16-Apr-2018
Početna Vijesti

Novi slogan za „divlju ljepotu“: Sigurna destinacija zaLJUBITI se


Odavno se sa ovih naših prostora odlazilo pod Sunce tuđeg neba zbog  kore nasušnog 'ljeba... Ali posljednjih deceniju i po, mijenjaju se stvari... Ide mladež u svijet da ga vidi i potraži bolji život, i treba, ali vraćaju se neka dijasporska đeca na ognjišta đedova, očeva... Ali, najinteresantnije je da dolaze stranci kod nas da zarađuju svoje plate, poslom, a ostaju da žive zbog ljubavi. Da, baš zbog ljubavi, prema načinu života ođe s kojim se srode,  prema prirodi, ženi... Jer kad isteknu radni angažmani trebali bi da idu dalje ili nazad doma, a oni ipak ostaju ođe da žive po cijenu da izgube posao. Ah, ti hladni zapadnjaci kojima je disciplina, rad, red, tačnost i profit iznad svega... ma kako da ne.

Kroz razgovore i druženja sa strancima koji duže borave ođe ili su se odlučili da ođe grade život i ostanu s nama da žive, da promijene mjesto stanovanja, i imaju dvije domovine, dovedu porodicu ili je osnuju ođe, ili osnuju još jednu... uvjerila sam se da i ako ih je pretežno posao doveo  u Crnu Goru nijesu tu ostali zbog njega. Tri su osnovna i najčešća razloga za to (ustvari četvti nijesam do sad ni čula,  osim kao prateći razlog - hrana): priroda, opuštena lakoća života, žena. To jest - zaljubljivanje. U priodu. U ženu. Kako ko, kako kojim redom. Pošto su to sposobni ljudi nije im bio problem ni da počnu novi  biznis, ili rade posao koji inače rade ali za svoju firmu a ne kompaniju koja ih je angažovala ili povežu to dvoje... Zaista imam veliko poštovanje za petlju da počneš život iz početka u drugoj zemlji kad u svojoj navodno imaš život kakav svaki moderan Evropejac želi a Balkanac sanja... Kako ne.

Recimo, jedan Holanđanin koji je bio na visokoj poziciji jedne telekomunikacione kompanije se strašno zaljubio u našu zemlju a potom i u jednu našu đevojku pa kad mu je istekao ugovor o radu ođe nije htio da se vrati u Holandiju na posao, nego je napustio posao, našao novi, oženio se i postao crnogorski zet.

Drugi Holanđanin se zaljubio u Crnu Goru na prvi pogled i u ženu koja mu je bila prevodilac  – na prvi prevod...

Jedan Englez, Londoner originalni,došao je ođe da živi jer se zaljubio u Crnogorku u Londonu, a onda i u Crnu Goru. Idu oni i u Englesku... ali žive i rade ođe.

Ili, na primjer, jedan strašno simpatičan momak koji ođe radi za najozbiljniju moguću organizaciju na svijetu, a porijeklom je iz Abu Dabija, pričao mi je da preko dvije godine ne može u jednoj zemlji da ostane, prosto mu dosadi – ne može...Tako i službuje, no u Crnoj Gori je kaže „osjetio da je blizu životnog blaga za kojim traga“ i pokrenuo je svoj biznis jer hoće da ostane da živi ođe. Đevojku nije još našao ali kaže da osjeća da je „blizu i tog blaga“.

Imam još puno sličnih primjera ljudi iz Francuske, Finske, Italije... Kine... Južne Afrike... živih - istinitih, i opet se svaki put oduševim kad upoznam nekog ko je došao u Crnu Goru da mu bude dom. Ne zato što ona nije predivan dom, naprotiv, ona je meni jedina domovina i dom, i mislim da mi je najljepši - nego zbog odluke koju su donijeli, razloga i razbijanja tabua o nama – kad nas upoznaju... jer u nekim od tih zemalja, pričali su mi baš Holanđani, šira javnost nas još ne zna kao divlju ljepotu nego zamišlja kao divlje pleme. Surova ali istinita činjenica.

Čini mi se, da sve ono čime smo se uglavnom mi ovdašnji opteretili oni su se baš toga ođe rasteretili.

Primijetila sam da su „naši“ stranci pretežno nasmijani, opušteni, zadovoljni i srećni, a to i pokazuju i govore... Obožavaju našu gostoljubivost za koju ja mislim da je nema niđe na svijetu. Pisala sam o tome koliko stranci pomažu onima koji ođe ne shvataju šta imaju, kad su priodne ljepote u pitanju, a ukazuju kako ih ne čuvamo.

Upravo taj poznanik Španac - najšpanskiji mogući, koji je godinama kod nas, rekao mi je „vi ste jako opuštena i srećna nacija“. Meni su na primjer, Španci mentalitetski opušteni, srećni, raduju se dobroj hrani, lijepoj prirodi, ženi, dobrom vinu i muzici, plesu... I onda mi Španac kaže da smo mi ti koji su jako opušteni i doista srećni ljudi... Jesmo li?

A „naši“ stranci...ruše svojim sunarodnicima predrasude o nama kao nekom divljem plemenu, a i naše predrasude o nama o tome kako smo mi Balkanci mnogo emotivniji u odnosu na „zapadni svijet“. Pa taj svijet dolazi ođe poslom a ostaje zbog ljubavi, i to muškarci ostaju zbog žena u 99,99 odsto slučajeva koje znam. A neki Crnogorci zbog žene koju vole ne bi promijenili rodni grad, a suprotno se podrazumijeva - ako treba i na drugi kontinent će naša žena poći za „svojim čojekom“. Možda baš zato stranci žene naše žene i kad se ožene, ožene se i s njihovom domovinom. Meni je to predivno. I emotivno ako je išta emotivno. I dokaz „svih dokaza“ ljubavi. I zato mislim da smo mi sigurna destinacija zaLJUBITI se. I da treba tako da se brendiramo. Priroda i lijepe žene. Priroda i prirodne žene.

Možda je burna prošlost na ovim našim prostorima ostavila više ožiljaka u našoj genetici nego istorijskih spomenika u zemljama pomenutih stranaca, pa i nijesmo baš tako opušteni prirodno... bez rakije.

A ti stranci, pametni, pametno provode slobodno vrijeme jer znaju koliko je vrijedno pa sebi ugode i daruju ga najbližim na najljepšim mjestima. A lijepih mjesta ođe kod nas koliko hoćeš... Što je nama „težina“ i autom poći do njih, a njima i na biciklu predstavlja uživanje da odpedalaju do tamo, to je do nas. Mi smo snobovi u smislu prirodnih ljepota. Date su nam, naslijedili ih i eto tu su nam, naše, pa neka ih. U neke neki stranci ozbiljno ulože i to je dobro, skroz ok, jer mi nemamo okle. Imamo nasljeđe, trebamo ga održati ali ne i rasprodati bez VELIKIH razloga i uloga i ciljeva, ne zbog noktiju, botoksa, Balija, aviona, zarad mladosti koja se vratit neće osim na fotkama na instagramu...

Nije da nijesmo opušteno, ono kad se pogledaju u sred radnog vremena sve pune kafane radno sposobnog svijeta, lijepog i modernog kao iz modnih časopisa iskopirani... i sve ćemo lako i polako “samo opušteno”... A jesmo li srećni? Možda jesmo, a da ni to ne znamo. No nam se mora predočiti.


PIŠE: SANJA GOLUBOVIĆ, UREDNICA