Od priganica do sušija i nazad

U mjesecu za nama, koji spada u predsezonski još uvijek, imali smo fantastične gastronomske događaje. Jun je prošao u znaku dobre hrane, vrhunskih izvedbi majstora kuhinje, gastro događajima, prezentacijama.. Zaista veseli činjenica do kog nivoa je dovedena gastronomska ponuda u Crnoj Gori, a kormilo su ovog momenta preuzeli restorani ekskluzivnih hotela.

U hotelu The Chedi Luštica Bay, organizovan je na našim prostorima do sad neviđen kulinarsko zabavni šou “The Kitchen Party”.

Svjetski kuvari su se preselili kod nas ovog ljeta, pa je restoran La Veranda u rizortu One&Only Portonovi postao dom turskog brenda KOR Grill & Bar-a.

„Le Petit Chef” –senzacionalan kulinarski animirani šou prvi put u ovom dijelu Evrope je upravo u hotelu Regent Porto Montenegro ovog ljeta.

Restoran Lighthouse (Blue Kotor Bay Premium Spa Resort) spremio je novi jelovnik za sezonu - jela koja su spoj tradicije i inovacije sa mediteranskim šik hedonizmom.

I mnogi drugi hoteli su imali prezentacije novih jelovnika, gastro događaje... Prosto je to bilo zadivljujuće, dosta rada, inovacija i sjajnih prezentacija.

Moram za gore navedene objekte reći jednu izuzetno važnu stvar: svi oni imaju jelovnike koji ozbiljno koriste naše domaće namirnice. Poštuje se, ali i pametno koristi sve što ova zemlja rađa i gaji. A imamo zaista svega, u svakoj regiji. Dobri kuvari to odmah shvate i koriste.

Ono što je primjetno takođe ove sezone, da je suši adut koji se masovno reklamira i ističe prilikom gastronomskih ponuda. U redu, suši je globalno, planetarno popularan, ali otkud tolika potreba za tolikom ponudom sušija u Crnoj Gori? Valjda je tolika ponuda nastala radi potražnje.

Znam da sam imala lošu procjenu prije nekih 7-8 godina, kada se u Podgorici otvorio jedan odličan restoran azijske hrane sa fenomenalnim sušijem, bila sam ubijeđena da će super da radi. Restoran da je bio u bilo kojoj svjetskoj prijestonici nije mu bilo mane, a kod nas je bio i jedini tog tipa. Nije ni godinu dana radio, samo se ugasio. Nije bilo gostiju, samo u početku.... kako to već biva.

Pročitala sam da se nakon korona perioda u Velikoj Britaniji znatno povećao broj restorana sa japanskom hranom, da je prodaja sušija porasla za 54%. Definitivno se nešto globalno dešava pa se Crna Gora priključila svjetskim tokovima. Možda.

Okej, tako je u svijetu, pa što mi ne bi bili svijet, a još smo i turistička destinacija, nema da se brukamo ima da imamo suši.

Nijesam probala kod nas svaki suši, jesam dosta, imam neke još preporuke od prijatelja koji se razumiju, pa kad stignem probaću. Definitivno imamo dobru suši ponudu u Crnoj Gori. Odskočili smo kao što mi znamo, hop, deset i više stepenica u vis, od jednog – dva suši restorana do, ne znam im sad tačno broj... Ne znam gdje je najbolji suši u Crnoj Gori, a možda sam najbolji već probala.

Do kad će ovaj trend sušija trajati kod nas ne znam. U svijetu je to standardna ponuda gastronomske scene, ti restorani stabilno postoje i suši se voli. Bilo bi lijepo da kod nas o(p)stanu kvalitetni šuši restorani jer se podrazumijeva da ih imamo kao svi po svijetu.

Ono što brine je, što, čast pojedinima, sve više stavljamo u drugi plan našu kuhinju, primorsku, gorsku, uopšte crnogorsku nacionalnu. I tamo gdje bi trebalo i bilo pod obavezno da imamo originalnu domaću hranu, mi znamo da podbacimo, pa umjesto domaćih proizvoda služe se industrijski, umjesto domaćeg kisjelog mlijeka dobije se kupovno sa grudvicama praha u njemu... a i priganice sirotice ne liče na sebe, domaći džem je marmelada iz onih plastičnih kantica i tako... Industrijski med nazivaju domaćim, a čajeve iz filter kesica služe na mjestima gdje su polja ljekovitog bilja... I sve to nazivaju i naplaćuju kao „domaću hranu“. Čast izuzecima, ali ove pojave su učestale sa umnožavanjem varijanti seoskih domaćinstava koja to nijesu.  A nijesu se ni neki restorani proslavili sa ponudom nazovi nacionalne kuhinje. Malo je kvalitetnih, premalo.

Prije nego što naučimo o sušiju, imamo mi još mnogo toga da savladamo, prije svega da poštujemo našu hranu, i da je ne podcjenjujemo lažirajući, jer i turisti primijete što i ja pa iako ne poznaju ukuse naše hrane - znaju šta nije domaće.