Neizmjerna ljubav prema crnogorskoj divljini

Crnogorski bušman - Pavle Vujošević, zaljubljenik u netaknutu prirodu

U srcu prirodnog raja, između Kučkih planina i bisera prirode, Bukumirskog jezera, boravi Crnogorski bušman - Pavle Vujošević. Svoju ljubav prema netaknutoj prirodi i bijeg od gradske vreve pronašao je u ovoj oazi mira, gdje svitanje donosi pogled na prirodne ljepote, a buđenje je uz cvrkut ptica. Ovaj neobičan zaljubljenik u prirodu i avanturista našao je svoj kutak za relaksaciju i uživanje, koji je udaljen samo sat vožnje od grada. 

Njegov nadimak “bušman” nastao je kao posveta bušman plemenu u Africi koje već 10.000 godina živi jednim stilom života, ne prihvata moderne tehnologije i alate, njeguje i praktikuje vještine života i preživljavanja baš kao i njihovi preci. 

Za Pavla Vujoševića, vrijeme provedeno u prirodi ili divljini predstavlja jedini trenutak kad stvarno živi i potpuno uživa. Bez obzira na vremenske uslove - bilo da je hladno, vruće, kišno ili sniježno, svaki dan proveden u prirodi daleko od gradske gužve predstavlja nezaboravno iskustvo.

Zahvaljujući snowbordingu, kaže da je uživao u ljepotama brojnih evropskih planina. Ipak, uvijek se rado vraća divljim i neukrotivim stazama crnogorskim.

Primijetili smo njegove objave na instagramu, divili smo se njegovim avanturama u prirodi, fotografijama od kojih zastaje dah. Ovo je kratka priča o njemu i njegovom hobiju.

BORAVAK U PRIRODI

- Dok boravite u prirodi, u divljini, planini, šumi, svaki dio vaše ličnosti je na testu svaki dan. U planini nema daljinskog od klime, nego morate skupiti drva i zapaliti vatru… - priča za Caffe Montenegro Vujošević. 

Njegov nadimak “bušman” nastao je kao posveta bušman plemenu u Africi koje već 10.000 godina živi jednim stilom života, ne prihvata moderne tehnologije i alate, njeguje i praktikuje vještine života i preživljavanja baš kao i njihovi preci. 

- Nažalost to pleme je danas vrlo blizu nestanka i bitišu u vrlo malim grupama i na malom prostoru - objašnjava Pavle. 

A za njega vrijeme provedeno u prirodi ili neđe u divljini je jedino vrijeme kad stvarno živi i kad uživa do maksimuma. 

- Nebitno je da li je hladno, vruće, kiša, snijeg. Boravak u takvom ambijentu i način na koji se tamo živi iziskuje stalni trening i vježbanje različitih vještina da bi boravak bio što ugodniji. Svoje vrijeme u prirodi takođe provodim učeći o gljivama, vrstama ljekovitih trava, drveću, životinjama, svemu onome što mi pomaže i olakšava život na takvom prostoru. Poslije toga dođe na red i testiranje prikupljenog i stečenog znanja, ali ukratko svaki dan proveden u divljini daleko od grada, ljudi, buke je veliko i nezaboravno iskustvo i sigurno će vas tjerati da se vraćate opet i opet - ističe crnogorski bušman. 

A kaže da pomoć za život u divljini pronalazi na internetu.

- Pa srećom, danas je putem interneta dostupno svo znanje ovog svijeta, samo treba da se posvetite tome i malo zagrebete, gledate, učite i onda naravno dolazi na red i praktični dio. Dosta sam čitao priručnika, knjiga, prenosili su mi iskustva drugi ljudi, slušao priče starih po kučkim katunima kako su čobani preživljavali, sakupljali vodu, ljekovito bilje, kako su lovili, kako su tražili zaklon od lošeg vremena i onda opet naravno odlazak u planinu i vježbanje. A, kad vrijeme ili životni uslovi ne dozvoljavaju odlazak u prirodu onda je dovoljno i svoje dvorište ili soba u kući - priča Pavle. 

MAJKU PRIRODU MORAMO POŠTOVATI

A, od prepreka sa kojim se do sada suočavao kaže da je majka priroda najveća, ali i da je istovremeno i najveći dar. 

- Moramo da shvatimo da je ona glavna, da je moramo poštovati i da je ne možemo mijenjati niti prilagođavati sebi. Naprotiv, mora biti suprotno, jer u bilo kojoj situaciji kada čovjek krene da se bori sa prirodom unaprijed je izgubio. Tako da što se mene tiče sve te prepreke u vidu velike hladnoće ili vrućine, lošeg terena, spoznaje da si okružen divljim životinjama, da si daleko od civilizacije su sve normalne stvari. Mislim da se vrlo dobro prilagođavam tim uslovima jer uživam u svakom trenutku provedenom u takvom ambijentu - ističe naš sagovornik. 

Vatru pali uz kremen, slamu i koru suvog drveta

I baš kao i afrički narod Bušmani, vatru pali uz upotrebu kremena, slame i kore suvog drveta. I escajg za hranu napravi tako što ga izrezbari od drveta. 

- Kada zađete malo dublje u šumu nema potrebe da kidate bilo kakvo živo drvo, priroda će vam dati sve što vam treba, ima dovoljno suvog tj. mrtvog drveta kako za ogrijev, tako za sklonište - objašnjava on. 

Sa sobom, kaže, moramo ponijeti i neke materijale, kako bismo napravili adekvatno sklonište. 

- Uvijek nosite tarp - najlon jače konstrukcije ili namjenski tarp za kampovanje od sintetičkih materijala koji ne propuštaju vodu i tako ćete uvijek i u svakoj situaciji vrlo brzo postaviti sklonište i zaštititi se od nevremena - ističe Vujošević. 

Savjetuje i šta uvijek moramo nositi sa sobom i na šta da obratimo pažnju tokom boravka u prirodi. 

- Prvo i osnovno, treba paziti da se ne zapali šuma tj. da očiste prostor namijenjen za vatru u prečniku od bar dva metra. Nikad ne ići sami u šumu i naučiti osnovnu orijentaciju. Uvijek treba nositi dovoljno vode, ne kretati tokom noći, posebno ako ne poznajete taj dio ili ne vidite bilo kakvu stazu ili trag civilizacije. Važno je imati dovoljno tople odjeće i konstantno raditi na sebi i svojim vještinama kako bi olakšali i uljepšali svoj boravak u prirodi - savjetuje Vujošević.

Od malena je Vujošević provodio vrijeme na selu i planini tako da mu nije stran taj ambijent kao i većini ljudi koji žive u Crnoj Gori, ali je presudno bilo to što mu moderan način života više ne prija ama baš ni malo. 

- Buka, velike gužve, beton, hiljade automobila, negativna energija, ljudi koji su postali bezosjećajni, tehnologija koja nam se nameće velikom brzinom i koja od ljudi pravi zombije bez osjećaja i bilo kakve empatije za druge ljudi i životinje, taj urbani način života koji gasi sve ono što je čovjek nekad bio i što bi trebao da bude… Meni je na prvom mjestu ipak ljubav prema planini i divljini, ljubav prema Crnoj Gori uopšte. Mnogo sam srećan što sam se rodio u ovdje, jer smatram da je ovo najljepše parče zemlje na cijeloj planeti i bilo bi glupo da ovo moje ovozemaljsko vrijeme koje mi je dato provodim zatočen u gradu među zombijima i betonom. A, raj na zemlji mi je samo sat vremena vožnje od kuće. Volio bih kad bi i ljudi koji ovo pročitaju malo razmislili o ovome - poručuje Pavle. 

A njegovo najveće i najzanimljivije iskustvo se desilo sredinom maja duboko u šumama ispod Komova kada su u toku petodnevne bushcraft obuke grupe polaznika iz Francuske imali jedno jutro oko 4,30 posjetu odrasle jedinke mrkog međeda. 

- Nezaboravno je iskustvo kada dok spavate u šatoru čujete na svega par metara vrlo teške korake i njuškanje životinje koja je najveći predator kod nas. Na svu sreću samo je provjerio svoj dio teritorije, sišao do potoka koji je na nekih 20 metara od našeg kampa, popio vode sa istog mjesta đe i mi pijemo i nastavio dalje svojim poslom - priča Pavle. 

Bušmani se smatraju potomcima prvog čovjeka na svijetu

Bušmani su maleni narod ili grupa rasno, etnički i jezično srodnih plemena nastanjenih po velikom području na jugozapadu Afrike, uglavnom u pustinji Kalahari. Smatraju se potomcima prvog čovjeka na svijetu, a nauka ih danas tretira kao izuzetno važan dio istorije i svjetske kulture.

Oni žive u Africi već skoro 20.000 godina, ali ako govorimo o njihovom genskom profilu, datiraju 80.000 godina unazad i zato se smatraju potomcima prvog čovjeka na svijetu. Procjenjuje se da ih danas ima oko 100.000, najviše u Namibiji, Bocvani, Angoli, Zambiji i Južnoj Africi, a uglavnom žive kao lovci i sakupljači plodova.

Riječ je o polunomadskom stanovništvu, što znači da se sezonski sele s mjesta na mjesto zavisno od dostupnosti hrane i vode. Slobodno su lutali sve do kraja 17. i početka 18. vijeka kada su kolonisti počeli graditi svoja poljoprivredna zemljišta u plodnim regijama Afrike. Zbog toga su Bušmani bili prisiljeni da odu u područja koja nijesu bila pogodna za poljoprivredu, kao što je pustinja Kalahari. 

Opstanak Bušmana u surovom okruženju pustinje Kalahari dokaz je njihove izvrsne prilagodljivosti. Poznaju gotovo svaki kutak okoline, faune i flore koja se tamo nalazi.

Krajem 20. vijeka na njihovoj zemlji otkriveni su dijamanti i upravo zbog toga bi uskoro mogli izumrijeti.

Dio njih danas živi u izbjegličkim kampovima van rezervata. Rijetko kada mogu da love jer ih tada hapse i biju. Mnogi su se predali alkoholizmu, depresivni su i imaju bolesti savremenog svijeta. Naučnici navode da bi se kultura Bušmana mogla potpuno izgubiti u sljedećih 50 do 100 godina.

ŠIRI EKOLOŠKU SVIJEST

A kako navodi, pokušava i da širi ekološku svijest među našim ljudima. 

- Očuvanjem prirode se bavim tako što se trudim da ne ostavljam smeće, da ne zapalim šumu i da svojim načinom života koji prezentujem putem društvenih mreža utičem malo na ljude iako znam da je to Sizifov posao ođe u Crnoj Gori, nažalost - smatra Pavle.  

Budućnost očuvanja prirode vidi samo u ekstremno restriktivnim mjerama.  

- Treba odrediti moratorijum na sječu šuma, moratorijum na lov životinja vatrenim oružjem, moratorijum na izgradnju mini hidro elektrana, poribljavanje rijeka i zabran izlova od minimum tri godine i velike kazne za odlaganje otpada. Jedino tako možemo ovom narodu promijeniti svijest - kaže Vujošević i dodaje da ako to ne uradimo našoj djeci ostavljamo pustoš pa bi bilo dobro da svi malo razmislimo o tome i shvatimo šta je stvarno važno za život čovjeka. 

- Jer kad zagadimo sve rijeke, posječemo sve šume, pobijemo sve životinje biće kasno. ,,Mi ne nasleđujemo Zemlju od svojih predaka, mi je pozajmljujemo od svoje đece". (stara indijanska poslovica) - napominje crnogorski bušman. 

A za one koji odluče da žive njegovim životom i prepuste se prirodi poručuje: 

- Ko odluči da živi ili provodi vrijeme u divljini i praktikuje vještine koje idu uz taj način života mora da se posveti tome, mora to da voli i mora da posveti najveći dio svog života tome, kako u načinu razmišljanja tako i u konstantnom i neprekidnom učenju. To je jedan drugi svijet koji je nažalost danas stran ljudima, a koji je nekad bio suština čovjeka, jer čovjek je napravljen da živi u prirodi i sa prirodom, a ne da se zatvara u moderne zatvore zvane grad. 

Otkriva nam na kraju da je njegov najveći projekat, plan ili želja da stvori uslove da ostatak života provede u prirodi daleko od grada i svega što današnji način života nudi. Zna da je teško, ali isto zna da je i moguće. A u međuvremenu će nastaviti da širi svoje znanje i vještine svima koji žele.