Nemoguće je moguće

Ljudi i čuda: Dejan Milošević /

Dejan Milošević je čovjek-inspiracija. Prva je osoba koja je preveslala Jadransko more od Crne Gore do Italije, prvi Evropljanin koji se bos popeo na Kilimandžaro i prvi na svijetu koji je taj uspon izvršio odjednom, bez zastajkivanja i korišćenja tehnika zagrijavanja stopala. Osvojio je vrhove Mon Blana, Mitikasa i Musale. Osnivač je Avanturističkog kluba K4-Tivat. 

„Još kao dijete volio sam da se upuštam u različite avanture, prvenstveno one koje su za mene predstavljale izazov i od kojih su se moji vršnjaci plašili. Snaga uma se gradila tako što su izazovi bivali sve veći, teži i ozbiljniji i svaki od njih me je naučio neku novu lekciju i dodatno me ojačao - počinje priču za Caffe Montenegro Milošević povratkom u djetinjstvo.

Porodica mu je, ističe, uvijek bila glavni oslonac, učeći ga vrijednostima hrabrosti i upornosti. 
- Danas vidim koliko je bilo značajno što nisu uticali da se moj „nemirni duh“ smiri, već da se pravilno usmjeri - smatra Milošević.
Naš sagovornik je pomorac. Završio je Srednju pomorsku školu i Pomorski fakultet u Kotoru. 

- Mnogi su u mojoj porodici bili pomorci i od djetinjstva sam slušao razne priče, tako da me je to i privuklo da jednog dana i ja zaplovim. Ne može a da se ne prizna da taj poziv u sebi nosi veliku dozu avanturizma, jer ploveći po okeanu tokom raznih vremenskih nepogoda, odlazeći u nepoznate krajeve, upoznajući ljude sa svih meridijana je svojevrsna avantura - kaže Milošević.

Ta udaljenost od porodice i samoća su dosta uticali da se još više posveti radu na sebi, ističe, tako da bi tih nekoliko mjeseci provedenih na brodu usavršavao različite tehnike kako kroz fizičke, tako i kroz mentalne treninge koji su kasnije doprinijeli da bude uspješan u svojim poduhvatima. 

Uporedo sa pomorskom školom, objašnjava, polagao je za trenera, pa sada ima nekoliko različitih licenci i trenutno se time bavi.

C.M: U jednom intervjuu kazali ste ,,Nije nikad ranije to niko uradio.” Kakvo je iskustvo bilo popeti se bos na Kilimandžaro i odakle je potekla ideja za taj poduhvat?

- Svaka od tih avantura je priča za sebe. Iskreno, to što ,,Nije nikad ranije to niko uradio” mi je bila dodatna motivacija, jer sam znao da ću sve morati da odradim sam. Od analize samog puta, do logistike, preko treninga i ostalih stvari potrebnih za tako kompleksne poduhvate.

Ideja za bosonogi uspon se javila takođe iz onog mog „nije nikada niko“ ali se uspostavilo da je 2014. organizovana južnoafrička ekspedicija koja je išla bosa do vrha. Međutim, već me je bila obuzela euforija zbog takvog poduhvata, pa sam se odlučio da ipak idem.

Uspon na Kilimandžaro bosonog je bio veoma težak. Jednostavno smo naučeni da budemo u toj zoni komfora, tako da biti bos na skoro 6000 metara visine i nije baš prijatno, ali kako je to bio moj cilj, odnosno misija, uz adekvatne pripreme sam uspio i u tom poduhvatu. 

Ono što je interesantno je da vodiči koji taj posao rade već 15 godina nijesu bili baš optimistični u vezi sa mojom idejom i rekli su da zvanično to još niko do sada nije uradio, da prehoda od samog podnožja do vrha Uhuru na visini od 5895 m, što mi je samo bila dodatna motivacija, jer su izgleda oni iz južnoafričke ekspedicije ipak na određenim dionicama obuvali gojzerice i tako se kretali ka vrhu, što znači da nisu cijelu dionicu prehodali bosi. Ja jesam i to Rongai rutom, ukupno 42 kilometra, šest dana i posljednji dan sam skoro šest sati hodao bos po snijegu i ledu.

C.M: Prva ste osoba koja je preveslala Jadransko more kajakom od Crne Gore do Italije. Kako biste opisali to iskustvo?

- Po informacijama koje sam dobio od agenta, kao i od obalne straže u Bariju ja sam zvanično prva osoba koja je preveslala Jadransko more kajakom od Crne Gore do Italije.

Što se tiče iskustva, o njemu bi se dalo pričati veoma dugo, ali evo ga u kratkim crtama.

Vjera u sebe, vjera u poduhvat i razmišljanje o dolasku na cilj su mi jedino bili na pameti. Veliki talasi od jugoistočnog vjetra su otežavali veslanje, ali misao o odustajanju nije bila prisutna nijednog trenutka. 

Ono što ne bih volio ikada više da mi se ponovi i jedno od najtraumatičnijih iskustava tokom ove ekspedicije je prevrtanje iz kajaka i to dva puta, od kojih jednom na 17 milja od italijanske obale. U tom trenutku mala jedrilica koja mi je bila pratnja zbog jakog vjetra i talasa nije mogla da mi priđe, dok su se kajak i veslo takođe udaljavali od mene. Ta agonija trajala je nekih desetak minuta. Sam u uzburkanom moru a ispod mene dubina od 800 metara.

Tokom plivanja na tom uzburkanom otvorenom moru pala mi je na pamet sudbina dvoje kajakaša koji su na Jadranu izgubili živote usljed napada velike bijele ajkule, što mi je još više povećalo otkucaje srca. 

Srećom, ja sam uspio da se vratim u kajak i odveslam do svog cilja isti taj dan.

Porodica Dejana Miloševića o njemu: on nam je oslonac i uzor u svemu
Žena (Silva): Moj suprug Dejan je nešto posebno. Njegova hrabrost i upornost su nešto što me uvijek iznova inspiriše. Gledajući kako se bori i istražuje granice svojih mogućnosti, shvatam koliko je važno vjerovati u sebe i svoje snove. On nam pokazuje da je moguće ostvariti sve što zamislimo ako smo dovoljno predani. Dejanova posvećenost porodici i podrška koju nam pruža je neprocjenjiva. On je naš oslonac i uzor u svemu što radimo.

Sin (Luka – 11 god.): Moj tata je zaista nevjerovatan. Gledajući ga kako se penje na vrhove planina ili vesla preko mora, shvatam koliko je važno biti hrabar i ne odustajati. On mi pokazuje da se snovi mogu ostvariti ako se uloži dovoljno truda i vjere u sebe. Tata me uči važnosti fizičke izdržljivosti, ali i snage uma. On je pravi superheroj za mene.
Ćerka (Vita – 8 god.): Moj tata je moj heroj. Iako se suočava sa raznim opasnostima na svojim avanturama, on je uvijek nasmijan. Kažu mi da sam i ja kao on, neko ko je uvijek spreman za akciju, pa se nadam kada porastem, da ću i ja imati razne neobične avanture. Tata nas uči da možemo preći sve prepreke i da uvijek moramo biti hrabri. Tata je naša stijena i podržava nas u svemu što radimo.

C.M: Koji od ovih poduhvata Vam je predstavljao najveći izazov?

- Svaki poduhvat je bio težak na svoj način. Prvenstveno zbog toga što sam se upuštao u nešto što do sada nije niko radio pa je samim time ograničen izvor informacija koje bi olakšale pripremu. 

Najveći izazov je bila priprema i odlazak na veslanje preko Jadranskog mora. Ideja se rodila nekoliko godina prije nego što sam taj poduhvat ostvario.

C.M: Kako se pripremate za poduhvate?

- Prvo dobro izanaliziram to što želim da postignem. Uvijek se pripremam sam, jer sam tako navikao, osim ako ima neko ko je stručan baš na tom polju pa se onda sa njim konsultujem oko nekih detalja.

Mnogo više pažnje posvećujem psihičkoj nego fizičkoj pripremi pa se često desi da neki fizički trening i preskočim, dok one koji su vezani za mentalnu snagu praktikujem svakodnevno. 

Nedavno sam započeo da treniram djecu kroz jedan program koji sam sam osmislio i nosi naziv „Super Athlete“. Taj program je spoj mog znanja i iskustva tako da su djeca svakodnevno izložena teškim fizičkim treninzima, ali i mentalnim pripremama.

Rezultati koji su postignuti u samo godinu su takvi da imamo dječaka od 11 godina koji je evropski prvak i četvrti na svijetu u OCR – Spartan Race trkama (jedna od najtežih trka sa preprekama na svijetu).

C.M: Osvojili ste vrhove Kilimandžara, Uhuru Peaka, Olimpa, Mon Blana, Musale. Koliki su izazov planine Crne Gore? Da li je Crna Gora bila odlična baza za sve pripreme?  

- Dok sam se penjao na Mon Blan, jedan od planinara me je pitao odakle dolazim i kada sam mu rekao, odgovorio je da Crna Gora ima svoje Alpe i  mislim da je zaista tako. Prirodne ljepote, ali i planinski masivi impresioniraju svakoga sa kim sam pričao o tome.

Da li su planine Crne Gore izazov? Apsolutno da jesu i uvijek savjetujem bilo koga ko se uputi u planinu da to shvati veoma ozbiljno i da se na najbolji mogući način pripremi. 

Sebe ne smatram planinarom i nisam od onih koji svaki slobodni trenutak provode u planinama, ali ih često posjećujem i smatram da su odlična baza za fizičke pripreme. 

C.M: Šta ste iz svih ovih poduhvata naučili o sebi i o ljudskom umu? 

- Još kao dječak imao sam priliku da dođem do literature koja se bavi ljudskom psihom. Ono što me je zadivilo je to da je neko sposoban svojim mislima uticati na određene stvari. U to sam se uvjerio mnogo puta. Ta tema je veoma široka, ali su tehnike koje treba praktikovati veoma proste, međutim, veliki broj ljudi i dalje u to ne vjeruje i ne želi time da se bavi. 

Poduhvati su od mene napravili čovjeka sa iskustvom i to je ono čemu pridajem najviše pažnje. Ne vjerujem u znanje bez iskustva. More i brod su najbolji dokaz za to. Možete završiti sve pomorske škole svijeta, ali ako niste iskusili npr. tajfun na Pacifiku ili Indijskom okeanu i zbog „valjanja“ (ljuljanja) broda ne spavate danima, sve to i dalje ostaje samo pusta teorija.

Ja za sebe kažem da sam kao i svi ostali i da ono što sam ja postigao može postići bilo ko, ko čvrsto vjeruje u sebe, u svoj cilj i svakodnevno radi na sebi. Pod ovim mislim na mentalne i fizičke pripreme.

C.M: Kako se borite sa halucinacijama koje se javljaju tokom tako zahtjevnih poduhvata?

- Nekoliko puta tokom svojih ekspedicija sam iskusio da zbog iscrpljenosti haluciniram. Uvijek je drugačije i to smatram veoma opasnim stanjem, jer se prepliću stvarnost i imaginarni svjetovi koji mogu dovesti do najtežih posljedica.

Sa godinama sam uspio da prepoznam kada bi to stanje moglo da nastupi pa se kontrolišem u zavisnosti od situacije, ali to su najčešće prinudno skretanje misli, promjena tempa kretanja i slično.

C.M: Šta za Vas, nakon svih ovih poduhvata, sada predstavlja i znači more, a šta planina?

- Oboje, i more i planine gledam sa velikim poštovanjem. Rođen sam u gradu na samoj pjeni od mora, ali prozor moje sobe je gledao na planine, tako da su mi oboje u srcu. 

I jedno i drugo su surovi i ne praštaju greške. Priroda promijeni svoju ćud veoma brzo i od lijepog sunčanog dana nastane oluja. Sve to sam iskusio mnogo puta i zbog toga je moj savjet za sve avanturiste koji se upute ili u morske ili gorske avanture da im pristupaju sa poštovanjem i velikim oprezom.

C.M: Kako izgleda Vaša rutina - kako održavate kondiciju, da li vježbate svaki dan, kakav je Vaš način ishrane?

- Dan započinjem izlaganjem hladnoći, da li kući ili u moru, zavisno od perioda godine. Tokom dana imam treninge nekada sam, a nekada sa djecom iz kluba koju treniram, ali je to obično između četiri i šest treninga svake sedmice. U sve to je uračunata i meditacija i posebne tehnike disanja. 

Što se tiče ishrane, nisam neko ko vodi previše računa o tome. Znam da sam aktivan tokom cijelog dana i da se trošim, pa sam možda i zbog toga opušteniji.

C.M: Kako porodica reaguje na Vaše poduhvate?

- Porodica je oduvijek najveća podrška. U stvari, porodica je i jedina čije mišljenje me i zanima kada su u pitanju moji poduhvati. Većina ljudi dok sam počinjao je imala negativne komentare u smislu „To je nemoguće“ i „Ludost“, tako da sam ubrzo shvatio da to što drugi govore ne treba da me interesuje, a ja sam lično iz svog riječnika te riječi izbacio.

C.M: Što je Vaš životni moto? 

- U životu se vodim izrekom „Šta god čovjekov um može zamisliti i vjerovati, to čovjek može i ostvariti.” Trudim se da to prenesem mlađim generacijama i naučim ih da ipak sve zavisi od njih samih.

C.M: Poruka svim avanturistima?

- Da vjeruju u sebe, u svoje snove. Da nikada ne odustaju. Da koračaju hrabro, ali oprezno ka svojim ciljevima i ostvariće ih. 

C.M: Šta je sljedeći poduhvat?

- Trenutno je moj fokus na djecu koju treniram. Dao sam im zadatak da na početku godine napišu koji je to poduhvat koji žele da ostvare, tako da između veslačkih, biciklističkih i planinskih ima i onih koji su veoma ozbiljni i zahtjevni pa je potrebno dosta vremena da se sve pripremi.

Lične poduhvate sam sada stavio malo po strani, bar dok većina djece ne postigne svoje ciljeve. Nakon toga ja nastavljam po starom, da planiram neki nesvakidašnji poduhvat.