Avanturističko jahanje konja u NP Skadarsko jezero
Kalina Šoškić koja je od oca naslijedila ljubav prema konjima, koja se potom pretvorila i u biznis, aktivno učestvuje u organizovanju svih jahačkih tura koje organizuje Avanturističko jahanje konja. Već sedam godina njihova ergela koja sada broji 30-ak konja dostupna je da ljubitelje životinja, ali i prirode iz čitavog svijeta upozna na taj poseban način sa jednim dijelom Crne Gore.
Jahanje konja, tvrde naučnici, ima terapijsko dejstvo, a još ako je tura u čarobnoj prirodi Nacionalnog parka Skadarsko jezero, onda je doživljaj potpun. Već godinama na tom potezu možete jahati konje i uživati u nestvarnoj prirodi zahvaljujući Avanturističkom jahanju konja (@horseridinmontenegro) koji već sada imaju ergelu od 30-ak konja te organizuju ture od četiri sata, do četiri dana, a sve na zadovoljstvo ljubitelja jahanja.
“Na ideju smo došli prije sedam godina. Tati je oduvijek bio san da drži konje dok je bio dijete, zato je krenuo da na internetu istražuje o ovim životinjama, čitao o tome kako se hrane, kako treniraju, da li ih je teško držati, kakva im je briga potrebna. Kupovao je knjige, čitao. Kad je dovoljno toga istražio, krenuo je u tu priču. Prvo je krenuo sa kupovinom sedala. Na e-Bayu je kupio 15-ak sedala, a kad su krenuli da stižu iz raznih država kupio je i prva tri konja”, prisjeća se Kalina Šoškić koja je od oca naslijedila ljubav prema konjima, te aktivno učestvuje u organizovanju svih jahačkih tura koje organizuje Avanturističko jahanje konja.
Prije nego što su pokrenuli ovu priču, u Crnoj Gori nije postojalo avanturističko jahanje, no tvrde da kvalitetne konje nije bilo teško nabaviti jer su konji sa ovih prostora dobri, potrebno je samo raditi sa njima.
“To je ono na šta se fokusirao moj tata. Kako kupi konja, najbitnije mu je da ih obuči, da ti konji budu pitomi, da mogu da se jašu, da prepoznaju komande koje im daje jahač. Ljudi koji dođu kod nas prođu vrlo kratku obuku prije jahanja. Inače, konstantno nas ljudi prije odlaska na turu pitaju da li im je potrebno znanje i iskustvo. Nije potrebno jer kad dođu kod nas objasnimo im kako se koja komanda daje, kako konj zna da treba da potrči, kako da je data ona za kas, kako za galop”, otkriva Kalina, te dodaje da su konji obučeni tako da u tri poteza ljudi mogu da upravljaju sa njima i oni će biti veoma poslušni.
“Uglavnom smo konje kupovali kod jednog čovjeka, bilo je i sa drugih strana, ali prepoznali smo da on drži dobre konje. U međuvremenu i mi svako malo dobijemo mlade, tako da sada ergela broji 30 konja”, pohvalila se Kalina.
Avanturističko jahanje konja nudi nekoliko opcija za jahanje, u zavisnosti od iskustva, nivoa kondicije i doba godine. Posjetioci mogu da biraju hoće li na turu koja traje četiri sata, dan, dva ili četiri dana, te Kalina otkriva koliko je vremena potrebno da se doživi prava avantura:
”Iz iskustva naših jahača rekli bi da između dva i tri dana je optimalno da se jaše. Imamo mnogo gostiju stranaca. Imali smo ih i sa raznih krajeva svijeta koji dođu i po sedam, osam dana budu tu. Jedna strankinja koja nas je obilazila ranije, bila je kod nas i ove godine. Sad smo već sa njom ostvarili prijateljski odnos. Prije nekoliko godina dok je bila djevojka bila je kod nas pet, šest dana, otišla za London i nakon nekog vremena vratila se kod nas i ostala osam dana. Zamislite koliko je to sve njoj bilo lijepo kad je bila kod nas toliko. U međuvremenu se udala, dobila dva sina i ove godine je dolazila sa njima. Nije mogla da jaše jer su joj djeca mala, ali je obećala da čim budu malo veći, opet će da dođu i biće naši gosti“, ispričala je Šoškić, te dodala da je dva do tri dana dosta da se obiđe taj kraj na konjima i upoznaju se neke od ljepota Skadarskog jezera.
“Zaista je neprocjenjivo iskustvo kad u jednom danu možete da jašete i da se kupate na jezeru. Ponekad i mi napravimo opciju ako dođe tura od 15-ak ljudi da polovina jaše od Dodoša, a druga polovina grupe ide brodićem. Nalaze se u Dodošima, tu svi zajedno ručaju, kupaju se u jezeru i pri povratku se zamijene - oni koji su došli brodom vrate se na konjima i obratno. To je jako lijepo. Imanje na kojem držimo konje je lijepo i veliko, na njemu najčešće ti ljudi koji dolaze iz inostranstva -kamperi, tu parkiraju svoje kamp prikolice i noće po nekoliko večeri, dok preko dana jašu, što je posebna draž”, ističe Šoškić.
Kad su u pitanju posjetioci iz Crne Gore, za avanturističko jahanje najviše se zanimaju oni sa primorja.
“Mada, ima ih i iz ostalih krajeva. Kad je riječ o strancima tu nema ograničenja. Ljudi svih starosnih dobi, sa iskustvom ili bez dolaze i naši su gosti”, tvrdi Kalina.
Sa turama su fokusirani na Žabljak Crnojevića i uopšte ljepote Skadarskog jezera bilo da je ona od četiri sata ili četiri dana u pitanju. Na pitanje zašto su odabrali baš ovaj Nacionalni park, odgovara:
“NP Skadarsko jezero smo odabrali zbog prirode koja je i samom ljudskom oku nestvarna. Eto koliko smo godina tamo, mi smo fascinirani svakim danom kad se pojavimo tamo, kao da ta priroda svakim danom daje neku novu draž. Sam odlazak sa imanja, prolazi se restoran “Kod Karla” koji je na vodi i u jedno doba godine tamo imate i vodeni ljiljan (lotos) koji oduševljava posjetioce. Priroda je neprocjenjiva na tom dijelu gdje je tura i kad ljubitelji konja dođu na samo jezero tu se dodatno oduševe. Tu su restorani jedan uz drugi, odličan je i izbor hrane, kompletna ponuda je odlična”, smatra Šoškić.
Tokom avanturističkih jahanja bilo je i zanimljivih momenata, od kojih je Kalina izdvojila vjeridbu, a nedavno je na njihovom imanju bračni par iz Azerbejdžana proslavio rođendan.
“Kontaktirao nas je čovjek čija supruga od djetinjstva jaše, obožava konje. Kako su godišnji odmor proveli na crnogorskom primorju, riješio je da joj priredi iznenađenje, tako da su došli da proslave njen rođendan kod nas. Mi smo krišom organizovali i tortu i muziku za nju. Imali smo zaista nevjerovatnih iskustava, imali smo i profesionalne jahače iz Dubaija, oni se samo bave time da iz sezone u sezonu obilaze razne krajeve svijeta i fokusiraju se samo na mjesta gdje ima konja. Oni jašu višednevne ture. U pregovorima smo sa grupom od 20-ak ljudi koji bi došli iz Afrike takođe da jašu konje i budu kod nas”, otkriva planove Kalina, te dodaje da se uvijek potrude da posjetiocima nađu smještaj kod lokalnih ugostitelja, obezbijede im hranu kako bi se lijepo osjećali u Crnoj Gori.
Na turama koje organizuju obilazi se manastir Kom, mjesto Biševina i njoj, ali i većini koji se upuste u ovu avanturu najdraže mjesto Dodoši sa fenomenalnim restoranom uz vodu.
Briga o konjima 365 dana
Konji zahtijevaju veliku brigu, pažnju ali i ljubav, te Šoškić otkriva koliko je teško održavati ergelu:
“Ergelu je veoma teško održavati. Tata se bavi time, ja mu pomažem kad sam na raspustu. Ima još nekoliko ljudi koji pomažu, ali nijesu stalno sa nama, već su to ljubitelji konja koji dolaze više da se druže sa njima i po malo pomognu. Sav teret je na tati. On 365 dana nema nijedan dan slobodan, nema vremena da ode sa nama na more, vezan je za konje, hrani ih i poji po dva puta dnevno. Za njega nema slobodnih dana, mora biti kod konja kako bi bili održavani kako treba”, ispričala je Kalina.
Sezona traje nekoliko mjeseci, a najposjećenije ture su tokom ljeta.
“Najviše posla imamo ljeti, bez obzira na to koliko su visoke temperature, taj kraj i priroda, drugačije je, svakako puno ljepše nego na asfaltu. Mada jaše se i zimi i uglavnom dolaze Rusi i Ukrajinci. Njima je užitak da jašu po kiši. Imamo posjetioce koji posebno ciljano dolaze tada. Imamo i one koji ciljano traže da jašu Skadarskim jezerom u doba godine kad je tamo velika voda”, priča Šoškić.
Od države za sada za ovu jedinstvenu ideju nijesu dobili podršku.
“Mnogo smo ljudi sa strane doveli u Crnu Goru tokom svih ovih godina. Naša ergela dobro radi nekih šest mjeseci tokom godine, a ostalo je sve raduckanje. Tu se više radi oko konja, nego što imamo bilo kakvu dobit. Do sad se nijesmo ni obraćali državi za neku pomoć, ali bi bilo dobro da postoje ljudi koji bi pomogli jedan ovako značajan projekat za Crnu Goru. Kako smo mi i ovi krajevi prepoznati po tim konjima, lijepo je što se neko bavi time. Samim tim što je teško i naporno, mislim da se ljudi ne odlučuju za ovu vrstu posla. Postoji još nekoliko ergela, ali oni rade jahanje u krugu škole. Čemu naučiti da jašete konje, ako ćete to činiti u nekom ograničenom krugu. Ipak kad naučite da jašete, treba i da obilazite, da ste što više u prirodi i osjetite tu životinju, da osjetite kako je trčati na konju, kako je lijepo raditi oko konja. Svim našim gostima koji izraze želju da rade oko konja, hrane ih, daju mim vodu, druže se sa njima, osedlaju ih, rasedlaju, mi im izađemo u susret. Znamo da postoje ljudi koji to vole”, sigurna je Kalina.