Mjesta koja pričaju priču o istoriji boljih vremena.

Nikšićki hoteli nekad i sad

Priča o bogatstvu hotelijerstva i ugostiteljstva u Nikšiću između dva svjetska rata. Priča o Nikšiću kao gradu okupljanja gradske i regionalne elite, intelektualaca i bogatih trgovaca. Poseban osvrt na hotel Onogošt, njegov istorijat, proces renoviranja starog hotela.

Sve lijepe priče koje su mi kao djetetu ispričali roditelji u vezi sa gradom Nikšićem vezane su za nekadašnja kultna mjesta poput hotela i kafana. Bilo ih je mnogo, kako mi govore često, a grad je bio stjecište događaja, ljudi, čineći tako kultno mjesto gdje je bilo lijepo i uzbudljivo živjeti. Dijete sam osamdesetih, kada je Nikšić imao čak šezdeset i jednu kafanu, dok su u periodu između 1881. i 1891. godine izdate dozvole za čak 179 njih. Ali ovo je priča o hotelima, kojih je u Nikšiću nekada bilo više nego što sam i sama očekivala da ću saznati, koji u punom smislu te riječi čine duh grada.

Maksim Vujačić

Prije Drugog svjetskog rata u Nikšiću, koji je brojao četiri hiljade stanovnika, su radila čak četiri hotela. Tri su se nalazila u ulici ''Cara Dušana'' (današnja Karađorđeva)- Evropa, Nikšić i Bristol, dok se hotel Amerika nalazio u ulici vladike Rada (današnja Njegoševa). Bili su to, kako objašnjava u razgovoru za Caffe Montenegro hroničar grada Nikšića, autorknjige ''Stare nikšićke kafane i hoteli'' Maksim Vujačić, mali pansioni mediteranskog tipa sa domaćom kuhinjom, mjesta okupljanja gradske elite, intelektualaca i bogatih trgovaca.

Zbog sujevjerja ''preskočili'' broj 13 sobe

Za hotel Amerika, koji je 1909. godine preko lista ''Glas Crnogorca'' u najam ponudio Nikola Barzuta, Vujačić kaže da je imao restoran i 15 soba, te da je broj 13 zbog sujevjerja bio ''preskočen''. Nakon Prvog svjetskog rata ovaj hotel je proširen i modernizovan. Dograđen je 1926. godine pa je, kako objašnjava Vujačić, zahvatao gotovo cijeli prostor od ugla na kojem se danas nalazi Galerija ''Forum'' do kuće Redžića. Kada je završen Drugi svjetski rat hotel je odmah restauriran i dobio je novo ime Javorak. Bio je to prvi hotel u oslobođenom Nikšiću. Nacionalizovan je 1948. godine i raspolagao je skromnim kapacitetima. Toliko skromnim da su, kako nam je Vujačić ispričao prisjećajući se svjedočanstava brojnih, za potrebe prijateljske fudbalske utakmice, igrače FK ''Jedinstvo'' iz Trebinja smjestili u kuće prijatelja i simpatizera Sutjeske.

Hotel Nikšić jedini hotel sa domaćim imenom

Gostionica Mile Makrid 1903. godine prerasla je u hotel Nikšić. Hotel Nikšić jedini je koji je imao ''domaći'' naziv, i bio je u vlasništvu Filipa Makrida, čovjeka koji je u Americi radio 13 godina i odlučio da stečeni imetak uloži u gostionicu i od nje napravi hotel. ''Sama grada hotela imala je 400 kvadrata a u njemu se sastajala intelektualna elita, odsjedali su ljekari, sudije, policija'', navodi Vujačić. U tom hotelu Italijani su 1941. godine do kapitulacije držali restoran u kojem je radio kao konobar Luj Davičo, muzičar iz Beograda. Ovaj hotel porušen je u bombardovanju savezničkih aviona 1944. godine.

U hotelu Evropa svirala češka muzika a goste iz Dubrovnika dovozili fijakerom

Na uglu Karađorđeve i Ulice Vuka Mićunovića nalazio se hotel Evropa Mitra Nikovića. ''Imao je 29 soba i bio najveći predratni nikšićki hotel. Hotel Evropa imao je veliku baštu a u njemu su odsjedali mnogi ugledni gosti iz inostranstva, domaći funkcioneri, organizovani maskenbali i razne priredbe. Svirala je češka muzika a hotelski fijaker je goste dovozio iz Dubrovnika i Trebinja. Vujačić kaže da je tokom ljetnjih mjeseci interesovanje za boravak u njemu bilo toliko veliko da su se mjesta morala znatno ranije rezervisati.

U današnjoj Karađorđevoj ulici kratko vrijeme radio je i hotel Bristol. O ovom hotelu nema podataka osim da je imao dvanaest soba i baš kao svi predratni nikšićki hoteli, radni vijek mu nije trajao duže od nekoliko godina.

Istorijat hotela Onogošt

Hotel Onogošt počeo je da radi 1. oktobra 1955. godine. Bio je to jedini hotel ''A'' kategorije u Crnoj Gori a izgradnja mu je trajala nekoliko godina. Projektant hotela bio je arhitekta Vujadin Popović, koji je projektovao i hotel ''Crna Gora'' u Podgorici. Maksim Vujačić u svojoj knjizi ''Stare nikšićke kafane i hoteli'' citira inženjera Đorđija Minjevića koji je juna 1953. godine bio angažovan na izvođenju radova koji navodi da se, kako bi hotel bio završen u ugovorenom roku, radilo u tri smjene: ''Mimo svih propisa radili smo gipsane i štukomermerne radove na temperaturi od 10 stepeni ispod nule, u nezastakljenim prostorijama. Zbog toga smo napravili koksane peći, rasporedili ih po prostorijama i neprekidno ložili. Izjutra, oko tri sata obilazio sam gradilište i sa čuvarem ubacivao koks u te improvizovane peći da ne bi došlo do smrzavanja gipsa.''

Nikšićani ''uvijek znaju bolje''

Vujačić navodi još jedan zanimljiv detalj iz priče Minjevića: ''U enterijeru kafane na čitavom zidu, u njenom pročelju, rađena je jedna apstraktna slika crnogorskog krša u živopisnom koloru. Na skelama, u prisustvu nekoliko uglednih Nikšićana-pažljivih posmatrača, jednog dana slikali su poznati slikari Vušković, Prijić i Berkuljan, nama u publici okrenutih leđima. Iznenada je u salu ''uletio'' jedan uvijek arogantan i nabusit sugrađanin i povišenim tonom upitao: ''Ko su ovi što mažu zid? Jeste da sam ja u školi imao jedinicu iz crtanja, ali ovo što rade ne valja ništa! ''Uslijedio je mučan tajac i nakon minut-dva sa skele se prema nezadovoljnom kritičaru polako okrenuo slikar Miloš Vušković, u to vrijeme i duhoviti karikaturista ''Ježa'', i hladno mu odgovorio: ''Da, mi ovo radimo za one koji su imali ili nemaju najmanje trojku iz crtanja.''

Blažo Jovanović dao ime ''Onogošt''

Prvobitno je bilo odlučeno da se hotel zove ''Beograd'' i naziv je bio ugraviran na posuđu i djelovima namještaja. Međutim, tada vodeći crnogorski političar Blažo Jovanović, koji je u hotelu boravio nekoliko dana prije njegovog otvaranja, u neformalnom razgovoru je kazao da bi možda trebalo da se zove ''Onogošt''. Predlog je, naravno odmah prihvaćen. Tadašnji hotel opremila je namještajem najbolja slovenačka firma, a za šefa sale postavljen je dotadašnji šef sale hotela ''Esplanade'' iz Zagreba. Novi hotel raspolagao je savremenim sadržajima, školovao je svoj kadar, a najstručniji u poslu ugostiteljstva dolazili su iz Herceg Novog, Titograda, Dubrovnika, Zagreba, Beograda i Opatije. Otvaranjem hotela ''Onogošt'' 1955. godine stvoren je značajan embrion ugostiteljstva, integraciono jezgro i razvojna snaga grada. Ugostiteljsko preduzeće ''Onogošt'' već u prvoj godini rada ostvarilo je ukupan prihod od 72 miliona starih dinara što je omogućilo da već naredne bude nosilac integracije malog nikšićkog ugostiteljstva. U popularnom ''Zelenom salonu'' slušali su se šlageri i gradske pjesme, čak i operske arije. Krajem 50-ih svirao je nadaleko poznat sastav maestra violiniste Lajoša Šipoša. Za visok renome hotela zaslužan je bio direktor Savo Stanišić. Hotel je imao čak i liftboja, a recepcionerka Olga znala je pet-šest jezika. Konobari su govorili dva jezika-njemački i francuski, dok su gosti hotela bili Tito, Kiro Gligorov, Franc Leskošek, Miljan Radović, Blažo Jovanović, Veljko Milatović, Veljko Bulajić, Olivera Marković, Veljko Mandić. Goste hotela služio je persona grada Nikšića, konobar Ilija Komnenić, inače prvi komšija mojih roditelja u Nikšiću, čiji je rad Tito toliko cijenio da je zahtijevao samo i isključivo njegov angažman gdje god da je boravio u Crnoj Gori.

Proces renoviranja hotela Onogošt

Da se osvrnemo kratko i na moderni period obnove Onogošta. Hotel je privatizovan 2016. godine, i to nakon čak dvadeset jednog javnog poziva, što dovoljno govori o izazovu koji je predstavljalo renoviranje cijelog kompleksa, navodi u razgovoru za Caffe Montenegro arhitekta hotela Miljan Joković. Takozvana šesta i sedma etaža čaše hotela bila je potpuno devastirana od vode i bilo je teško pristupiti tom dijelu u cilju restauracije. Radi realizacije samog procesa, Joković je otputovao u Sarajevo da bi se upoznao sa čuvenim arhitektom Ivanom Štrausom, koji je sa idejnim rješenjem za hotel Onogošt 1982. godine osvojio prvu nagradu na domaćem takmičenju. Štraus je, naravno, odobrio projekat koji mu je predočio Joković. Naš sagovornik radio je na kompletnom renoviranju Zelenog salona i takozvanog “Mliječnog restorana.”

Prisjeća se da je u Zelenom salonu zatekao bistu Rista Stijovića za koju je konstatovao da je “sreća što je niko nije otuđio”, da su na mjestu današnjeg šanka u Mliječnom restoranu bili magacin i toaleti, te da je na mjestu današnje vinske vitrine bio noćni klub. Terasa hotela ostala je manje-više u istom stanju, naročito kamen koji je tu bio zatečen. Upitan šta mu je bio najveći izazov tokom osmišljavanja novog prostora, Joković kaže da je to bio pokušaj da odgovori na datu temu te da zadrži magiju starog hotela “gdje su se okupljali svi od sedam do sedamdeset i sedam.”

Onogošt je i danas mjesto okupljanja generacija

Prema priči onih koji pamte ranija vremena, najljepša muzika svirala se u hotelu Onogošt, jeli su se najbolji kolači, od pišingera i padobranaca, do krempita. Ako ste nekim slučajem željeli svratiti u Onogošt a još nijeste maturirali, za vas je hotel bila zabranjena zona, jer na to kultno mjesto mogli ste doći tek kada maturirate, i to sa posebnim dres kodom koji je zahtijevao sako i košulju. Hotel Onogošt priča je o vremenima koja su, koliko god to paradoksalno zvučalo, po svjedočenju brojnih bila bolja i kvalitetnija u svakom smislu, i kojih više nema. Onogošt je i dalje mjesto okupljanja, i starih i mladih, i jedno je od mojih omiljenih mjesta u gradu jer i nakon toliko godina i dalje gaji fuziju tradicije i modernog života. Još dugo će biti mjesto gdje će stasavati nove generacije, sa možda ne tako zanimljivim pričama poput starih nikšićkih, ali sa drugačijim zasigurno.