Nar, smokvu i drijen treba što više saditi

Posjetili smo rasadnik Brajović u Danilovgradu /

U rasadniku Brajović, koji uspješno posluje već tri decenije, je od januara radno. U toplom rasadniku u Grliću, blizu Danilovgrada klija sjeme, dok se u nekoliko “hladnih rasadnika” koji se nalaze pored, mlada biljka priprema za život na otvorenom. Božidar Budo Brajović na taj način provodi penzionerske dane, a u tome mu pomaže, supruga, sinovi, unuci… I za svakog ima posla.

Božidar Budo Brajović

April je mjesec kad se priroda budi, pa poljoprivrednici koji se bave povrtarstvom tokom istog uglavnom sade bašte na otvorenom. Ima onih koji sami uzgajaju razne kulture, međutim, mnogo je više poljoprivrednika koji vole da izaberu i kupe dobar rasad. Takav rasad ima rasadnik Božidara Buda Brajovića, našeg domaćina i domaćina ove naše priče.

“Mlad sam pošao u penziju. Radio sam kao oficir u vojsci i ostalo mi je mnogo slobodnog vremena. Razmišljao sam čime da se bavim, politika nije dolazila u obzir, a želio sam isključivo da to bude rad koji oplemenjuje čovjeka i u neku ruku produžava život”, prisjeća se svojih početaka Božidar Budo Brajović koji je od malog rasadnika napravio porodični biznis te danas ima čak dva rasadnika i sokaru – priča nam Božidar i podsjeća na početke:

“Sve je počelo neke 1992. godine, a od ‘95. smo krenuli sa masovnom proizvodnjom. Prvo smo nakalemili 500 šipaka na svojoj plantaži, na Jelenku.”

Brajović danas u svojim plastenicima na godišnjem nivou proizvodi sve vrste povrća i ima preko 300 hiljada sadnica. 

• Jedne godine smo postavili mali plastenik sa oko 400 kvadrata, pa već naredne na hiljadu, one tamo na dvije, četvrte smo došli do tri hiljade kvadrata plastenika. A onda je prije desetak godina pao onaj ogromni snijeg i sve nam je srušio. Tada smo pretrpjeli ogromnu štetu. Ne pamtim toliki snijeg, 90 cm je bio visok snježni pokrivač u Bjelopavlićima. To nas je natjeralo da te godine plastenik svedemo na okvire mogućeg, prebacili smo rasadnik u Pažićima, poslije toga otvorili i u Grliću”, ispričao nam je Božidar.

Svake godine se povećava broj sadnica i to deset do dvadeset odsto. Ove godine su Brajovići proizvodnju povećali za 30 odsto, jer će zadržati prošlogodišnje cijene, iako su svi artikli poskupjeli. Vještačko đubrivo je skočilo čak 100 odsto, ali oni ipak koriste prirodno.

Pored povrća, imaju nar (šipak), divlji i barski, zatim drijen, ali i smokvu. 

“Uvijek bude tu i neka loza koja se ne prska- rozaklija zagaračka, osojnička, krasovac… Mnogo toga sam donio iz Krasovine, naše postojbine. To su uglavnom stare loze koje želim da koliko, toliko održim makar u nekoj manjoj količini, pa ako se ljudima svidi tražiće više”, smatra Brajović.

Na godišnjem nivou proizvedu i do pet, šest hiljada sadnica nara. 

“Ove godine smo imali pet hiljada sadnica, i sve je to prošlo. Sve više se sadi šipak. Otvara se mogućnost sadnje plantaža i otkup voća, čak i u našoj sokari i sokari u Tuzima. To je šansa za Crnu Goru da se šipak što više gaji i sadi”, smatra Brajović.

“Mi imamo zablude, pa kažemo “neće šipak u livadu”. Međutim, ako on raste u kamenu, brdu gdje nema zemlje, vode, humusa, zašto ne bi rastao i bilo mu lijepo na livadi gdje ima zemlje, vlage, sunca. Naravno da nije dobro ako taj prostor gdje se sade šipkovi plavi, pa se voda drži i po nekoliko nedjelja u korijenu. Šipak je šansa za Crnu Goru”, smatra Brajović te otkriva da je često svjedok još jedne zablude.

“Često čujem da je divlji šipak bolji od barskog. Mi smo naučili u Crnoj Gori da nas kiselost ožeže. Međutim, vitamina C i ostalih vitamina i minerala koje imate u divljem, imate i u pitomom šipku. Treba saditi što više pitomog šipka, a divlji možemo naći i po brdima. Pitomi šipak čak ima i neke prednosti - rodiće 300 odsto više, i daće 300 odsto više soka nego divlji. Barski šipak je jedan od najboljih slatkih narova na svijetu, pri tom rađa svake godine. Rijetko se desi da ne rodi obimno, tako da, još jednom ponavljam, šipak je šansa”, potvrđuje Brajović koji smatra da i smokva treba što više da se sadi.

Reklama za sokove od usta do usta

Već nekoliko godina pored rasadnika Brajovići imaju i sokaru “Bojanara”. Firma se bavi preradom voća i povrća i proizvodnjom 100% prirodnih sokova, a šipak kao sirovina je u 80 odsto proizvoda.

“Posjedujemo plantažu divljeg i pitomog šipka na površini od oko 8000 m2 na Jelenku, dok je u planu povećanje površina pod šipkom i sadnja plantaže jabuka. Firma je opremljena modernom opremom za preradu voća i povrća i ima sve potrebne kapacitete za ostvarivanje veće proizvodnje i dalji rast i razvoj”, napominje Budov sin Bojan Brajović.

Kako je proizvodnja hrane i pića jedna od vrlo aktuelnih grana privrede, sa velikim potencijalom za razvoj i pozicioniranje na tržištu, postoji odlična osnova za dalji razvoj i širenje proizvodnje, smatra Bojan.

Napominje da su svi sokovi 100 odsto prirodni, bez dodataka vode i konzervansa, a sigurni su da će se ovi- domaći proizvodi sve više tražiti na tržištu.

“Objekat je površine 267 m2, čija je rekonstrukcija u potpunosti završena, a imamo sve što je potrebno za proizvodnju: presu, pružni transporter, stabilizator za flaše, ukuvač, pasterizatore od 40 i 180 litara, filter stanicu. U narednom periodu više pažnje ćemo posvetiti marketingu i time na kvalitetan način promovisati i približiti naše proizvode kupcima”, obećava Brajović mlađi.

Sokove prave od borovnice, maline, šipka, cvekle, šargarepe, jabuke, a sve što nemaju, otkupljuju.

“Takođe pravimo u sokari i kombinacije. Težište dajemo na šipku ili čisti sok ili kombinacija divljeg i pitomog soka. Divlji šipak se opitomi sa pitomim i taj sok se može piti bez razrjeđivanja vodom”, smatra Brajović stariji te sa ponosom ističe da su se mnogi koji su probali sokove iz njihove sokare, uvjerili u kvalitet.

“Najbolja reklama je od usta do usta. Pojavili su se zainteresovani za naše sokove, a uglavnom su to restorani, kafići i hoteli po primorju”, pohvalio se Bojan Brajović.

“Kupujemo smokvu ne znam odakle, a ona se zašećerila, zabrašnjavila. Naše su Crnogorke stavljale smokvu u kacama, pa su je sabijale, pravile su neke šablone, a ona kad se reže kao pršuta”, prisjeća se Brajović koji ističe da je i drenjina veoma korisna biljka koja raste na našem podneblju.

“Ne kažu džabe zdrav kao drijen. Drijenovi se trebaju saditi. Jedan drijen može da rodi i do 100 kilograma plodova ako mu se da sva moguća potrebna njega, prihrana. Velike su šanse u poljoprivredi, ne samo u povrtlarstvu, vinogradarstvu, voćarstvu i drugim povrtarskim kulturama, već i u ovome što Crna Gora ima, a to su šipak, smokva, drijen”, ističe Brajović koji ne krije da ne bi opstao 30 godina na tržištu da se nije prilagođavao istom.

“Ponekad čovjek mora da ponudi tržištu i nešto novo i ali i da stvori povjerenje, da znaju da nudiš dobar proizvod. Onda će sljedeće godine i oni koji nijesu, kupiti isti. Imam ovdje nekoliko sorti paradajza i drugih kultura koje podijelim građanima besplatno, da probaju desetak komada, ali sljedeće godine to se vrati. Sve više se umjesto crvenoga koristi rozi paradajz, umjesto bijele koristi se žuta krtola jer je slađa, otpornija, ne truli. Mijenjaju se navike, ljudi uviđaju greške koje sami prave iako se često vodimo tradicijom od koje ne smijemo da odustanemo”, napominje on.

U ponudi ima i rasad od kojeg oni koji se bave povrtlarstvom imaju duplu korist jer su sastavljene dvije kulture.

“Krtola se posadi i kad iznikne 15 cm, na nju se nakalemi paradajz. Oni su iz iste porodice, obolijevaju od istih bolesti i srodni su da mogu jedni sa drugim da žive. Tako da dobijate u zemlji plodove krompira, a nadzemni dio umjesto cimine biljku paradajza sa koje ćete ubrati plodove. Tako na istoj parceli imate dva proizvoda od jedne kulture”, savjetuje Brajović te dodaje da zagađenje utiče na prinos.

“Nekad se iz Zete mogla voda piti. A sad kad gledamo nebo išarano je od auspuha aviona. Tri, četiri odsto na svjetskom nivou je trovanje atmosfere od avio zagađenja. Zagadili smo vode, vazduh, tlo. Kažu padaju prljave kiše iz Afrike, ali sve je to iz atmosfere od sagorijevanja barutnih gasova”, ističe Brajović.

U njegovom rasadniku može se naći sve- krastavac, paradajz, začinsko bilje… No, svjestan je da mnogi odustaju od poljoprivrede, jer ne mogu biti konkurentni na tržištu.

“Mnogo je veliki uvoz, posebno onda kad naših proizvoda ima dosta. Tada bi trebalo odmjeriti potrebe da ne subvencioniramo proizvođače na štetu države. Hoćemo da mu platimo da proizvodi povrće i ostale kulture, a onda to bacamo. I šta smo napravili, ništa. Ne smijemo potpisivati nikakve ugovore sa državama u okruženju o slobodnoj trgovini. Mala smo zemlja, ali imamo dvije ravnice i dosta obradive površine, te možemo u sezoni od jula do novembra proizvesti dovoljno sve što je potrebno tržištu, međutim uvozimo ga iz Grčke, Albanije, Makedonije, tamo gdje je radna snaga puno jeftinija. Neke od tih zemalja imaju prednost u temperaturi i ranijoj proizvodnji, ali to je svega 15 dana” napominje Brajović koji u svom rasadniku ne tretira biljke.

“Naravno da biljka može da izraste bez tretiranja. Biljke su kao malo dijete. Pravimo ogromne greške u proizvodnji rasada. Dajemo bebi penicilin da ne bi oboljela od neke bolesti preventivno. A kad oboli onda penicilin ne pomaže. E, tako i biljka, ne trebamo joj davati ništa preventivno dok ne vidimo na njoj da se nešto dešava. E kada to vidimo, onda može da ide neka zaštita. Uglavnom se sada prave ove povrtarske kulture otporne na mnoge bakterije, viruse i druge patogene”, ističe Brajović te tvrdi da u Crnoj Gori nema modifikovanih proizvoda.

“U povrtlarstvu toga nema. Zato uvijek apelujem da se kupuju domaći proizvodi. Sigurniji smo kad piše da je to proizvedeno u Bjelopavlićima i od kojeg proizvođača, jer onda on stoji iza tog proizvoda. Kad uzmete proizvod kod nekoga koji ga je donio iz Italije, ne znate kuda je sve prošlo i šta u stvari on prodaje. U zimskim uslovima jedemo bananu i jabuku, a to voće moralo je biti tretirano nekim sredstvom protiv truljenja da bi izdržalo toliko. Ono se mora dobro oprati i to toplom vodom, pa nekoliko minuta držati u sodu bikarbonu, pa oljuštiti. Bukvalno sve je tretirano. Zato mi nije nekad jasno kako čovjek opstaje, kako je živ s obzirom na to koliko te zaštite unese”, napominje Brajović i dodaje da najviše štetnih materija ima u sokovima.

Pomogao nikšićke poljoprivrednike kad im je bilo najteže

Prije nekoliko godina kad je grad uništio nikšićkim poljoprivrednicima usjeve, Brajović je prvi koji im je ponudio pomoć, te poklonio sadnice iz svog rasadnika.

“Preko sredstava informisanja vidio sam da su ljudi pretrpjeli ogromne štete. Imao sam dosta rasada u to vrijeme i rekao sam bolje da im dam da to obnove, bez obzira na to jesu li uzeli kod mene rasad ili ne. Bilo je rasada do 30 hiljada, negdje smo sedam, osam hiljada podijelili. Neki su htjeli da plate makar pola, ali sam bio kategoričan. Milo mi je da sam mogao da pomognem. Napravio sam ja i sebi korist od toga, iako nijesam imao tu namjeru. Namjera mi je bila da pomognem”, ispričao nam je Brajović.

“Bavimo se sokarstvom 20 i više godina, što za svoje, što kasnije za potrebe tržišta. Znao sam da kupim sok, stavim ga ljeti na prozoru na 40 stepeni, čep otvoren, stoji deset dana i ne promijeni se i pokvari. To je znak da je nešto stavljeno u njega kako bi se uništili svi patogeni organizmi da ne može da se pokvari i napravi vrenje”, zaključuje Brajović.