Ništa ne mogu da uradim ako ne volim

Nenad Jezdić, glumac i rakijar, osnivač podruma i gazdinstva Jezdić/

Život na selu je pun dinamike i iziskuje borca spremnog da se uhvati u koštac sa svim izazovima. Selo iziskuje razumijevanje, strpljenje. Moraš da razumiješ prirodu da bi razumio život na selu. Ja sam se iz romantičarskih razloga prihvatio 65 ari zemlje. E sad kada imam 50 hektara to je već nešto potpuno drugo. Sad je tu malo stoke, degustaciona sala, zapošljeni, rast, razvoj... To je proces koji se neće zaustaviti, kaže Jezdić i dodaje da nije niti biznismen, niti ekonomista već jedan romantičar koji na primitivan način prati da rashodi ne budu veći od prihoda. 

Glumca Nenada Jezdića zavolio sam prije dvadeset i kusur godina zbog njegovih maestralnih uloga. U godinama koje su slijedile zavolio sam i njegove rakije. Došao da je dan da ovog vrsnog umjetnika i ništa manje vrsnog proizvođača rakije upoznam. Nakon dužeg, iskrenog i emotivnog razgovora za „Caffe Montenegro“ Nenada Jezdića sam zavolio i kao čovjeka, radnika, pregaoca... Posebno jer godinama već ne daje izjave za medije, ali je odlučio da treba neke stvari reći „sebe radi i istine radi“.

- Ljudi gledaju iz svoje perspektive, okovani svojim strahovima i predrasudama. Meni je nezgodno kad neko sa skepsom pristupi mom drugom poslu – uzgoju voća i pravljenju rakije. Taj posao je vrijedniji u smislu materijalnog, ali jednako važan kao i scena i snimanje. Veoma me boli i vrijeđa kad ljudi misle da neko drugi stoji iza moje poljoprivrede, moje prerade, voćarstva i mog rakijarenja. Moram da se ogradim od te skepse da je to moje. Moje voće i moja rakija nastaju već više od dvije decenije. Svaki posao je dobar ukoliko te prevazilazi, a kod mene je, srećom, takva situacija. Nijedan posao bez vjere da to što činiš ima smisla i pri tom ti donosi radost ne može biti uspješan, pun emocije, priča nam Jezdić i dodaje da su mu ruke sada malo manje žuljevite, jer već ima petnaestak ljudi koji rade na imanju i destileriji, ali i da uspijeva da i dalje uspješno balansira između dva angažmana – u pozorištu i na selu.  

SVE ŠTO SE RADI SA UŽIVANJEM I MJEROM DOBRO JE RADITI

Jezdić je pionir među povratnicima na selo, a njegov primjer mnogima iz javnog života, ali i običnim ljudima bio je putokaz ka povratku životu u prirodi. Okrenuo je prije dvije decenije poznati glumac novo poglavlje u svom životu i radu, a iz dana u dan ispisuje nove stranice o voću i rakiji. 

- Moje voćarstvo i rakijarenje, moje selo je starije od svega. Moje emocionalno pamćenje datira u vrijeme kad sam bio dječak, od susreta sa lampekom u tom selu u kojem sam se kasnije prihvatio nasljeđa od 65 ari zemlje. Sada je to gazdinstvo na 50 hektara. Sve to je dosta starije od iskustava koje sam sticao gledajući ljude koji degustriraju, pričaju i razumiju se u rakiju, kazuje nam Jezdić koji je na starevini u selu Zabrdica kod Valjeva oživio stare voćnjake, usadio nove, napravio proizvodnju, a uveliko privodi kraju i radove na degustacionoj sali i ostalim pratećim sadržajima. 

-  Mene javnost percipira kao nekog ko je porijeklom sa sela, ali ja sam odrastao u Valjevu. Selo sam sa prezirom gledao i na njemu mi je sve smrdjelo, ali sam ga kasnije zavolio. Nijesam znao kako se šta sadi, niti kada, koliko vode i đubriva treba. Imao sam strpljenja i volje da naučim, a Bog je moje sulude želje ispunio. Ne one lude, neostvarive i štetne, već one sulude, kreativne i pokretačke, kaže Jezdić. 

VEOMA SAM ZAHVALAN KAD LJUDI POVJERUJU U TO ŠTO RADIM

- Već od 1999. bavim se voćarstvom, a od 2004. godine proizvodim velike količine rakije koja je prisutna u Srbiji i zemljama regiona. Srećan sam što je na profesionalan način i na princip odanosti i vjernosti ona prisutna u Crnoj Gori. Kompanija „Stadion“ koja radi uvoz i distribuciju za Crnu Goru meni se dopala zbog odnosa. Oni su došli kod mene u voćnjak i destileriju da vide šta ja to i kako radim. Prepoznali su moj proizvođački trud i ja sam veoma srećan i zahvalan kad ljudi povjeruju u to što radim. Da bi danas vjerovao u nečiji projekat ti moraš da imaš širinu. Firma “Stadion” postoji više od tri decenije i ima bogatu tradiciju, a iz njihovog samopouzdanja i sigurnosti koju pružaju drugima povjerovali su u ovo što ja radim. Privilegija je kada tako veliki i ozbiljan distributer stane iza tebe, priča Jezdić. 

U životu piće treba da bude jedna vrsta lakmusa i svjesnog prepuštanja plodouživanju, smatra naš sagovornik i dodaje da za njega rakija jeste plodouživanje i da voli da je degustira.

- Sve što se radi sa uživanjem i mjerom dobro je raditi! Ja nikad nijesam bio fleksibilan na te pojave koje se vezuju za alkoholizam. Koliko god, kao proizvođač rakije, bio u javnosti percipiran kao neko ko ima veze sa prekomjernom upotrebom alkohola, mogu reći da stvaram iskušenje za pojedinca, ali pojedinac je taj koji će da se izbori sa iskušenjem. Nikad nijesam postao rob svog pića. I u životu, i u rakijarenju najljepše je i najbolje raditi ono što je najteže. Kao muškarac nikad se nijesam prepuštao toj neobuzdanoj muškoj prirodi, tom kafanskom prizvuku... Ja sam posljednji put 2017. popio malo više rakije i bio nešto veseliji nego inače. Mene piće ne tjera na agresiju, već na radost i ljubav. Nagledao sam se ljudi koji se loše ponesu u piću. Ništa kao rakija ne otkriva čovjeka. U alkoholu dobar čovjek postaje još bolji, vidi se ko je škrtica, ko je lažov... kaže Jezdić.

Svako iskustvo koje nosi je, kako kaže, sublimacija neke romantičarske želje i ljudske potrebe da pošteno radi i stvara onako kako i zemaljski i nebeski zakoni nalažu. Ističe da mora da sačuva prisebnost kako bi ocijenio što je dobro, da li ima previše prvijenca, u čemu ima puno patoke, šta nije dobro odležalo...

MOJE RAKIJE SU MILION ODSTO OD 100 ODSTO VOĆA

Između vrhunske rakije i vrhunskog viskija kaže da bi uvijek izabrao rakiju. Dobra rakija je za njega najsličnija lubenici kod koje je srce najslađe. Na savjesti i časti proizvođača je da daju sve od sebe da rakija kvalitetom bude uvijek na najvećem mogućem nivou. 

- Čovjek je onoliko više čovjek ukoliko vodi računa o poštenju. To posebno dolazi do izražaja u ovom vremenu kada ima dosta nelojalne konkurencije. Od sto rakija osam je autentično i proizvedeno od voća, a 92 su sublimacija nauke i tehnologije. Mi imamo rakiju koja je čist etil alkohol dobijen od voća, a s druge strane žestoko alkoholno piće rakijskog tipa koje je etil alkohol iz žitarica koje u sebi imaju ugljene hidrate. Mi dobijamo alkohol iz voćnog šećera, a većina konkurenata to radi iz biljaka daleko primitivnije strukture, što svakako utiče na kvalitet pića koje proizvode. Ja ne miješam etil alkohol žitnog porijekla i rakiju, ne igram se tim stvarima. Moje rakije su milion odsto od 100 odsto voća, sigurnim glasom kazuje Jezdić.

- Kod nas često ljudi pitaju koliko ti je stara rakija. Veliki su mit te rakije stare 12 godina i to je jedna od najvećih predrasuda naših konzumenata. Ko je toliko bogat da punih 12 godina čuva rakiju? Ja imam u buradima rakiju staru 12 godina, ali njome kupažiram nove rakije. Čuvati toliko godina rakiju u buradima je isto kao da neke pare oročite i ne dirate ih 12 godina. Gdje je tu amortizacija, pa 2% tečnosti koja kalira u buretu nakon toliko godina... Prosječan konzument uđe i traži „dvanaesticu“, kazuje naš sagovornik i dodaje da kod njega u destileriji može da se proba i rakija stara 15 godina, ali da je nema za prodaju! 

ZEMLJA NE TRAŽI GOSPODARA, VEĆ SLUGU

Jezdić nam priča kako se kod njega neprestano prepliću filmski, televizijski i pozorišni angažmani sa onim koje traže zemlja i selo. Kaže da je opšte mjesto, ali da to uvijek napominje da zemlja, selo, rakija, ne traže gospodara, već slugu koji neće da povlađuje sebi kad treba da ustane rano.

- Nema sjutra, nekad su minuti presudni, a ne sati. Kad voće stigne na preradu ono mora da se stavi u proces. Ako je voće započelo fermentaciju dok je još u skladištu, ti gubiš na kvalitetu. Da bi rakija bila vrhunska ti moraš da budeš vrhunski radnik, organizator, ali i poznavalac psihologije i na kraju - čovjek. To su sve iskušenja sa kojima se ja susrećem svakodnevno na svom imanju. Ne kažem da sam vrhunski u svemu, ali se trudim da budem. Nastojim da motivišem ljude kad treba da se ostane duže, priča Jezdić i kaže da radnicima objašnjava da firma nije samo on, već svi oni kao tim. 

Nenad već dvije decenije radi na selu, ulaže i živi za njega. Voćnjaku i selu mora da se da, da bi se od njega dobilo. Treba tu i materijalnog ulaganja, ali i ulaganja ljubavi i pažnje. Nije lako, ali je, uprkos svim izazovima, odlučan u namjeri da u ovome istraje do kraja jer ima za šta i za koga da radi.

- Taj voćnjak, i svaki njegov plod, fermentor i destilator su sredstva koja NAMA pripadaju i zahvaljujući kojima MI moramo da se trudimo da budemo prepoznatljivi na tržištu kao časni, pošteni i kvalitetni proizvođači. Slično je i u pozorištu. Da kojim slučajem proizvodim lošu rakiju to bi bilo kao da se pojavim na sceni, a da ne znam šta govorim, niti koju ulogu igram. Mora da se voli to što se radi. Ništa ne mogu da uradim ako ne volim, kaže Jezdić.

Mnogo je puta nakon predstava čuveni glumac vozio od Beograda do Valjeva, samo da prespava pa da u cik zore krene s poslom na imanju. U posljednje vrijeme, kako ga godine stižu, dopustio je sebi malo luksuza pa odspava ponekad i do osam. 

AKO NEŠTO VOLIŠ ONDA SE TOGA NE ODRIČEŠ

Jezdić kaže da svako od nas može da pokrene neku svoju malu revoluciju, a sve će to u zbiru da napravi da kao ljudi budemo bolji. 

- Zar nije bila revolucija kad su se moji stari digli iz Pješivaca i bježeći od nemaštine stigli u valjevsku nahiju? Taj moj čukundjed Stevan je napravio revoluciju kad je trbuhom za kruhom krenuo u bijeli svijet. Zavjet mojih predaka je da čuvam njihovo imanje, da nastavim sa onim što su oni započeli i što su mi u amanet ostavili. Ja sam ispunio zavjet onog što je od gladi i nevolje iz ljutog krša pobjegao, da bih ja danas imao 30 hektara pod voćem. On živi kroz moje djelo, a ja živim i postojim zbog njegovog djelovanja. Život ne posmatram iz sopstvene prolaznosti, nego iz perspektive vječnosti. Zar se ne zatvaraju neki lijepi životni krugovi kad ja danas u Podgorici pričam o svom pješivačkom porijeklu, pita Jezdić.

Naš sagovornik ima želju da srpskoj rakiji i voću da ono što su vinu dali proizvođači u Italiji, Španiji i Francuskoj gdje je svaka vinarija čudesna sublimacija industrijskog i zanatskog, muzej i degustaciona sala. 

- Mi živimo u vremenu kad se nameću sadržaji koji žele brzo da se dopadnu, a to je osnovno obilježje kiča. Takvo je stanje i u glumi, ali i među rakijama. Ali to ne znači da ne možemo i ne trebamo da mijenjamo takvu svijest. Ako posmatramo ovo moje bavljenje voćem i rakijom kao ulogu, mogu samo da kažem da i nju, kao i sve ono što sam igrao u pozorštu, filmu i televiziji igram na najbolji način, dajući sebe do krajnjih granica. Dobre kritike imam kao glumac, a solidne kao destiler. Ako je ovo moja uloga samo se nadam u Boga da će mi dati snage da i ovu rolu odigram do kraja. Kad se sve završi neka bude sa ovacijama. Ako nešto voliš onda se toga ne odričeš. Neodricanje od onoga što ti je dato je mjera ljubavi, sa žarom u glasu kaže Jezdić i dodaje da je život davanje sebe, a u osnovi svega je ljubav. 

- Trista godina da živim malo bi mi bilo da uradim sve što bih volio da uradim. Petsto godina bi mi malo bilo da ovaj svijet koji me okružuje izmijenim svojim suludim idejama u želji da se spoji nespojivo. Najveća škola je ono što smo uradili iz neznanja. Nije bitno da li smo uradili ispravno ili smo pogriješili. Bitno je da smo iz toga nešto naučili, smatra Jezdić.

POSTALI SMO PREDMET INTRIGA I META PAPARACA

Užasavam se senzacionalizma, užasavam se toga koliko se naš glumački esnaf zloupotrebljava u posljednje vrijeme. Mi smo postali predmet raznovrsnih intriga, meta paparaca... Mi glumci nijesmo više ljudi koji bi na osnovu svog životnog i profesionanog iskustva, tumačenja literature i psihologizacije likova, bili neko čije će izjave ići u javnost. Ne, mi smo, kako mi reče jedan predstavnik medija, „kliktabilni“ i onda novinari do iznemoglosti recikliraju neke naše stare izjave, daju senzacionalističke naslove i to plasiraju ne bi li dobili što više klikova na taj nazovi članak, sa gorčinom u glasu kazuje Jezdić.

„NEKI LJUDI SPAVAJU I SANJAJU SNOVE, A NEKI SU BUDNI I OSTVARUJU IH“

Jezdić kaže da život ne smije da ima predrasude. Često čuje od zapošljenih da nešto ne može. On tada citira oca jednog prijatelja koji je govorio „Ljudi stigli na Mjesec, a meni neko kaže da nešto ne može“. 

- Gdje ima volje ima i načina. Ja stvarno vjerujem da sve može da se uradi, a s druge strane ima stvari koje ne treba raditi. Nekako smo svjedoci svijeta koja radi onako kako ne bi trebalo, niti valjalo. Živimo u vremenu kada se plasiraju lažne vrijednosti, kad se izjednačavaju ludaci i pametni, laici i znalci, diletanti i profesionalci... Neko pametan je rekao: „Neki ljudi spavaju i sanjaju snove, a neki su budni i ostvaruju ih“. Imam energiju na djeda Milana i sklon sam da vjerujem da mi ništa nije nepoznato. On je nekako sve znao da napravi i popravi i sve je znao da organizuje, priča naš sagovornik.

Razgovor sa Nenadom teče lagano, kao što i rakija niz grlo klizne. No, obaveze koje je imao nijesu nam ostavile vremena da otvorimo sve teme koje smo mislili. Ali, na rastanku je uslijedio poziv da dođemo u destileriju i da u selu u kojem je sve počelo uz rakiju zapođenemo po neku novu čašicu razgovora. Poziv smo rado prihvatili i s nestrpljenjem čekamo nova druženja sa ovim vrsnim čovjekom i pregaocem.