Od džungli Perua do prodaje stoke u bitkoinu

Zanimljivi životni put i karijera Podgoričanina Marka Maraša

Preko platforme seljak.me nedavno se dogodila prva kupovina stoke u kriptovaluti u Crnoj Gori. Razgovarali smo sa tvorcem ove platforme, Podgoričaninom Markom Marašem.

„Ako se niko ne može obogatiti u Peruu, niko ne može postati ni siromašan“, kazao je jednom američki istoričar 19. vijeka Vilijam Preskot. U to se najbolje uvjerio Podgoričanin Marko Maraš, koji je sa jednim rancem pošao u tu južnoameričku državu.

Iako se nije vratio materijalno bogat, kako kaže, u Crnu Goru je umjesto njega, došao potpuno novi čovjek. Volontiranje i putovanje obalama i planinama Perua, ali i obližnjim latinoameričkim državama, ovog mladog Podgoričanina obogatilo je iskustvom, koje ni jedno bogatstvo ne može kupiti.

Druženjem s običnim narodom Perua, većinom u ruralnim sredinama gdje se stanovništvo najviše bavi poljoprivredom i stočarstvom, shvatio je da nema velikih razlika između mentaliteta njihovog i našeg čovjeka na selu. Zato je pokušao da pomogne našim stočarima i poljoprivrednicima napravivši platformu seljak.me, koja nije samo posrednik u kupovini i prodaji stoke, mehanizacije, stočne hrane, rasada i drugog, već ima i određenu savjetodavnu ulogu kako da se proizvodi bolje plasiraju na tržište.

Koliko mogućnosti pruža ova veb platforma, pokazala je nedavna kupovina krave za bitkoin, što je prva kupovina stoke kriptovalutom u Crnoj Gori, a vjerovatno i šire. Prva krava kupljena pomoću kriptovalute simbolično je dobila ime Bitikonka. Plaćena je u iznosu oko 0.03 bitkoina što iznosi otprilike 1.350 eura. Iako je plaćena u bitkoinu, vlasnik je pare dobio u kešu, a Maraš tvrdi da takva transakcija ne bi bila moguća bez pomoći agenta za kriptovalute Novaka Svrkote.

„Znam da su Crna Gora i njeni farmeri daleko od trgovine stokom u bitkoinima, ali smo željeli da pokažemo da je i to moguće. Odnosno, da još jednom kroz svoj rad ukažemo na spoj inovacije i poljoprivrede“, kazao je Maraš za Caffe Montenegro.

Od stvaranja filmova do filmskog Perua

Međutim, bekgraund Marka Maraša ima malo veze sa selom i poljoprivredom. Odrastao je u Podgorici – „gradsko dijete“, i završio je produkciju. Dugo se, kako kaže, i bavio produkcijom, radio sa filmskim producentima, režiserima, glumcima. Ali ga je uvijek mučila nestalnost i nesigurnost tog posla, i druge specifičnosti produkcijske profesije.

Kada su mu opljačkali kuću i studio ostao je bez vrijedne opreme. S obzirom da je mnogo ranije razmišljao da promijeni posao i život, to je za njega bio znak da mora da „prelomi“. Spakovao je ranac i krenuo u Južnu Ameriku na, kako bi rekli Amerikanci - „life changing experience“ (iskustvo koje će promijeniti život). Nije želio na najpopularnije južnoameričke destinacije, zbog čega je upravo izabrao Peru.

„Dvije do dvije i po godine sam proveo u Južnoj Americi. Najviše u Peruu, ali bio sam i u Boliviji i Ekvadoru. Živio sam tamo, po malo radio i volontirao. Uglavnom putovao sam kao backpacker (putnik sa rancem) i uglavnom sam išao po ruralnim predjelima, jer sam želio da iskusim ono skriveno, a ne ono što svaki turista može vidjeti“, priča Maraš za Caffe Montenegro.

Najviše vremena proveo je u peruanskom gradu Ikitosu. Riječ je o najvećem gradu na svijetu do kojeg se ne može stići automobilom. Džungla ga čini nepistupačnim. Do tamo je avionom putovao ukupno 52 časa sa presijedanjima. Morao je preletjeti pet gradova da bi došao do željene destinacije u srcu peruanske džungle. Letio je na liniji – Podgorica-Beograd-Istanbul-Madrid-Lima-Ikitos.

Shvatio šta je sve čovjek spreman da učini za flašu vode

Džungla je Marku bila najizazovnija. Kaže da je riječ o takvom ekosistemu koji te u početku „nikada ne prihvati“. Međutim, on je bio dovoljno uporan da zadobije poštovanje peruanske prašume.

„Bilo je zaista teško u početku. Tamo je sve limitirano – i hrana, i voda i društvo. Živio sam sa Šipibo plemenima. Jednom sam zaspao na mreži i probudio se sa stotinu ujeda komaraca na sebi. Iako mi nije bilo isto kao ovdje, vidio sam da se život nastavlja“, prisjeća se Maraš života u džungli.

Tamo je, međutim, shvatio da se živ čovjek na sve navikne. Živio je bez telefona, bez interneta, bez struje i vidio da se život nastavlja. Samo se mijenja način življenja. Tamo je, kaže, tek uočio i koliko je Crna Gora bogata resursima.

„Morao sam bukvalno otići na drugi kraj svijeta da vidim šta je čovjek sve spreman da učini za flašu vode. Moraš sam da naučiš da tražiš hranu, nema je svuda. Možeš da je kupiš u gradovima, ali opet ne možeš mnogo jer treba kasnije da je nosiš kilometrima. Suština je da ne padaju svakom isto takvi uslovi“, pojašnjava Maraš.

Iako takve uslove svako ne doživljava na isti način, Maraš je ubrzo počeo da vodi život kao i svi ostali stanovnici te države. Radio je u fabrici čokolade. Šetao po peruanskim gradovima – Limi (glavni grad), Arekipi, Truhilju (gdje je učio da surfuje), Maču Pikču (drevni grad Inka)… Kaže da je geografija Perua slična Crnoj Gori. Imaju visoke planine i okean (more kod nas). Samo, kako je rekao, uvećano „puta sto“.

„Mogao sam tamo da ostanem da živim i radim, ali jedna strana mene mi je rekla – dobro, vidio si da ovdje možeš da ostaneš i živiš, ali ovo nije tvoja zemlja. Razmišljao sam da bih da sam trebao da živim tamo – tamo bio i rođen, ali rođen sam u Crnoj Gori. Zato sam odlučio da se vratim“, kazao je on.

Odmor na Opasanici rodio ideju za „seljak.me“

Kada je Marko stigao u Podgoricu dugo mu je trebalo da se navikne. Odjednom se iz peruanskih prašuma i obala okeana, našao na podgoričkom asfaltu. Nije mu, tvrdi, prijao grad u početku.

Maraši imaju svoju kuću u Opasanici, blizu Veruše, i tamo je otišao da živi jedno vrijeme. To mu je, kaže, bilo malo podnošljivije, jer je ponovo u prirodi.

„Kada živite na selu sa nekim malim novcima možete dosta lagodno i mirno da živite. Tako sam malobrojnim komšijama pomagao oko seoskih radova, a, za uzvrat, nikada nijesam želio da uzmem novac, već sam najčešće to radio za ručak i druženje sa mještanima“, kazao je on.

Tu je uočio da, za razliku od domaćinstava u Peruu, farmeri i poljoprivrednici kod nas nijesu organizovani, već je „svako za sebe“. Iz razgovora je saznao da su se nekada udruživali kroz stočarske i poljoprivredne zadruge, ali da je prije više od deceniju „zadrugarstvo“ u Crnoj Gori zamrlo.

U jednom trenutku je i sam pokušao da se bavi nekim seoskim poslom i pokušao je da kupi kokoške za početak. S obzirom da je dijete modernog doba, prvi način potražnje mu nijesu bili oglasi ili odlazak na pijacu, već pretraga na internetu.

„U društvu sam uvijek važio za nekog ko umije da koristi internet i ko sve može naći na netu, ali nigdje nijesam mogao naći neki oglas za kokoške mlađi od dvije do tri godine. Ista stvar bila je i sa drugom stokom ili poljoprivrednim proizvodima“, pojašnjava Maraš.

Tu je došao na ideju da napravi internet platformu gdje bi bile sve informacije koje se tiču stočarstva, poljoprivrede i drugih seoskih poslova. Razmišljao je da platformu nazove „moja pijaca“ ili „zelena pijaca“, ali na kraju je, kako kaže, „shvatio“ da projekat mora da nosi ime „seljak.me“.

„Nekako smo došli do toga da se ta riječ upotrebljava u negativnom kontekstu, iako kroz istoriju to nikada nije bila. Seljak kroz istoriju nikada nije bio pominjan u negativnom kontekstu, već današnja upotreba te riječi govori da je to ono čega se mi danas stidimo. Zbog toga su sela gotovo prazna, a ljudi masovno dolaze u gradove“, kazao je Maraš.

Počeli da mu vjeruju tek kada se pojavio na televiziji

Seljak.me je danas platforma preko koje se među građanima obrne preko 500.000 eura godišnje. Maraš voli da kaže da je platforma jedno „digitalno selo“ koje je na prostoru Crne Gore uspjelo da poveže kupce i prodavce poljoprivrednih proizvoda.

Najvažnija alatka, kako piše na sajtu, u poljoprivredi je informacija pa stoga sajt pruža najbrži protok informacija i omogućavamo proizvode direktno sa farme. Na sajtu se može naći najveća onlajn ponuda oglasa iz devet kategorija, a u sklopu sajta se nalazi i sekcija „seljak.me/savjetuje“ gdje se mogu čitati informativno-edukativne sekcije iz svijeta poljoprivrede. Inspiraciju je, tvrdi Maraš, dobio iz Srbije gdje je sajt farmia.rs godinama posrednik između sela i tržišta.

Na sajtu seljak.me danas se bilježi oko 1,7 miliona posjeta, a broji preko 345 hiljada korisnika. Maraš kaže da su računali da je od avgusta 2017. godine, kada je startovala platforma, na sajtu provedeno toliko minuta koliko stane u 28 godina. Ono što je najplemenitije u radu ovog portala je činjenica da su oglasi besplatni za stočare, dok nakupci plaćaju tri eura po oglasu.

Međutim, put do ovakvih rezultata nije bio lak. Nevjerovatno je koliko se mučio mladi Podgoričanin da dovede korisnike. Doslovno i figurativno je do svojih korisnika morao ići, što bi mi rekli, „pješke“.

„Znao sam svake sedmice da visim po stočnim pijacama i razgovaram sa ljudima da se oglašavaju kod mene besplatno. Takođe sam po svim oglasima zvao ljude da reklamiraju proizvode kod mene. U početku je bilo neprijatnosti zbog mog izgleda (duga plava kosa i brada- prim. aut.). Međutim, u jednom trenutku je krenulo i više nijesam morao toliko da se cimam. Broj korisnika i posjeta nikada nije opadao, samo je rastao. Pomogla su i neka gostovanja po televizijama, jer naš narod vas ipak drugačije gleda nakon što gostujete na TV-u“, priča Maraš.

I lično fotografiše stoku kako bi pomogao farmerima

Kako bi pomogao farmerima i drugim proizvođačima, Marko i dalje mora da se muči. S obzirom na mali nivo tehnološke pismenosti, on sam ubacuje i piše oglase, iako postoji opcija da farmeri to sami učine. Ponekad i lično ide da bi fotografisao grlo i tako pomogao. Na svom sajtu ima i tekst „Kako pravilno fotografisati stoku za internet prodaju“. Na taj način rade i na digitalnoj pismenosti naših stočara i poljoprivrednika.

Kaže da je kroz ovaj posao shvatio koliko vrijednih i kvalitetnih stočara ima Crna Gora, ali da mnogi ne znaju kako najbolje da plasiraju proizvode na tržište, ali da i nema nikog ko bi im se posvetio i naučio ih. Smatra da su neophodna poljoprivredna udruženja i zadruge, kako bi zajednički nastupali prema tržištu i bili jači. Tvrdi i da je tužno koliko se jeftino prodaje stoka u Crnoj Gori.

„Ljudi grla prodaju gotovo za džabe samo da ih maknu i time smanjuju cijenu stoke. Zato ih ja uvijek savjetujem da na mom sajtu jedno vrijeme  reklamiraju grla po skupljoj cijeni, što ih ništa ne košta. Skoro smo jednom proizvođaču tako prodali grlo. Najgore je što oni, koji krvavo rade, u cijenu proizvoda ne uračunavaju svoj rad. Radimo sa njima svakodnevno kako bi te stvari iskorijenili, ali je teško“, ocijenio je Maraš.

Najavio je redizajn sajta u budućem periodu, a za to su zahvalni Regionalnoj razvojnoj agenciji Bjelasica-Prokletije-Kuči, organizaciji Ujedinjenih nacija - UNFAO i evropskom EBRD-u. Od njih su, kaže, dobili podršku za unaprijeđenje postojećih kapaciteta i mogu digitalizaciju da podignu na novi nivo. Najavljuje još noviteta na polju digitalizacije poljoprivrede, a nada se i da će resorno Ministarstvo poljoprivrede imati sluha za njihove projekte.

Poljoprivreda i stočarstvo su vjekovima hranili gladna usta na ovim prostorima, a crnogorska sela su svake godine sve praznija i zapuštenija. Marko ima plemenitu ideju da pomogne seljanima da ojačaju proizvodnju i zadrže se na tržištu, jer zna da bi se time ojačala domaća proizvodnja i smanjila bi se potreba za uvozom hrane. Tužno je samo što je jedan od rijetkih koji to razumije i čini nešto povodom toga.

Uveli senzore za teljenje i pametne ogrlice

Posredstvom platforme crnogorski stočari uveli su u svoje farme senzor teljenja, koji domaćinu šalje informaciju nekoliko sati prije rađanja teleta, i pametnu ogrlicu, kojom je moguće pratiti stado. Takođe je instaliran i senzor za pčele, posredstvom kojih bi pčelari mogli da prate dešavanja u svojim košnicama.

„Pored rada sajta, uspješno je instaliran prvi senzor za teljenje, GPS ogrlice i senzor za pčele. Cilj je da pored interneta omogućimo i ostalim modernim tehnologijama da nađu put do crnogorskih poljoprivrednika. Važno je da idemo u korak sa inovacijama kako u ovom tako i u ostalim sektorima. Sve što olakšava i unaprijeđuje funkcionisanje jednog gazdinstva je vrijedno pažnje i pokušaja da se implementira u Crnoj Gori. Jedan od benefita modernizacije poljoprivrede je taj što se smanjuje potreba za ljudskim radom“, pojašnjava Maraš.

Ukradeni telefon prvo iskustvo sa Ikitosom

Čim je kročio na peruansko tlo dogodio se incident – neko mu je ukrao telefon, što nije rijetkost u južnoameričkim gradovima. Kaže da je bio spreman i na tako nešto, jer je i prije puta istražio da se takve stvari događaju.

„Najgore je bilo što nijesam dugo mogao da javim mojima da sam bezbjedno stigao. Iako su me podržali, bili su jako zabrinuti jer su na dokumentarnim TV kanalima, poput programa Discovery, vidjeli kako tamo otimaju Evropljane i Amerikance kako bi tražili otkup. Mojima sam odmah rekao da nikakav otkup ne plaćaju, jer sam sam izabrao putovanje i sam ću snositi odgovornost“, ispričao je Maraš.

Na kraju je, kaže, uspio da se javi, ali je zbog tog incidenta otkrio da se lako može živjeti i bez telefona i drugih tehnologija.

Došao je na ideju da napravi internet platformu gdje bi bile sve informacije koje se tiču stočarstva, poljoprivrede i drugih seoskih poslova. Razmišljao je da platformu nazove „moja pijaca“ ili „zelena pijaca“, ali na kraju je, kako kaže, „shvatio“ da projekat mora da nosi ime „seljak.me“

Na sajtu seljak.me danas se bilježi oko 1,7 miliona posjeta, a broji preko 345 hiljada korisnika. Maraš kaže da su računali da je od avgusta 2017. godine, kada je startovala platforma, na sajtu provedeno toliko minuta koliko stane u 28 godina.