Nijesam se promijenio, ali sam pronašao sebe

Intervju: Goran Jović, fotograf i istraživač
Dok za sebe daje prilično skroman opis sastavljen iz svega dvije riječi - „fotograf i istraživač“, bacajući pogled na njegovu prvu fotografiju na Instagramu postajemo svjesni na kom je ustvari on nivou. Vibrirajuće boje, egzotični predjeli, lica iz drugih kultura i sa svih krajeva svijeta uhvaćena u posebnoj emociji njegova su specijalnost, uz svu velikodušnost i humanitarni rad koji skromno - ne pominje.

Po struci i zaposlenju profesor fizičke kulture iz Hrvatske, iz Imotskog, ukombinovao je i dokumentarnu fotografiju spontano, preko prijatelja koji mu je doslovno utisnuo fotoaparat u ruke. U daljem slijedu događaja i okolnostima kakve nam samo život može prirediti, susreo se sa poznanicom iz osnovne škole koja se pojavila u prilično afričkom izdanju (sa njihovom karakterističnom odjećom i afro pletenicama), sa njim podijelila priču o udruženju „Kolajna ljubavi“ i kako je izgradila sirotište u Tanzaniji – što je bilo dovoljno da se i Goran priključi i pokuša pomoći svojim fotografijama. Sve ostalo je istorija. Danas, Goranove živopisne avanture možemo najlakše ispratiti preko fotografija i story-ja na njegovom instagram profilu goran_jovic_ koji u ovom trenutku prati preko sto hiljada ljudi.

CM: Koliko odricanja zahtijeva životni stil putnika-fotografa i da li ste se nekada pokajali zbog svog izbora?
- Odricanje. Poželio sam često biti sa porodicom, posebno kad su određeni praznici i kad su svi na okupu, ali iskustvo koje sam dobio kroz putovanja je neprocjenjivo.

CM: Da li ste jedan od onih fotografa koji sa sobom nosi previše opreme jer „zlu ne trebalo“ ili imate neku provjerenu kombinaciju tijela i objektiva?
- Trebalo mi je dugo vremena da bi pronašao optimalnu kombinaciju: dva tijela i dva objektiva uz stabilizatore i dovoljan broj baterija.

CM: Da li se nekada desio momenat kada ste poželjeli da „dignete ruke od svega“ i napustite dokumentarnu fotografiju?
- Evo jedan primjer: pokupio sam malariju kad sam radio na jednom projektu u Tanzaniji, nus pojave lijekova su me pokosile i upravo taj dan sam proveo u autobusu 11 sati, imao sam dovoljno vremena za postavljanje pitanja samom sebi.

CM: Koje putovanje izdvajate kao ono koje Vas je najviše promijenilo i na kojem ste sebe doveli do granica za koje niste znali da ih imate?
- Nepal je to bio u fizičkom smislu jer sam išao preko nekih granica. Tanzanija mentalno, zbog povezanosti s klincima u sirotištu.

CM: Koje je Vaše omiljeno putovanje?
- Ne mogu izdvojiti jedno, a lista bi bi bila preduga.

CM: Da li ste se nekada našli u situaciji u kojoj ste se uplašili za sopstveni život i osjetili strah?
- Nisu to bili pokušaji da me opljačkaju, ni hapšenje, ni situacije s naoružanim osobama - priroda je ipak ta koja mi je u par navrata očitala lekciju.

CM: Na koji način birate sljedeću destinaciju i šta je ono posebno što mora da ima kako bi vas privukla?
- Uvijek su to priče, nisu to atraktivne fotografije koje nas mame ljepotama egzotičnih destinacija. Najneobičnije kulture i običaji i jedna osoba koja je drugačija od svih, to mi je razlog za odlazak na kraj svijeta!

CM: Koja je sljedeća destinacija na spisku za posjetiti? Dolaze li u obzir veliki zapadnjački gradovi ili inspiraciju pronalazite samo u skrovitim dalekim mjestima?
- Greenland, dugo već ‘’bježim’’ na jug, vrijeme je za sjever. Gradovi me privlače i radio sam reportaže s zanimljivim karakterima u Chicagu, New Yorku, Havani.

CM: Da li je povratak u „stvarni život“ našeg podneblja težak pri svakom povratku iz neke drugačije prirode? Kako „preživite“ ponovno prilagođavanje?
- Nekako mi se teže prilagoditi na ovaj život kod kuće, pa slobodno vrijeme provodim s uskim krugom prijatelja koji me razumiju, a moram priznati da to nije baš lako.

CM: Koliko su Vaša putovanja fizički zahtjevna i da li putujete sami ili u nekim organizovanim ekspedicijama?
- Nema pravila, ima fizički zahtjevnijih za koje se pripremam i po par mjeseci, nekad putujem sam, a nekad s provjerenom ekipom.

CM: Kojim jezikom komunicirate sa plemenima? Da li je sa Vama prevodilac ili se snalazite u skladu sa situacijom? Kakve su reakcije na Vas i svu modernu tehniku koju sa sobom nosite kada se prvi put pojavite u nekom selu?
- Pričam naš jezik, a oni svoj, pa to bude jako zanimljivo (smijeh). Nekad se sporazumijemo, a nekad i ne baš. Naravno prvi kontakt u selima je s vodičem koji priča plemenski jezik. Bilo je zanimljivih situacija kad su pripadnici plemena bježali ispred objektiva jer im je to nalik nekom oružju. 

RAIN BOY
Baš nju izdvaja kao jednu od omiljenih, a „Rain Boy“ je Goranova fotografija koja je oduzela dah mnogima i osvojila u osam navrata prvo mjesto na međunarodnim takmičenjima. Nastala je 2011. godine u Ngorongoru, Tanzanija, tokom ceremonije Masai plemena u selu Aljenmalok. Poglavica plemena koji je u tom trenuku dijelio hranu, nije dozvolio Goranu da podijeli hranu i sa dječakom jer u njihovoj kulturi djeca moraju poštovati starije, pa je bio dovoljan jedan odlučujući momenat za nastanak fotografije na kojoj je zauvijek uhvaćen hipnotisani pogled dječaka i hiljadu godina i makar tri prošla života sakrivena u njemu.

CM: Pretpostavljamo da ovakva putovanja nose različite anegdote – da li biste sa našim čitaocima podijelili neku koja Vam je ostala u posebnom sjećanju?
- Jednom prilikom sam snimio video s pripadnicom plemena u kojem svojoj majci govorim da joj je to nevjesta, ‘’problem’’ je nastao kad je misionar to preveo bez mog znanja. U tom selu se brzo razglasilo da sam ja njen muškarac (smijeh).

CM: Znamo da je strpljenje fotografa osnova dobre fotografije, ali na koji način izdvajate baš ono posebno lice za savršen portret? Koliko su modeli spremni da sarađuju?
- Posebni karakteri, oni koji imaju dubinu, lica koja pričaju priču i tjeraju vas da postavljate pitanja. Saradnja se dogodi onog trenutka kad osjetite konekciju s osobom ispred objektiva.

CM: Pratite li rad kolega i da li Vas neko od njih posebno inspiriše?
-Sebastiao Salgado mi je jedan od uzora, ne samo kao fotograf vec kao osoba iza koje je nevjerovatno životno djelo.

CM: Ovo pitanje pripada kategoriji intimnijih, ali vjerovatno intrigira pratioce vašeg rada. Da li je fotografija dovoljan izvor prihoda koji može ispratiti životni stil putnika?
Naravno da može, treba se dati 100 % unutra, vjerovati u sebe i nagrada je neizbježna.

CM:Čemu Vas je ovo životno putovanje koje ste izabrali da slijedite naučilo?
- Nekako je prirodni instinkt produženja vrste svima zajednički, a kao najveću različitost izdvojio bi jednostavnost življenja koju smo mi zapadnjaci malo zakomplikovali planiranjem za sljedeći dan, mjesec ili godinu. Plemena žive za danas, za trenutak i često im je neshvatljivo kad im predložiš nešto za sutra. Odnos prema djeci je jedna od razlika koja je jako izražena među pojedinim narodima, dok su kod većine klinci na prvom mjestu. Postoje plemena gdje klinci nisu na prvom mjestu jer je po njihovom razmišljanju odrasla osoba ta koja je bitna za opstanak.

RAZGOVARALA: IRENA BAJČETA
FOTOGRAFIJE: GORAN JOVIĆ