Nije fer

Staroevropska gospoda – plemstvo imalo je običaj da za vrijeme ljeta odlazi u planine, a zimi bi išli u ljetnjikovce na jugu. Vođena tom smislenom logikom, a pogotovo kad se životne godinice nanižu, sve više običavam tu praksu, iako nijesam plave krvi. No pitanje je šta je to uopšte gospoda, ali nije to tema.

Topli, slobodni proljećni dani zatekli su me, ustvari sačekala sam ja njih na planini, seosko imanje, pivska autentična kuća, svud okolo zeleno platno livada i lišća po kom se rasule sve boje svijetla i cvijeta, slušam zvuk čaktara i zvona ovaca i krava, simfonijski ptičji orkestar i kako diše pivska zemlja. Te miline. Naravno, sve mi je to platio neko, moje je samo da uživam. A to umijem i znam, pa eto. Ne idem ja niđe ako nije sponzorisano. Neka, šalim se malo, zdravo je kažu.

I u tim momentima mi je, naučila sam sebe to - odložen telefon, i na „silence“ . To je uistinu pola zdravlja. No, opštenarodnom paraobavještajnom online podzemlju koje obitava na mrežama ne znači ništa tvoj slobodan dan, vikend, praznik, iliti sveta neđelja... Znači kad su njihovi, pa ne daj Bože da ometaš, i normalno je ne ometati ljude tada, što ja apsolutno nikad ne činim. Ali, nije obostrano to ponašanje, već pravila važe samo za jednu stranu. Ne može to više mislim se. Budeš fin pa se javiš, pa slušaš, i slušaš monolog bez „izvini“, „oprosti“ ili ne daj Bože „da ne smetam“. Pa dokopaš laptop jer mu je (joj) toboš hitno i bitno da mu završiš to... Nit¨je hitno nit je bitno, pokaže se skoro uvijek. Nego svak' svoj posa' da oposli što prije i lakše... Ne ide to tako niđe u svijetu, no mi smo navikli mimo svijeta. A opet, eto ima stranaca kod nas pa se tako ponašaju. Prešlo im od nas. S kim si takav si. Znači, nema generalizacije. Ali nema ni odmora za radnike.

Kad već spominjem godišnji odmor, nekako ga vežemo za ljeto i zimu, za sezone. Ljeto za more, uprkos mojoj konstataciji i sklonosti staroevropskim turističkim običajima. A i mi živimo u Crnoj Gori, more nam je uvijek tu. Ipak, na more se samo ljeti možemo kupati, i treba poći...

Pa, rekoh hajde da moje novinarsko znanje i saznanje skrajnem i iz te idilične atmosfere na planini đe se teško iznervirati pozovem par izdavalaca privatnog smještaja kod nas na moru, da vidim „kako se kreću cijene apartmana“... Malo sam „surfovala“ pa onda pozivala u nadi da će mi se poklopiti pristojna cijena i odgovarajući termin. Da budem turista u svojoj zemlji. Ništa privilegije. A trebalo bi ih biti. Jer cijene očigledno nijesu za zemljane Crne Gore, astronomske su, za ljude iz drugog sazvežđa, jer oni mogu i hoće toliko da plate. Okej, super. Najvažnije je da mi imamo što više turista koji mogu da plate!

Poprilično zbunjena postojećim iznajmljivačkim trendom, zatražila sam obrazloženje od par sagovornika iz turističke branše. I nijesu mi rekli dobre vijesti. Egzistencijalna nervoza je odredila turističke trendove pojačana činjenicom da se sve cijene formiraju naspram i uslijed suludih političko ekonomskih potresa i kriza u Evropi. Sad i u Americi, mada ne znam da imamo otuda gostiju, ne makar značajan broj, a bilo bi dobro da imamo...  Iako su prognoze za ovo ljeto dobre svi turistički subjekti posluju na ivici panike - nema ko da radi, svi radnici pošli preko... Zna se zašto. Sjećam se kako sam ja jednom davno pošla na more kod drugarice i slučajno počela raditi u jednoj turističkoj agenciji kao vodič, nije mi trebala licenca tada, nije imao ko da radi... Bilo je to pre od onih godina kada se nakon rata u regionu vraćao turizam kod nas. Nijesmo spremni bili za toliku navalu turista. Vlasnik agencije me pitao da radim tog ljeta, bila sam slobodna svo ljeto, kao turistički vodič, iako nijesam taj posao nikad radila, no eto ima neke osnove za to, poznavanje Crne Gore i jezika koji su trebali za komunikaciju sa njihovim tuiristima, i nije postavljao pitanje plate nego sa kolikom bih platom bila zadovoljna... jer nije imao ko, nije se očekivala takva sezona, a turisti su očekivali izlete. Agencija jaka, dosta svojih hotela, mnogo gostiju, morali su se raditi izleti, a i očekivali su ih. Tada sam se otisnula u avanturu turističkog vodiča, i naučila za ta tri mjeseca više o Crnoj Gori nego sve do tada što sam znala... To me podsjeti na ovo sadašnje stanje nedostatka radne snage, ali razlozi su u biti bili drugačiji, situacija ista. Tada sam zavoljela turizam. Tada sam vidjela sve strane našeg turizma. E tek tada se sretneš oči u oči sa stvarnošću, kako „sakriti“ smeće pored puta jer turisti sve vide, kako opravdati saobraćajnu nekulturu, i još 1000 zašto i 1000 zato. Dobro sam se snalazila pa mi je vlasnik agencije ponudio na kraju sezone stalni posao. No, to za dalje nije bio moj plan.

Sjetite se kako je bilo za vrijeme pandemijskih mjera, turizam je počivao na „ostani kući i ljetuj doma“. Tada su „svoji“ gosti bili jedini i najvažniji i najmiliji. Nakon pandemije je drugačije, brže bolje podcijenjen je domaći gost.

I dok sebi veliki hotelski lanci mogu dopustiti uz dugoročno osmišljenu poslovnu politiku da istrpe male gubitke, ugostitelji i privatni iznajmljivači ne mogu i podigli su cijene. U redu, inflacija, situacija... ali ne prećerujmo kao s onom 100 metara od mora a ono tamo... mora niđe na vidiku...

Ustvari, neka se podižu cijene, moraju, sve je poskupjelo i treba cijeniti svoje. Sabirajući sadašnje cijene u ugostiteljstvu i u sferi smještaja, građani Crne Gore će tražiti jeftinije opcije i mogućnosti odlaska na druga mora... Onda pomislim na saobraćajne gužve, kolone... trajekte koji ne voze i nikako mi se ne tempira odmor uz bezbroj nepovoljnih varijabli.

I sad ne govorim o trećini crnogorskih građana koja živi u siromaštvu jer su oni, na žalost, osuđeni na svoja mučna četiri zida, nego na ostatak koji sebi mogu priuštiti ljetovanje – među njih ne svsrtavam one što su vanredno bogati, za njih me briga koliko njih za to šta koliko košta.

Dakle, za sedmodnevno ljetovanje na našoj obali, i to ne na elitnijim lokacijama, prosječnim, prosječna četvoročlana porodica, koja iznajmi apartman sa kuhinjom, dakle da kuvaju i da ponesu većinu namirnica od kuće, i da paze na svaki euro, potrošiće minimalno tri prosječne crnogorske plate. I to sve uz sedmodnevno naguravanje u malenim apartmanima, odlascima do plaže do kojih se moraju voziti – što košta, pa na plažama iznajmljivanje plažnog mobilijara, pa troškovi pića, možda i neke hrane, pa stiskanje s nemogućim cijenama u pizzerijama i konobama, beskrajnim saobračajnim gužvama i praznom računu po povratku s ljetovanja. Ne znam kako vama djeluje, ali meni je taj prizor daleko od idiličnog. Crnogorski gosti bi trebali imati privilegije popusta, cjenovnika koji važe za naše građane, poput onog što je Dubrovnik uradio za svje građane... Jer, mi nemamo taj standard za ljetovanje na našem moru. Ostaje vam uvijek jednodnevni odlazak, koji zna se, više umara no odmara, jer se više vozite pa makar kretali iz Podgorice nego što se u moru kupate. I nije to onda neki dan na moru... ali mora se makar tako, razumijem.

Kako mi to pojašnjavaju dobri poznavaoci turističkih  prilika, više je faktora, ali najveći problem je u strateškoj orijentaciji našeg turizma na strane goste koji su bolje platežne moći. No, to je poslovni mač sa dvije oštrice. Jer, turisti dolaze, ali slabo se vraćaju, znamo to. Moderni turisti želi smještaj odmah, po razumnoj cijeni i dobru zabavu jer za svoj novac žele odgovarajuću zadovoljštinu. Činjenica da ne znaju govoriti naš jezik ne znači da ne poznaju univerzalni svijet matematike.

Tako da, sjetite se kako je bilo za vrijeme pandemijskih mjera, turizam je počivao na „ostani kući i ljetuj doma“. Tada su „svoji“ gosti bili jedini i najvažniji i najmiliji. Nakon pandemije je drugačije, brže bolje podcijenjen je domaći gost.

Ali, ja imam kuću na planini, ali volim i more, na moru nemam kuću ali imaju moji prijatelji. Tako da eto svak' se snađe kako umije i zna i sa koliko i koga ima. Živjeli prijatelji kod kojih uvijek ima mjesta, a ima i kod mene. Daj da bi ti se dalo. Tako bi trebali i turistički znalci da kreiraju turizam, no...