Nema jelovnika, trpeza je domaćinska

LUBNICE: SEOSKO DOMAĆINSTVO – KUĆA KLJAJIĆA

Željeli smo da obnovimo ono na čemu smo mi odrastali, da pokažemo drugima da je to održivo i moguće, ali i da seoski turizam može da živi. Ne treba se baviti seoskim turizmom ako cijela porodica nije uključena u to - kaže domaćin Milan Kljajić iz sela Lubnica u blizini Berana.

Porodica Kljajić, Milan, Maja i njihovo četvoro djece pokazuju ljepotu crnogorskog gostoprimstva. Na porodičnom imanju Kljajić proizvode izobilje organske hrane koja se nalazi i na trpezi njihovog seoskog domaćinstva.

Oni su mladi, vrijedni, uvijek nasmijani. Njihov elan je zarazan, i sasvim prirodno poželite da im se odmah pridružite u branju malina, pravljenju košnica, cijeđenju sokova… Najupečatljivije iskustvo koje svaka osoba može imati kada sretne ljude srdačnog srca u toplom okruženju.

KUĆA STARA 100 GODINA

Seosko domaćinstvo - Kuća Kljajića se nalazi u selu Lubnica u blizini Berana. Stara porodična kuća u kojoj su smješteni turisti, iako je nedavno obnovljena, zadržala je svoj autentični izgled. Stara je više od 100 godina i zaštićena drvenim stubovima. Pravi je etnografski muzej. Sve je tu - od kolijevke, drvenog pribora za jelo i kalupa za izradu opanaka. Pored prelijepog pogleda na rijeku Jelovicu i planine, domaćinstvo pruža i pun doživljaj vjekovnog načina života u planinskom selu. 

U seoskom domaćinstvu porodice Kljajić nema raspodjele poslova, već svako vrijedno radi na imanju.

„Kuća Kljajića" dobitnik je i Wild Beauty nagrade. 

Milan Kljajić, domaćin kuće, za Caffe Montenegro kaže da se trude da sačuvaju nešto što je njihovo i staro više od 100 godina.

- Nešto što je autohtono i što sve više propada u Crnoj Gori, a sve je manje ljudi koji znaju to da naprave ponovo. Mi smo željeli da obnovimo ono na čemu smo mi odrastali, da pokažemo drugima da je to održivo i moguće, ali i da seoski turizam može da živi - priča Milan dodajući da se ne treba baviti seoskim turizmom ako cijela porodica nije uključena u to.

Maja i Milan Kljajić

- Svi koji misle da ovo rade, a da nekog drugog angažuju, poručujem im da ne pokušavaju, jer neće funkcionisati. Zvuči kliše, ali zaista treba sve to spremiti sa ljubavlju i željom da neko okusi ono što ste vi imali priliku da jedete kod svojih roditelja ili baba i đedova. Morate dati ono što želite da dobijete zauzvrat. Naša želja je da oni koji nas posjete vide kako je lijepo na selu, da posjete i druge i da nam se zadovoljni vrate - priča Milan.

Na seoskom domaćinstvu Kljajića ne postoji jelovnik i sve što prinose i pripremaju za svoje goste je proizvod iz njihove bašte ili voćnjaka. Domaćini na taj način pružaju gostima šansu da uživaju u tradicionalnim jelima karakterističnim za kraj u kom se nalaze.

Kad se popije ,,domaća" svaki jezik se razumije

Milan kaže da za goste nedostaje to što ne zna engleski jer je rastao u Jugoslaviji i učio samo ruski, ali da ima metode kako da to prevaziđe. 

-  Kada sjednem sa gostom prvo počnemo sa jabukom, pa im donesem medenu rakiju, pa šljivu, pa medovinu i kad dođemo do sedme čaše mi pričamo i rukama i nogama i ne treba nam prevod - kaže u šali Milan. 

Pčelarstvo je porodična tradicija koja se njeguje generacijama, pa su u posao već uključena i djeca. Milan i Maja proizvode vrhunski organski med, med sa voćem, medovinu i rakije od meda. Jednako ozbiljno bave se i voćem i povrćem, pa viškove svojih proizvoda prodaju bez problema – najviše malinu, šargarepu, krompir. Neumorna Maja otkriće vam nesebično svoje recepte za sokove i salate, za zdrav život. Osvojiće vas zauvijek njena vedra energija. Kao da iz ove žene-matice isijava beskrajna, autentična ljepota i snaga sela Lubnica, čarobnog, posebnog mjesta posebnih ljudi.

Milan nikada nije bio u radnom odnosu, u nekoj firmi. Porodicu već 29 godina izdržava od pčelarstva i imanja zajedno sa svojom suprugom. Teško, ali sa ljubavlju od imanja je školovao i svoju djecu, izveo ih na put, svi su završili fakultete. 

DJECU ŠKOLOVALI OD IMANJA

- Školovali smo ih sa imanja od čistog rada. Nikad nijesmo radili u službi. Imam stolarsku radionicu, radio sam godinama košnice, a odskora i za Ministarstvo poljoprivrede pomogali smo pčelare sa raznim projektima - kaže Milan. 

Ideja za turizam se ,,rodila" 2011. i tada su, kako kaže, htjeli da renoviraju staru kuću pa su im prvi gosti bili 2013. godine. 

- Moj cilj nije bio da pravimo ugostiteljski objekat niti bilo šta takvo. Ideju da se bavim ovim poslom sam dobio kada sam obilazio pčelinjake u Sloveniji i tamo vidio njihova seoska domaćinstva. Vidio sam da tamo čovjek koji se bavi poljoprivredom, može dobar dio svojih proizvoda da proda na imanju, da ne ide na pijacu, gdje zavisi od zakupaca. Igrom slučaja imali smo staru kuću koja mi je ostala od đeda i riješili smo da je obnovimo. Doveli smo to u neko stanje da primimo turiste i tako je krenula ta priča - kaže Milan. 

Mnogo očekuju od novog puta Berane - Kolašin koji je trebao da bude davno završen. 

- Taj put trebao je da bude urađen 90-ih godina, dok ljudi nijesu napustili selo, ali i sad bi bilo dobro, jer bi otvaranjem tog puta u javni promet mi stekli uslove da se bavimo seoskim domaćinstvom i zimi - kaže Milan i objašnjava nam da bi onda selo Lubnica bilo bliže Skijalištu 1400 i 1650 nego Kolašin. 

,,Kućica" za oporavak

Kod Kljajića možete odspavati u “kućici - bačvi” u kojoj se osjeća miris pčela i meda, a kako pojašnjava Milan “zdravo je i za psihičko i fizičko stanje”.

- Pokušao sam da napravim spoj, jer smo prije 80 godina bili poznati kao selo kacara, bavili se proizvodnjom kaca za turšiju, sir, skorup, džibru, šindra se radila za pokrivanje kuća. Tada se 30 familija izdržavalo od tih radova i onda sam došao na ideju da napravim bačvu u kojoj može da spava dvoje ljudi. U toj bačvi imaju dvije košnice sa pčelama i vi spavate u njoj, osjećate zujanje, vibracije i sva isparenja od nektara koje je dobro za zdravlje - kaže Milan.  

- Na samo pola kilometra naše selo bi bilo udaljeno od skijališta - objašnjava Milan.   

Sve što im treba za turiste proizvode na imanju. 

- Osnovni proizvod je med, onda imamo voćnjak, šljivik, posadimo povrće, a od životinja imamo kravu, tri svinje zimi i tri ljeti. Dva puta koljemo godišnje i to sve koristimo za nas i turiste. Proizvodimo sir, mlijeko, vareniku, trudimo se da damo turistima sve što mi proizvedemo. Nemamo kokoške, ali naši turisti jedu samo domaća jaja koja kupujemo kod ljudi koji drže kokoške. Osim brašna, ulja, malo toga kupujemo - kaže Milan. 

Zimi su, dodaje on, aktivnosti svedene na minimum ali imaju radionicu, u kojoj rade košnice i pripremaju se za sezonu.  

- Ima posla i zimi. Ko živi na selu od svog rada nikad ne smije da se sveže za jednu vrstu proizvodnje, jer je to rizično u mnogo razvijenijim zemljama, a ne kod nas. Jer ako zakaže neka proizvodnja, a bude vam jedina, vi ste mrtvi - kaže Milan. 

Seosko domaćinstvo ima 16 ležajeva i to je kako kaže ,,plafon" koliko mogu da dočekaju. 

- Ako je više od 20 ležajeva po zakonu to više nije seosko domaćinstvo. I ne želim da širim domaćinstvo. To je ono što može da opsluži naša familija jer čim angažujete tuđu to više nije seosko domaćinstvo, to je već ugostiteljski objekat, a ja to ne želim da radim. Kod nas turista može da spava, da jede, da gleda šta radimo, da učestvuje u radu sa nama, ali da bira obrok ne može nego samo ono što mi jedemo može i on - priča Milan. 

ČUVAJU TRADICIJU

Pokušavaju da sačuvaju stare recepte i vrijednosti i tu im je, priznaje, dosta pomogla Regionalna razvojna agencija koja sarađuje sa ministarstvima i napravili su kuvar sa jelima koja su skoro zaboravljena u Crnoj Gori. 

- Pokušavamo da sačuvamo nešto od te tradicije. Kad spremamo jela i naši ljudi se oduševe, a ne stranci. Oni se posebno oduševe da te namirnice jednostavno gledaju kako beremo u baštu, jer to ne mogu da dožive u svojoj zemlji. Pretežno jedu GMO hranu. Oni ne znaju da malina koja je ubrana prije tri minuta i donesena na sto miriše. Kad mu pokažeš da sve to preliješ sa medom i kad to pojedu oni se oduševe, prosto se ,,ošašave" - kaže Milan.

Prisjeća se da su im prvi gosti bili Bugari i to su bili ljudi montebajk, zaljubljenici u planine.

- Oni su pet godina za redom do korone dolazili kod nas. Imamo goste koji se stalno vraćaju već godinama kod nas. Tu su familije iz Njemačke, Švedske, iz Australije, najmanje smo imali Rusa - kaže Milan.  

O tome koliko im je teško i kako sve postižu, kaže da nije lako, ali se snalaze i trude da usklade sve, a tako postaju sve bolji.

Tekst je urađen u sklopu projekta koji je finansiran iz Fonda za pluralizam.