Nečujni gospodari zidina

Kotorski muzej mačaka: skriveni kutak uspomena, ljubavi i istorije
Prvo vas sačeka kapija Starog grada, a par sekundi kasnije i jedna od vladarki pomenutog. Izležava se na Suncu, bezbrižno i odomaćeno okreće riđi trbuh turistima, lijeno podigne obrvu prezira, a zatim se i udalji kada joj cijela drama postane previše iritantna – pretpostavljate, pričamo o bajkovitom četvoronožnom životu prosječne kotorske mačke koja ni ne razmišlja o tome da se golubovi mogu loviti. Nakon takvog prizora ne čudi informacija da je Lonely Planet 2014. godine svrstao Kotor u top 10 destinacija koje bi trebalo da posjeti svaki ljubitelj mačaka.

Uskim ulicama do šarmantnog muzeja
U lavirintu ulica Starog grada srećemo se sa različitim malim i velikim magijama – počnemo od arhitekture, provučemo se pored skrovitih restorana sa ukusnom ribom, vinima i ostalim đakonijama za one sa tananim grlom, pa se probijemo i do trgova šarmantnih naziva na kojima vrele ljetnje dane provodi, pored turista i lokalno stanovništvo: od onog najmlađeg vragolana što besomučno tuče loptom, do širokih osmijeha starijih dama koje nose svoje karirane cegere i razdragano ćakulaju bez obzira na navalu turista i tropske temperature.

Za ovako specifično mjesto karakteristične su i brojne anegdote – svaki treći posjetilac očekuje žive mačke u kavezima ili čak preparirane mačke

Na jedan takav trg sam slučajno naišla. U krug, u krug, malo lijevo, malo desno, pa iznervirano „Kako je moguće da si se izgubila u Starom gradu?“, onda opet na neku novu putanju i odjednom: u hladovinu ogromnog drveta. Ušuškani restoran na lijevoj strani nepoznatog trga – em praznjikav, em nudi dvije vegetarijanske opcije više od ostalih (dakle ima ukupno tri), prodato! Cijelih desetak minuta mi je bilo potrebno da razaznam dešavanje u drugoj polovini hladovine. Crvena tenda sa žutim masnim ispisom i siluetom crne mačke izgleda kao nešto što želi da vidi baš svaki mačkoljubac. Njegovo visočanstvo – Cats Museum.

Pierrova priča
Na Pjaci od kina, u prizemlju nekadašnjeg samostana Gospe od anđela svoj dom našao je projekat Italijana Pierra Pazzi-ja, stručnjaka za mletačko zlatarstvo i primijenjenu umjetnost. Muzej od mačaka nije impozantnih razmjera, ali sadrži na hiljade krupnih sitnica. Prelaskom iz jedne u drugu prostoriju prolazimo kroz nizove starih razglednica, novčića, knjiga, novinskih članaka. Posebno interesantan eksponat je i prva poštanska markica na kojoj je prikazana mačka, a koja datira iz 1927. godine.

Dalje nas dočekuju fotografije, crteži, grafike mačaka u najrazličitijim situacijama – sve brižljivo uramljene, sortirane i numerisane kako bi posjetioci muzeja lakše ispratili cijelu prateću brošuru sa svim informacijama o eksponatima. Tipičan i očekivan teški miris koji sa sobom nose muzeji razbija miris mačije hrane, a odmah i primjećujem korpicu u uglu – jastuče još toplo, dakle mali mačiji kustos je pošao na zasluženu pauzu od drijemanja. 

Cijena ulaznice iznosi svega jedan euro, a dio prihoda se odvaja upravo za brigu o mačkama. Kroz muzej dnevno prođe na desetine stranaca – mačkoljubaca koji ciljano traže ovo malo utrvđenje uspomena i to je treći muzej takve vrste otvoren u Evropi, odmah nakon Amsterdama i Venecije.
Za ovako specifično mjesto karakteristične su i brojne anegdote – od osoblja muzeja sam čula da svaki treći posjetilac očekuje žive mačke u kavezima ili čak preparirane mačke, pa onda odu razočarani kada shvate da je to ipak samo papirnata zaostavština.

Beskrajna ljubav
Ono što je ostavilo najdirljiviji utisak (i nakon tople korpice za mačke na prozoru muzeja – jer je to zaista njihov dom) jeste odnos lokalaca prema svojim zajedničkim ljubimicama. Izlazim na svjetlost dana i na sred trga zatičem sjajnu crnu damu čupavog repa koja mi neodoljivo liči na moju ljubimicu Dženi. Beskraj usklika ljubavi i mažnje prekida gospođa koja prilazi i kaže mi da je to njena mačka, dvanaestogodišnja Milica. Pojašnjava da se momenat „njena“ odnosi na mačke koje žive u njenoj ulici i da svaka ulica i trg ima „svoje“ mačke koje stanovnici ulice njeguju i hrane.

Milica se u njenih dvanaest godina nije odmakla od Pjace od kina i živi svoje najbolje dane

Jednu Miličinu sestru Pierro je odnio u Veneciju, a druga se preselila u Dobrotu zajedno sa svojom starateljkom i ostalim mačkama o kojima je ona brinula. Generacije njenih mačića podizale su se kroz kotorske ulice, skitale i prele, ali Milica nikada nije odmakla od Pjace od kina. Njen mali zadovoljni izraz krznenog lica i bezbrižno lijeno predenje dovoljno govore o tome koliko su kotorske mačke zaista zbrinute i ušuškane, bez obzira na život na ulici.

Kotorske mačke su zaista zbrinute i ušuškane, bez obzira na život na ulici.

---

FOTOGRAFIJE I TEKST: IRENA BAJČETA