene i apel na savjest ljudi.

Da bi staze bile dobre zimi neophodno je da se njeguju tokom cijele godine. Zato postoje posebni sistemi za drenažu vode kako ona ne bi oštetila stazu. Takođe, staza se čisti i kosi tokom ljetnje sezone kako bi se spremala za zimu. Uglavnom, posla oko nje ima uvijek!

Mrak je lagano prekrivao planinu dok smo se penjali ka vrhu Troglave. Ratko strpljivo pozira dok Bojan pravi sjajne fotografije. Ja uživam u pogledu. Posljednji odsjaji sunca ističu vrhove udaljenih planina koji izgledaju kao da su užareni. Ubrzo nastaje potpuni mrak koji samo razbijaju svjetla ratraka koji nas vodi ka restoranu. Svi su gosti odavno otišli. Tu su samo ljudi zaduženi da skijalište bude bezbjedno i da već sjutra novi skijaši utabanim stazama bezbjedno krstare Bjelasicom. Ostavljamo Ratka da nastavi sa priprema staze, a mi se odvezosmo ka gradu. Bio je to jedan divan dan sa divnim ljudima na Skijalištu 1600 i još jedno nezaboravno iskustvo za nas.