Nesvakidašnje priče zaštićenih šuma, morskih dubina i razrušenih zidova

Poluostrvo Ratac između Sutomora i Bara /

U registar nacionalne baštine upisane su biljke statica (Statica cosyrensis), motar ili morski komorač (Crithmum maritimum), zatim morska trava (Posidonia oceanica) i ostaci nekadašnjeg Manastira Bogorodice Ratačke

Ratac - vazdušna banja

Na putu od Sutomora prema Baru uvijek prolazite preko poluostrva Ratac. Neki je pamte po gustoj borovoj šumi uz more, a vozači najčešće po dugoj krivini u kojoj treba biti oprezan.

Ratac je na mnogo načina simbol Spiča – oblasti koja se proteže “od Kufina do Žukotrlice”. Preciznije, od prevoja Kufin koji predstavlja (viševjekovnu) granicu između budvanske i barske opštine, te rijeke Žukotrlica na kraju naselja Šušanj, a na ulazu u gradsku zonu Bara.

Poluostrvo je, u stvari, manji rt i upravo je tako dobila svoje ime: od riječi „rt-ac“ – „mali rt“, vremenom je postao „ratac“.

S druge strane, sam Spič naziv duguje upravo ovom rtu i svim blagodetima koje on nudi. Prema crkvenim knjigama, ime je dobio prema latinskoj riječi „hospitum“ – „svratište“. Upravo je Manastir Bogorodice Ratačke vjekovima bio jedno od najvećih svratišta, odmarališta, lječilišta šireg regiona, na granici Istoka i Zapada i osvajača sa oba kraja svijeta.

Čuvajte se Nereida

Jedna od najljepših malih plaža ovog dijela crnogorske obale sigurno je Crvena plaža. Prepoznatljiva po onome po čemu je i dobila ime – pijesku i šljunku karakteristične crvene boje - ušuškana je u uvali od 50-ak metara sa barske strane poluostrva Ratac. Poput mnogih ljepota, i ovoj se pripisuju brojne legende.

A jedna od njih glasi ovako.

Visoke ratačke litice iznad Crvene plaže nijesu bile samo dobar vidikovac. Na njima su se skupljale morske nimfe Nereide. Gledale bi more i zalaske sunca, češljale svoje duge kose češljevima od korala, pjevale, pričale, smijale, zabavljale se…

Njihovu divnu pjesmu i smijeh ljudi su čuli nadaleko. Ali, o tome niko nije smio riječ da kaže. Svako ko bi progovorio o nimfama sa ratačkih litica – istog trena bi onijemio…

Cijeli Ratac od davnina je poznat kao vazdušna banja zbog kombinacije strujanja sa kopna i mora. Ne samo što je vazduh ovdje čistiji, pun joda i morske soli, već ga dodatno čine zdravim ostaci borove šume koja je nekada prekrivala Ratac sa širom okolinom. Bilo je to idealno mjesto za odmor i uživanje, izlet do mora kada su talasi preveliki ili prehladni da bi se njima prepustili. Ljudi su znali za blagodeti više njegovih izvora i još mnogih ljekovitih trava koji su se nalazili na ovom poluostrvu, pa je to mogući razlog osnivanja Manastira Bogorodice Ratačke kome su prethodili sakralni objekti izgrađeni, prema nekim podacima, u 9. vijeku.

Všestruko zaštićeni status još 60-ih godina prošlog vijeka

Zbog svega ovog, ne čudi da je poluostrvo Ratac dobilo višestruki zaštićeni status još 60-ih godina prošlog vijeka. Prvo su ostaci Manastira 1961. godine proglašeni za spomenik sakralne arhitekture, a zatim je cijelo poluostrvo i plaže u nastavku prema Baru, 1968. godine postalo „rezervat prirodnog predjela“. Stručnjaci su u brojnim studijama isticali da je ovo „neizgrađeno područje u kome se harmonično prožimaju elementi prirodnog i poluprirodnog predjela“ zbog čega su i proglašeni za dio nacionalne baštine.

Na 27 metara iznad mora, poluostrvo Ratac predstavlja zaravan pod šumom i upečatljivu prirodnu cjelinu. Njegovu stjenovitu obalu sa nekoliko litica upotpunjavaju očuvane prirodne plaže najrazličitijih tipova – od stjenovitih do pješčanih, odakle pogled seže ka Sutomoru ili Baru i ka morskom prostranstvu.

Ratac u najvećem dijelu prekriva alepski bor koji je karakterističan za mediteransku obalu, a ima i djelova obraslih makijom i žbunastim garigom. Zahvaljujući zimzelenoj vegetaciji, svoju karakterističnu tamnozelenu boju zadržava praktično cijele godine. Uz alepski, tu su i primorski i crni bor, eukaliptus, čempresi i bagremi. Zbog erozije, ali i čovjekove nebrige i nesavjesnog korištenja, borova šuma je prorijeđena a na njegovom mjestu zasađene su izdržljivije vrste hrasta i jasena kako se teren ne bi dalje osipao.

Na dijelu poluostrva na kome se nekada nalazio kompleks Manastira Bogorodice Ratačke dominiraju makija i garig koji su prosto „osvojili“ ovaj teško pristupačan dio obale. Makiju najviše čine žbunovi mirte, a tu su i autohtona primorska kleka, žukva, pistać, šipak… I, naravno, uvijek se tu negdje nađe i poneka maslina.

Status spomenika prirode

Stručnjaci su saglasni da je ovaj prostor višestruko vrijedan sa ekološkog aspekta, iako je čovjekovim djelovanjem prilično uništen. Poluostrvo Ratac i dalje je dom za mnoge ugrožene ili rijetke vrste ptica, slijepih miševa, insekata i gmizavaca. Status zaštićenog prirodnog područja koji je steklo 1968. godine, održala je do danas. Mada, u više revizija stanja zaštićene zone ističu se promjene koje je donijela gradnja na širem prostoru poluostrva, kao i pokušaji „osvajanja“ pojasa uz samu obalu.

Danas ima status spomenika prirode koji se prostire i na kopnu i u moru, te time pripada drugoj kategoriji zaštićenih prirodnih dobara. Njegov aktuelni režim zaštite je na trećem stepenu odnosno održivo korištenje, s ozbirom na to da su se vremenom na ovom prostoru razvila ne samo naselja mahom sezonskog karaktera, već i cjelokupna infrastruktura koja prati takve naseobine. Ipak, stručnjaci i dalje sugerišu da se prekine sa praksom bilo kakve gradnje, a naročito u zoni koja je u vlasništvu države ili Opštine Bar.

Glavni razlozi za insistiranje na očuvanju su dvije biljne vrste koje se prostiru od kapije nekadašnjeg hotelskog kompleksa „Inex Zlatna obala“ sve do početka plaže Žukotrlica na početku naselja Šušanj. To su takozvane prirodne zajednice vrsta Crithmum maritimum (motar ili morski komorač) Statice cosyrensis (statica) koji se prostire od obale do magistrale.

I u moru se „skriva“ dragocjenost koja čini Ratac s okolinom višestruko značajnom. Kao što je to nedavno učinjeno sa ostrvima Katič nadomak Petrovca, tako je i u ovom dijelu od 1968. godine podmorje zaštićeno zbog biljne vrste Posidonia oceanica - morske trave koja raste u priobalnom pojasu širokom 150 metara.

Dodatna vrijednost: ostaci graditeljske baštine 

Zaštićena prirodna zona dodatno dobija na ljepoti i neponovljivosti kroz ostatke graditeljske baštine sa arheološkim lokalitetom i ostacima benediktinskog samostana Bogorodice Ratačke. Riječ je o najvećem razrušenom manastirskom kompleksu u Crnoj Gori koji je označen drugom kategorijom zaštićenog spomenika kulture. Činile su ga tri crkve, klaustrom, odbrambene kule i zidovi koji su činili odlično organizovanu urbanu cjelinu.

Nastanak Ratačke opatije, kako se još naziva ova izgrađena kulturno-istorijska zona, veže se za benediktinski red rimokatoličke crkve koji je ovaj monaški centar najvjerovatnije osnovao početkom 11. vijeka.

Najstarija građevina ove cijeline je takozvana mala „crkva C“ podignuta najvjerovatnije u istom periodu kada i Crkva Svetog Luke u Kotoru, na što ukazuje njen izgled. Kapela je romanička građevina nastala u drugoj polovini 12.  ili prvoj polovini 13. vijeka. Četvorougaoni park unutar manastirskog kompleksa – klaustar, zaokružen je najvjerovatnije u 13. vijeku gradnjom kule na samoj litici, koja je imala ključnu ulogu u odbrani. Nedovršena bazilika danas je centralni objekat koji je „preživio“ razaranja, a njegova gradnja započeta je sredinom 14. vijeka. Pretpostavlja se da je trebalo da bude najveća sakralna građevina u kompleksu, pa i široj okolini. Na očuvanom latinskom natpisu navodi se da je „crkva zasnovana 1347. godine“, u vrijeme opata Pavla Ruđera.

Istraživači nalaze sve više dokaza, posrednih i neposrednih, da je pop Dukljanin svoje najznačajnije djelo „Barski rodoslov“ ili „Ljetopis“ u drugoj polovini 12. vijeka pisao upravo u manastiru na Racu, gdje je koristio bogatu pisarnicu i biblioteku benediktinskih monaha. Prvi zapis o samom manastiru je od 12. maja 1247. godine i u njemu se navodi da je prva crkva bila posvećena Svetom Mihailu Ratačkom (San Micaele De Reteza). Početkom 14. vijeka, dakle oko pola vijeka kasnije, već je bio posvećen Svetoj Mariji Ratačkoj (Santa Maria de Reteza).

Blaga klima pogodovala je maslinama i vinovoj lozi koje su monasi gajili sa seljanima. Bogatstvo Ratačkog kompleksa bilo je ogromno, a posjedi protezali duž cijelog Spiča, pa i dalje – kroz Paštroviće do Petrovca. No, prihodi su stizali i od prodaje ratarskih i stočarskih proizvoda, i danas poznatog crvenog građevinskog kamena, te maslinovog ulja koji je pravila baš ova opatija. Uz zidine opatije mogli su da pristaju manji brodovi, a zaleđe poluostrva bilo je bogato izvorima pitke vode.

Plaže za svakoga

Poluostrvo Ratac ima više raznolikih plaža koje je lokalno stanovništvo oduvijek koristilo. No, s dolaskom većeg broja turista 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, neke od njih su promijenile svoju namjenu.

Od Sutomora prema Baru, prvo ćete naići na veliku plažu od pijeska i šljunka nekadašnjeg hotelskog kompleksa „Inex Zlatna obala“. Zaklonjena sa svih strana, do nje se stizalo između hotelskih depadansa. Bila je ne samo među prvim plažama na ovom dijelu crnogorske obale koja je imala izgrađeno malo pristanište za čamce, već i poluolimpijski zatvoreni bazen koji je bio jednako pun gostiju kao i plaža. Već više od deset godina plaži se praktično ne može pristupiti, jer toliko dugo traju radovi na rekonstrukciji odnosno gradnji novog hotelskog kompleksa.

Na samom rtu nalazi se nekada jedina nudistička plaža između Buljarice i Ade Bojane. Turisti iz Njemačke 70-ih godina bili su među prvima koji su ovu potpuno sakrivenu, malu plažu od oblutaka i kamenja, do koje se stizalo strmom „kozjom“ stazom, pretvorili u mali nudistički raj.

Do nje, a bliže Baru, danas se nalazi još jedna nudistička plaža, koju je takođe moguće vidjeti samo sa mora. Manje strma staza vodi do ove šljunkovito-kamenite plaže koju lokalno stanovništvo zna kao mjesto gdje su se nekada kupale opatice.

U nastavku su plaže karakteristične crvene boje – Črvanj i Crvena plaža, oko kojih se već izvjesno vrijeme „biju pravne bitke“ ko i kako može da ih koristi.

Koju god od ovih plaža odabrali, uživaćete i u pogledu i u moru. I ne samo ljeti – zimi ćete ovdje „napuniti baterije“ suncem, svježinom mora i blagom klimom.

Sve to vrijeme kompleks građevina na Racu koji se formirao oko benediktinskog manastira, dobio je formu urbanog i zaštićenog centra. Pod ljekovitom šumom borova, uz bedeme koji su kompleks štitili od brojnih napadača, najčešće Turaka i gusara, i monahe koji su bili vrsni travari i tradicionalni ljekari, ovdje su liječili mnoge, ne praveći pitanje jesu li siromasi ili vlastela. Mnogi su im nakon ozdravljenja vraćali velikim darovima. Tako je kraljica Jelena, majka kraljeva Dragutina i Milutina Nemanjića, manastiru darivala ne samo novac, već i veliki komad zemlje u Buljaričkom polju, odnosno od Lastve (Petrovca) do Kufina.

Nijesu samo od toga zarađivali monasi Manastira Bogorodice Ratačke. Dodatni razlog dolazaka bila je nadaleko čuvena ikona Bogorodice, pa je ovo mjesto bilo poznato stjecište hodočasnika i pokloničko mjesto.

Nadaleko je bio čuven i sto monaha Ratačkog manastira za kojim su vodili medijacije među suprotstavljenim stranama, bilo da se radilo o porodicama, a češće je to bilo među vladarima. Uspješno rješavajući njihove sporove, zarađivali su dodatna sredstva za svoju opatiju.

Uspon čuvenog Manastira Bogorodice Ratačke, koji je uživao svojevrsnu autonomiju zbog svog bogatstva i pomoći svima u svakoj prilici, prekinule su težnje većih – kako Turaka, tako i crkvenih centara u Baru i Dubrovniku, te gusara. U prvoj polovini 15. vijeka, Ratac je tri mjeseca bio pod opsadom. Stanovnici obližnjih sela koji su zarađivali upravo zahvaljujući radu za manastirsku zajednicu, sa monasima su branili kompleks. Nakon tri mjeseca, svi su bili iscrpljeni – i osvajači i ljudi i monasi na Racu. Uprava manastira odlučila je da, sa seljanima, napusti kompleks a samo najteže povrijeđeni i bolesni ostali su u tamošnjoj bolnici.

Tako tvrđava nikada nije osvojena, a nakon što je ostala praktično prazna i prvi su je se dokopali Mleci, o čemu svjedoči zapis da su njime upravljali 1443. godine. Zatim su ga osvojili Turci. Prihode opatije preuzeo je sultanov emin, a Turci su opatiju razrušili 1571. kada su odlučili da je napuste.

Od tada, vjekovima se ništa nije promijenilo na ostacima kompleksa Manastira Bogorodice Ratačke. No, kada je u Drugom svjetskom ratu italijanska vojska stigla u ove krajeve, gradila je upravo na ovom strateški bitnom mjestu i tada oštetila veliki dio utvrđenja. Šteta je tolika, da se nijesu mogli više utvrditi ni temelji građevinskih objekata.

Ovo neprocjenjivo blago već decenijama dodatno propada. Osim što se i dalje raspravlja o tome ko je pravi graditelj i vlasnik, čija se tradicija ovdje (ne)poštuje, niko ni ne obraća pažnju na sedam vjekova stare bedeme koji se svakodnevno obrušavaju u more, na građevine koje su prekrile izvore ljekovite vode i zaštićene biljne vrste.

Silom razdvojeni

Jedan od ključnih istraživača barske istorije i kulture, Ivan Jovović, u više navrata je pisao o tome kako su, uz rimokatolike, i pravoslavci svetovali posebni praznik u jednoj crkvi na Racu.

Sve je počelo u 18. vijeku kada su jednom prilikom povodom praznika Tjelova (deveti četvrtak nakon Uskrsa) rimokatolici iz naselja sa obije strane poluostrva – Spičani i Šušanjani – išli na procesiju u ostatke starog benediktinskog samostana. No, izbila je svađa ko će prvi pristupiti oltaru. Kako je bilo više onih iz Šušanja, Spičanima nije preostalo ništa drugo nego da se sklone i budu drugi u redu.

Vidjevši da „zakon jačeg“ određuje ko će se prvi pričestiti, Spičani se dosjete te naredne godine dođu u većem broju, zahvaljujući svojim pravoslavnim komšijama. I tako budu prvi. A pravoslavni su se jednako sa svima njima, rimokatolicima, molili bogu. Tako se to nekada rješavalo među komšijama…

No, kada je na čelo Barske nadbiskupije sredinom 19. vijeka stigao Njemac iz Vestfalije, on je odlučio ko će i kako dolaziti na Ratac. Po njemu „ko nije katolik - nema božiju milost“ da obilazi ostatke Manastira, pa su s razlogom ljutiti pravoslavci narednih godina s komšijama dolazili, ali bojkotovali cijeli obred na Racu. Tako su im Spičani dali zasebnu kapelu u kojoj i oni mogu da slave praznike po svojim obredima.

U sve se tada umiješao još jedan crkveni velikodostojnik, ovog puta Grk, mitropolit kome je u nadležnosti bio i Spič, naredivši da se „narod pravoslavni ne miješa s katolicima“ i da na Ratac dolazi na praznik Svetog cara Konstantina i carice Jelene, 3. juna.

Silom i tuđom voljom razdvojeni, vjernici su nastavili da obilježavaju svako svoj praznik.

Samo jedan obilazak ovog poluostrva sigurno će vas podstaći da razmislite barem o jednom djeliću ovog zaštićenog područja. Posjetite ga i sami – vidjećete da je krajnje vrijeme sačuvati ovo neponovljivo bogatstvo crnogorskog primorja.