Nevjesta Mediterana

Aleksandrija, grad na ušću Nila u Sredozemno more

O Aleksandriji sam čitao u udžbenicima istorije u osnovnoj i srednjoj školi, a i na fakultetu. Gledao emisije na satelitskim kanalima, i maštao o danu kada ću konačno posjetiti ovaj grad na śeveru Egipta. A onda sam u jednoj godini dva puta obišao Aleksandriju. S proljeća i jeseni, kada je i vrijeme najljepše, a boje mora i pustinje imaju najbogatiji kolorit. 

Vjetar koji dolazi s mora nosi sa sobom mirise soli i prošlih vremena, kao da priča priče o pomorcima, trgovcima i ratnicima koji su ovdje prolazili. Šareni brodovi u gradskoj luci svjedoče o čvrstoj povezanosti čovjeka i mora, koja nigdje na svijetu nije tako izražena kao na Mediteranu. 

Aleksandar Veliki, za mnoge čak i najveći među imperatorima, širio je ognjem i mačem carstvo Makedonsko. Ali nije Aleksandar samo žario i palio, već je i mnoge gradove širom starog svijeta sagradio. Neki od njih nosili su njegovo ime, ali do dana današnjeg najslavniji je ostao onaj na zapadu delte Nila koji se uliva u Sredozemno more. Ostao joj je i naziv „nevjeste Mediterana“.

Aleksandrija se dičila i grandioznim svetionikom Farosom, simbolom grada. Svjetlo sa ovog tornja pokazivalo je put moreplovcima ka mirnoj luci. Faros je bio jedno od čuda antičkog svijeta. U njegovoj blizini bila je čuvena biblioteka, koja je, kako istoričari govore, gorjela tri ili četiri puta. Od silne biblioteke ostade zgarište, a od knjiga, svitaka papirusa i manuskripta pepeo. I uspomena na Aleksandrijsku biblioteku, ostade do dana današnjeg.

VJEČNA META OSVAJAČA

Aleksandrija je tokom istorije bila meta mnogih osvajača, što je samo obogatilo njenu kulturnu i istorijsku baštinu. Grad je bio strateški važan zbog svog položaja i bogatstva, pa je tokom dvadeset i kusur vjekova bila na udaru Rimljana, Vizantinaca, Persijanaca, Arapa, Krstaša, Osmanlija, Francuza i Engleza. 

O toj Aleksandriji sam čitao u udžbenicima istorije u osnovnoj i srednjoj školi, a i na fakultetu. Gledao emisije na satelitskim kanalima, i maštao o danu kada ću konačno posjetiti ovaj grad na śeveru Egipta.

A onda sam u jednoj godini dva puta obišao Aleksandriju. S proljeća i jeseni, kada je i vrijeme najljepše, a boje mora i pustinje imaju najbogatiji kolorit. I zaključio da barem još jednom moram doći u ovaj grad u kojem se prepliću bogata prošlost i veliki projekti koji će u budućnosti u mnogome promijeniti izgled ovog megalopolisa. Da ne zaboravim da Aleksandrija prema procjenama trenutno ima više od pet miliona stanovnika i drugi je po veličini grad u Egiptu, a deveti u Africi. Grad se prostire duž 40 kilometara obale, a u zaljeđu niču potpuno novi blokovi zgrada, stambenih i poslovnih, široki bulevari, mostovi i petlje.

Nakon pet sati klackanja autobusom i jednom pauzom od Kaira, počeli su da se naziru obrisi Aleksandrije, grada koji je vjekovima privlačio putnike, učene ljude i trgovce iz svih krajeva svijeta. Očekivao sam da će me sačekati grad koji šapuće priče o drevnim civilizacijama, o velikim filozofima i pjesnicima, o svjetlosti koja je vjekovima osvjetljavala svijet znanja i kulture. Oronule zgrade, razrovane ulice, haotičan saobraćaj i buka koju prave automobili i ljudi kao šamar otrežnjenja sačekali su me na periferiji grada. Kada krenete da upoznajete Aleksandriju očekujte dugo i naporno probijanje kroz saobraćajnu gužvu, vreli vazduh i prašinu. No, upravo u tome i jeste čar upoznavanja novih gradova, naroda i njihovih kultura. Dočekaće vas nevjerovatan spoj starog i novog – moderni kafići i radnje uz tradicionalne bazare, elegantne avenije isprepletene uskim uličicama. Autobus nas ostavlja na samoj obali mora, kod citadele Kajtbej, impozantne tvrđave sagrađene u 15. vijeku.

UTVRĐENJE NA TEMELJIMA SVETIONIKA

Upravo na ovom mjestu nalazio se čuveni Aleksandrijski svetionik, jedno od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta. Dok stojim na vrhu tvđave na kojoj se leprša egipatski barjak, gledam u plavetnilo Mediterana sa kojeg su brodovi uplovljavali u luku grada koji je nekad bio središte svjetske trgovine i znanja. Vjekovi koji su prohujali ostavili su ožiljke na zidovima, svjedočeći o bitkama koje su krojile sudbinu ne samo ovog grada, već i cijelog Egipta, a nerijetko i ostalih mediteranskih krajeva.

Svaki kutak Citadele Kajtbej odiše istorijom, ali i nekom neuhvatljivom melanholijom. Šetam hodnicima utvrđenja i kroz malene otvore gledam u more zamišljajući kako je bilo vojnicima koji su sa zebnjom isčekivali neprijateljske brodove ili se nadali povratku voljenih.

Vjetar koji dolazi s mora nosi sa sobom mirise soli i prošlih vremena, kao da priča priče o pomorcima, trgovcima i ratnicima koji su ovdje prolazili. Šareni brodovi u gradskoj luci svjedoče o čvrstoj povezanosti čovjeka i mora, koja nigdje na svijetu nije tako izražena kao na Mediteranu. Pisao je o tome sa melanholijom naš divni profesor Predrag Matvejević, hroničar Sredozemlja i pisac „Mediteranskog brevijara“. Matvejević se ne zadržava samo na slavi prošlosti. On prikazuje i dekadenciju i propadanje koje je grad doživio, posebno u modernim vremenima. Za njega, Aleksandrija nije samo mjesto, već i metafora za prolaznost civilizacija i krhkost ljudskog nasljeđa. 

Šetali smo Bulevarom 26. jula, promenadom koja se proteže od Kajtbeja do Aleksandrijske biblioteke. U omanjem parku kod statue Saad Zaghloulu posmatrali smo djecu koja su igrala fudbala. Stariji su, naravno, bili u gužvi. Sirene su svako malo podsjećale na saobraćajni haos. Spas nađosmo u jednoj od slastičara, pa nas par orijentalnih poslastica podśetiše na ljepšu stranu boravka u egipatskim megalopolisima. Prođosmo dalje još par blokova, a onda se u moru orijentalno dekorisanih objekata i Univerzitetskih centara pojavi grandiozna zgrada aleksandrijske biblioteke.

NASLJEĐE PROŠLOSTI AMANET ZA BUDUĆNOST

Aleksandrijska biblioteka, jedna od najpoznatijih i najvažnijih biblioteka antičkog svijeta, bila je simbol ljudske težnje za sticanjem i razmjenom znanja, mudrosti i kulture. Osnovana je u trećem vijeku prije nove ere, tokom vladavine faraona Ptolomeja. Kažu da je nekada imala par stotina hiljada svitaka u kojima je bilo zapisano znanje antičkih vremena, što ju je činilo najvećom zbirkom pisanih djela tog vremena. Sadržala je radove iz oblasti filozofije, matematike, astronomije, medicine, književnosti i mnogih drugih nauka. Bilo je to mjesto đe su se okupljali naučnici, filozofi, pjesnici i mislioci iz svih djelova Mediterana i Bliskog istoka. Sudbina Aleksandrijske biblioteke bila je tragična. Postoji mnogo teorija o njenom uništenju, ali nijedna nije sasvim potvrđena. Najčešće se spominju četiri događaja koji su možda doprinijeli njenom uništenju: Cezarov pohod (48. p.n.e.), Napad cara Aurelija (272. n.e.), Teofanov dekret (391. n.e.) i Arapska invazija (642. n.e.). Iako je njen pad obavijen misterijom, nasljeđe Aleksandrijske biblioteke i dalje živi kroz ideju o univerzalnosti znanja i njegove moći da premosti kulturne i vremenske granice.

Biblioteka Aleksandrina, moderna replika drevne Aleksandrijske biblioteke, impozantni je kompleks koji nije samo biblioteka, već i kulturni centar sa muzejima, galerijama i planetarijumom. Zidovi od stakla i kamena, ukrašeni natpisima na stotinama jezika, simbolizuju univerzalnost znanja koje ovaj centar njeguje. Biblioteka Aleksandrina je mjesto đe se tradicija starih vremena spaja s modernim inovacijama u veličanstvenom prostoru posvećenom znanju i kulturi. 

ALEKSANDRIJSKI SVETIONIK

Aleksandrijski svetionik, poznat i kao Faros iz Aleksandrije, bio je jedno od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta i jedno od najpoznatijih i najspektakularnijih građevinskih dostignuća svog vremena. Izgrađen na ostrvu Faros, koje se nalazilo blizu aleksandrijske luke, svetionik je vjekovima bio simbol moći, tehnološkog i inženjerskog znanja, kao i ključni orijentir za pomorce koji su prilazili luci koja je u to vrijeme bila jedna od najprometnijih na svijetu.

Izgrađen je između 280. i 247. godine prije nove ere, tokom vladavine Ptolomeja II Filadelfa, a autor projekta bio je grčki arhitekta Sostratus iz Knida. Svetionik je bio jedna od najviših građevina svog doba, sa procijenjenom visinom između 100 i 130 metara. Na vrhu je bilo postrojenje za vatru, koja je, pomoću reflektujućih ogledala, bacala svjetlo na velike udaljenosti, osvjetljavajući put brodovima u dugim noćima.

Svetionik je zbog niza zemljotresa koji su pogodili region između 10. i 14. vijeka pretrpio brojna oštećenja, pa je kasnije izgubio prvobitnu funkciju. Na njegovom mjestu napravljena je tvrđava Kajtbej 1480. godine.

 ŠETNJA KROZ ISTORIJU

Sljedeće odredište u obilasku Aleksandrije bila je Kom el-Šokafa, jedna od najvećih rimskih grobnica u Egiptu. Ove katakombe su fascinantan spoj egipatske, grčke, helenističke i rimske kulture, sa zidovima ukrašenim mješavinama svih ovih stilova i njihovih karakterističnih motiva. 

Kom el-Šokafa katakombe mjesto su koje povezuju svjetove živih i mrtvih, prošlosti i sadašnjosti. Kada sam kročio u taj misteriozni podzemni lavirint, bio sam obuzet osjećajem strahopoštovanja i divljenja prema onome što su ruke ljudi, vođene vjerom i tradicijom, stvorile prije skoro dva milenijuma. Spiralne stepenice vode u dubinu zemlje, u mračni svijet mrtvih. Mora da je ovako bilo i Orfeju kada se u strašni Had spuštao da izbavi svoju Euridiku. Vlažan miris drevnog kamenja postaje sve intenzivniji. Svaki korak odjekuje u hodnicima koji povezuju sale u kojima se nalaze stotine grobnica.

Kako ulazim dublje, otkrivam nevjerovatan kompleks prolaza, dvorana i komora ukrašenih reljefima i skulpturama. Fascinantna je kombinacija egipatskih religijskih simbola sa helenističkim i rimskim umjetničkim. Vodič Vlado nam detaljno priča o tome, a ja se polako isključujem i pokušavam da upijem što više detalja ovog mjesta koje prikazuje neki sasvim drugi svijet.

U blizini katakombi nalazi se još jedna od znamenitosti antičke Aleksandrije koju obavezno treba da posjetite. Serapeum je bio grčki hram podignut u čast boga zaštitnika Aleksandrije - Serapisa, u ptolemejsko doba na periferiji tadašnje Aleksandrije. 

Upravo na ovom mjestu nalaze se i simboli grada: Sfinge i Pompejev stub. Pompejev stub, 25 metara visok crveni asuanski granitni stub, koji je izgrađen u čast cara Dioklecijana, jedan je od rijetkih sačuvanih artefakta iz rimskog doba. Ovo je najveći takav tip građevine izgrađen van carskih prijestonica Rima i Konstantinopolisa. Pompejev stub koje čuvaju dvije sfinge je jedan od najvećih drevnih monolita i jedan od najvećih monolitnih stubova ikada podignut.

U blizini Serapisa prolazi i jedna od tramvajskih linija, pa ukoliko želite da osjetite pravu atmosferu grada uskočite u neki od vagona i krenite u istraživanje grada. Ako se pak bojite da ne budete žrtva džeparoša i dosadnih trgovaca uzmite taksi i krenite prema obali.

KOSMOPOLITSKA DUŠA GRADA

Aleksandrija nije samo istorija; to je i grad koji živi u sadašnjem trenutku. Šetnja uz Korniše, dugu promenadu uz more, pruža priliku da osjetite duh grada. Sa jedne strane Mediteran, a sa druge, kafići, restorani i šareni bazari, gdje se miješaju mirisi začina, morske hrane i svježeg hljeba.

Aleksandrija je grad koji je oduvijek bio kosmopolitski centar. U njoj se nalaze džamije, crkve i sinagoge, često u neposrednoj blizini, što odražava dugotrajnu tradiciju vjerske tolerancije i suživota. Svaka uličica ima svoju priču, svoj karakter i svoju specifičnu istoriju. Dok prolazite kroz njih možete naići na stare kolonijalne građevine, relikvije francuskog i britanskog prisustva u gradu, ali i na moderne zgrade koje svjedoče o savremenim težnjama Aleksandrije. 

Krivudave uličice često kriju neočekivane dragulje – kafiće, antikvarnice, galerije i zanatske radnje koje sigurno ne biste pronašli na glavnim ulicama. Ovi skriveni kutci pružaju priliku za autentično iskustvo grada, dok posmatrate svakodnevni život koji teče oko vas.

Uveče, Aleksandrija oživljava i ulice vrve od naroda. Restorani nude lokalne specijalitete, poput košarija ili svježe ribe. Uživanje u toplim noćima aleksandrijskim je nešto što vam zauvijek ostane u sjećanju. 

Dok pišem ove redove spremam se da po treći put posjetim ovaj grad. Jesen je i drumovi vuku kao u staroj dobroj pjesmi Vita Nikolića.