Starim putem od Virpazara do Bara /
Rekonstrukcijom ovog puta dobiće se značajna alternativa Jadranske magistrale kojom će se rasteretiti saobraćaj, dok će sela u zaleđu Virpazara i Bara ponovo oživjeti. Obnavljanje saobraćajnice donijelo bi novu perspektivu Crmnici, čija su sela prethodnih godina sve više prepoznata i kao turistička destinacija brojnim inostranim turistima.
Novogodišnji praznici su nam donijeli priliku da odmorimo u krugu familija i da se vratimo lijepim porodičnim vrijednostima. Na trpezama je bilo raznovrsnih đakonija pa smo uživali u kulinarskim specijalitetima. No, praznici su uvijek (dobar) izgovor da se probiju svi rokovi, pa da ne bismo dolazili u cajtnot bili smo i tokom praznika vrijedni. Vrijeme nas je poslužilo pa smo već 2. januara krenuli u još jednu „patrolu“ nekim zaboravljenim putevima i stazama. Mjesto okupljanja ni ove godine nijesmo mijenjali, tako da smo i u 2022. putešestvije započeli sa Petrol pumpe u Ulici vojvode Ilije Plamenca na Zabjelu. Jutarnja kafa da razbistrimo misli posljednje provjere opreme i punjenje goriva su tri stavke koje uvijek odradimo prije nego se uputimo drumovima.
Novogodišnji entuzijazam nas je držao tako da je atmosfera u našoj maloj ekipi bila na maksimalnom nivou, kao kazaljka našeg rezervoara. Uputili smo se putem prema aerodromu prateći trag sunca. Nastavili smo prema jezeru, spremni za istraživanje okolnih krajeva.
Izgore ka' vladika za Lesendrom
Prvu pauzu napravili smo na Vranjini odlučivši da posjetimo tvrđavu Lesendro. Mnogi su ovuda samo prolazili odlazeći ka Primorju, nikad ne iskoristivši priliku da posjete važno mjesto iz naše istorije. Da, upravo je ovo ostrvo za kojim je vladika Rade „izgorio“, kako to narodna izreka kazuje. Ostrva Vranjina i Lesendro su bila crnogorska, ali su ih Turci 1843. zauzeli i Njegoš sa tim nije mogao da se pomiri za svog života. Nažalost, nije dočekao da vidi da se crnogorski barjak ponovo zavijori na Lesendru 1878. godine. Na jednom od spoljašnjih zidova postavljena je spomen tabla hrabrim braniocima Lesendra.
Lesendro je zaštićeno nepokretno kulturno dobro fortifikacione arhitekture od 1949. godine. Izgradnjom pruge i puta preko jezera postao je poluostrvo. Iako se nalazi neposredno pored puta i danas je prilaz ovom spomeniku dosta nepristupačan, zarastao u rastinje, bez osiguranog puta preko pruge. Na njemu se nalazi i dalekovod kao i solarni paneli. Nadamo se da će tvrđava biti restaurirana i dovedena u prvobitni izgled, nešto nalik obližnjoj tvrđavi Besac iznad Virpazara.
Mjesto okupljanja ni ove godine nijesmo mijenjali, tako da smo i u 2022. putešestvije započeli sa Petrol pumpe u Ulici vojvode Ilije Plamenca na Zabjelu. Jutarnja kafa da razbistrimo misli posljednje provjere opreme i punjenje goriva su tri stavke koje uvijek odradimo prije nego se uputimo drumovima.
Nastavili smo uz jezero ka Virpazaru, ne zadržavajući se u živopisnoj varošici. Nastavili smo podno Besca ka raskršću na kojem se lijevo, uz jezero, odvaja stari put za Krajinu i Ulcinj, dok desni vodi preko Sutormana za Bar. Ovog puta smo se odlučili da preko crmničkih sela krenemo ka Baru, putem kojim nijesmo išli nekoliko godina.
Krivudava cesta vodila je polako uz brdo i poslije nekoliko kilometara svratili smo do stare zgrade sa koje puca prekrasan pogled na zaleđe Virpazara. Divota smještena između planina i jezera ne ostavlja nikog ravnodušnim. Valjda zato pjesma kaže za našu Crnu Goru da „milija ne bi bila da je od zlata“.
Prelijepa građevina je napuštena, ali bi njena rekonstrukcija bila sjajan potez. Mogao bi ovo da bude restoran ili hotel, ili možda vinarija u kojoj bi bila izložena sva crmnička vina. Tu je i terasa sa koje pogleda seže u daljine. Ispod su stare kuće sa guvnima, pa bi i njihovom rekonstrukcijom cio ovaj kraj dobio crte autentičnog crnogorskog sela. Dolazili bi onda strani i domaći gosti ovamo cijele godine. Opet se pozivamo na Besac kao primjer dobre prakse.
Ka vrhovima Sutormana
Prije par godina put je od lokalnog prekategorisan u regionalni, a djelimično je i rekonstruisan. Naravno, ostao je dobar dio puta koji čeka sanaciju, ponegdje i proširenje, ali za sve one koji vole malo adrenalina tokom vožnje put je savršen. S druge strane, njegovom rekonstrukcijom, dobiće se značajna alternativa Jadranske magistrale kojom će se rasteretiti saobraćaj, dok će sela u zaleđu Virpazara i Bara ponovo oživjeti. Rekonstrukcija ove saobraćajnice donijela bi novu perspektivu Crmnici, koja je jedan od značajnijih poljoprivrednih resursa barske opštine, čija su sela prethodnih godina sve više prepoznata i kao turistička destinacija brojnim inostranim turistima. Isto tako, područje Sutormana i zaleđa Bara je, zbog svoje nadmorske visine, prirodna vazdušna banja koja bi izgradnjom ovog putnog pravca mogla dobiti svoju punu turističku valorizaciju. Mogle bi ovuda da krstare grupe biciklista, motorista, oldtajmera, kampera...
Putnika slabo ima. Srijećemo uglavnom lovce i kerove koji su krenuli u hajku na divljač. Lavež pasa i poneki plotun je jedino što remeti tišinu januarskog jutra. Prolazimo pored jednog vidikovca, pravimo par fotki i nastavljamo ka vrhu. Gore se nalazi guvno, klupa i kanta za otpatke. Vide se i ostaci stubova na kojem je, pretpostavljamo, bila postavljena info tabla. Sad je tamo nema...
U čast herojima koji su na ovom mjestu pod vođstvom dukljanskog kneza Vojislava ostvarili veliku pobjedu nad vizantijskom vojskom 7. oktobra 1042. godine, podignut je spomenik obelisk. Dan Tuđemilske bitke, danas se slavi kao Dan vojske Crne Gore.
U blizini je i nekadašnje odmaralište, sad već poprilično devastirano. Čuli smo da je mjesto idealno za vazdušnu banju zbog strujanja kontinentalnih i morskih vjetrova koji se ovdje ukrštaju. To čini ovo mjesto idealnim za plućne bolesnike, ali i sve one koji žele mir daleko od gradske vreve. U blizini se odvaja i put za čuvenu, u pjesmama narodnim opjevanu, goru Vrsutu. Sa 1183 metra iznad mora pogled puca na sve strane, a ovo mjesto je poznato i kao polazna tačka za paraglajdere.
Pozdravljam te, sinje more!
Ostavismo uspon za neki drugi, duži dan, pa polako krenusmo da se spuštamo niz barsko zaleđe. Prolazimo kroz ostatke četinarske šume čiji miris nam širi nozdrve. Iz daljine se čuje huk nekih potoka koji se niz stijene lome i lome tišinu. Prolazimo kraj planinarskih domova, kafana, vikendica, paint ball igrališta, restorana... Sve bijaše zatvoreno, a ne vjerujemo da će prije početka sezone i biti otvoreni. Na jednom imanju ugledasmo poveću grupu starijih Barana koji su uživali u razgovoru okupani suncem. Upitasmo ih može li se do jednog obližnjeg utvrđenja koje se naziralo u gustom rastinju. Dobri domaćini nam pokazaše put, doslovno kozju stazu kojom se stiže do tamo. Da je staza opravdala ime pokaza se poslije par minuta jer sretosmo čobanina sa manjim stadom šarenih koza. Nakon desetak minuta dođosmo do kule stražare sa koje smo uživali u pogledu na Bar. Nadamo se da će ova naša reportaža biti podsticaj da se kraj puta postavi tabla koja će putnicima namjernicima pokazati kuda treba da idu prema ovoj kuli.
Put nas je dalje vodio prema vidikovcu Tuđemili. U čast herojima koji su na ovom mjestu pod vođstvom dukljanskog kneza Vojislava ostvarili veliki pobjedu nad vizantijskom vojskom 7. oktobra 1042. godine, podignut je spomen obelisk. Dan Tuđemilske bitke danas se slavi kao Dan vojske Crne Gore.
Uživanje u pogledima sa vidikovca koji su dio Panoramske rute kvare gomile smeća. No, to nije jedini problem jer se na mnogim mjestima nalaze divlje deponije na kojima neodgovorni građani ostavljaju smeće, kabasti i građevinski otpad. Sve ovo ruži sliku krajeva koji su bogom dani za život i uživanje.
Put nas dalje pored Biskupade vodi u Bar, a odmor pravimo u Šušnju, uživajući u predivnom danu. S prvim mrakom krećemo preko Sutomora, kroz Sozinu, ka Podgorici. Uhvatili smo krug od 125 kilometara i uživali u svakom trenutku ovog putovanja. U povratku smo popili još jednu kafu na „Petrol“ pumpi i dogovorili novu rutu za putovanje. Ali o tome ćete čitati u narednom broju našeg časopisa.