Planinska ljepota koja čeka da bude otkrivena

Planina Orjen – neistraženi biser Jadrana /

Na ovoj planini obilježena je prva planinarska staza u Crnoj Gori, i to krajem 19. vijeka, kada je markirana za potrebe izlaska na vrh austrougarskog prestolonasljednika princa Rudolfa Habzburga

Na tromeđi tri države, u zaleđu četiri grada, iznad jednog od najljepših zaliva na Jadranu, izdiže se „krov“ Boke kotorske – planina Orjen. Još neistražena crnogorska planina, najviša među Primorskim Dinaridima, prostire se na granici između Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a gleda na Herceg Novi, Kotor, Dubrovnik i Trebinje. Njen najveći vrh je Veliki kabao – visok 1.894 metra nadmorske visine (nmv), što Orjen čini najvećom planinom cijelog priobalja s obje strane Jadrana. Ova planina je 2018. godine proglašena „parkom prirode“ – titulu koja krasi područja od velikog ekološkog značaja i daje veći stepen zaštite.

 Veliki Kabao - najviši vrh na Jadranu

Iako je riječ o jednom od najkišovitijih područja u Evropi, Orjen je surovo krševita i bezvodna planina. Zbog sastava tla – dominantno krečnjačkih stijena, sva voda ponire pa je, po mišljenju naučnika, vjerovatno ima negdje u utrobi planine. Najveća vodena površina na planini je Orjenska lokva (1.520 mnv) – jezerce prečnika oko tridesetak metara ispod Velikog kabla. Ova planina je upravo zanimljiva po krečnjačkom carstvu, kako nadzemnom, tako i podzemnom. Među lokalitetima geo-nasljeđa dominira Subra (1.679 m)  sa svojim amfiteatrom kao najzanimljivijim detaljem primorskih Dinarida – formirana na krupnim slojevitim plohama krečnjaka, razdijeljenim bezbrojnim pukotinama i jamama. Na samom ulazu u Park prirode Orjen, dočekuje nas Ljuti krš koji liči na zatalasano more, prepuno najfantastičnijih mikro-oblika reljefa.

 Ljuti Krš

Orjen ima posebnu planinsku mističnost i ljepotu koja je oduvijek mamila planinare i ljubitelje prirode i tražioce pogleda od kojih zastaje dah. Na ovoj planini, baš ispod Velikog kabla, obilježena je prva planinarska staza u Crnoj Gori, i to krajem 19. vijeka, kada je markirana za potrebe izlaska na vrh austrougarskog prestolonasljednika princa Rudolfa Habzburga, kako bi obišao položaje svoje vojske. Riječ je o jednoj od najbolje markiranih planina u okruženju, pa je rado posjećena od rekreativaca i planinara.

„Planina ima potencijal za razvoj svih vrsta aktivnog turizma kao i kulturnog, naučnog, edukativnog, upotpunjenog  tradicionalnom gourment (gurmanskom) ponudom hercegnovskog zaleđa“, kazala je za Caffe Montenegro Tonka Tomašević iz Turističke organizacije (TO) Herceg Novi.

Na izgled ove planine, od velikog je uticaja bilo posljednje ledeno doba, zahvaljujući kojem, osim kompaktnog krša, po Orjenu ipak imamo i dijelove s pitomijim pejzažem, nastalim pretežno kao posljedica taloženja ledničkog materijala.

 Orjenska Lokva i Veliki Kabao - Vrh Orjena

Najveća vodena površina na planini je Orjenska lokva (1.520mnv) - jezerce prečnika oko tridesetak metara ispod Velikog kabla

U pećinama se čuva istorija Orjena

Visoko nad Bokom, u strmim padinama Vranjaja (1.379 m), nalazi se istoimena pećina u kojoj su arheolozi pronašli ostatke materijalne kulture još iz razdoblja starijeg neolita. Čini se da je pećina koristila kao kratkotrajni zaklon manjoj grupi ljudi, što je u skladu sa njenim, ne baš pristupačnim, položajem. Takva vrsta korišćenja pećina u toploj polovini godine, na Orjenu je redovno praktikovana sve do sredine 20. vijeka. Do tada su brojna stada krstarila planinom, a pastiri i njihovo blago bi u pećinama nalazili kratkotrajni zaklon. Pećine su povremeno korišćene i za potrebe lova, kao i u ratnim vremenima.

Jedan od speleo-objekata sa takvim kontinuitetom je i okapina kod Žlijebske jame, koja posjeduje ulomke praistorijske keramike, sličnog izgleda sa onima iz Vranjaja. Osim okapine, tu se nalazi i omanja pećina sa otvorom ozidanim u suvomeđi. Očita je upotreba u ljetnjem držanju stoke. Mjesto je bilo bezbjedno od napada divljih životinja, jer je pristupačno samo sa južne strane, gdje je bilo lako podići ogradu. Vodu su obezbjeđivali vađenjem snijega iz obližnje dvojne jame, u koju se silazilo preko drvenih skala još sredinom 20. vijeka.

 Subrin Amfiteatar

Zanimljiv je i slučajni nalaz grube keramike u blizini vrha Subra (1.679 m), koji bi se mogao okvirno hronološki opredijeliti u dugačak raspon od praistorije do srednjeg vijeka. Kako je na ovo izolovano mjesto stigla posuda kojoj su pripadali pronađeni komadi ognjišne keramike, za sada može samo da se pretpostavlja. U svakom slučaju, nalaz dokazuje da je Subra posjećivana i u neka davno prohujala vremena, a to je moglo biti iz kultnih, ekonomskih ili vojnih razloga.

 Staza Zdravlja - bistjerna Gaja Murišića

Rub Orjena opasava pojas praistorijskih ilirskih tumula (gomila), formiranih pretežno na istaknutim mjestima – vidikovcima. Preklapaju se sa širim okruženjem današnjih sela, iz čega bi se moglo zaključiti da su i tadašnje naseobine zauzimale slične lokacije. Imamo ih u okolini sela Kruševice, Kameno, Žlijebi i Ubli. Gomile su podizane od kamena, sa jednim ili više grobova. Oskudni, grobni prilozi, ukazuju na siromašno stanovništvo koje je dobrim dijelom živjelo od držanja koza, zbog čega su u literaturu i ušli pod nazivom „kozari“.

Orjenski katun karakterišu „ljetnji stanovi“

Mada su se pećine dugo zadržale kao osnovno sklonište pri kraćem boravku, vremenom su počeli da se grade “ljetnji stanovi”, odnosno katuni. Riječ je o objektima tradicionalno građenim od kamena u tehnici suvomeđe, sa krovom od ražene slame. Za zidove je korišćen lokalni kamen, slagan na suvo, kao najjeftiniji, najdostupniji, ali i najtrajniji način gradnje, koji porijeklo vuče iz duboke prošlosti. Ovakva kamena zdanja praktično je nemoguće ugrijati – kroz njih donekle prolazi vjetar, a svakako i vlaga. Sve to pri ljetnjoj upotrebi nije bilo od značaja. Zidovi su rađeni sa dva lica, u dvije ruke, sa ispunom od otpadnog sitnijeg kamena (škalja), sa slaganjem na preklop. Masivno pritesano kamenje naročito je korišćeno za uglove i otvore na kolibama, te za niše (panjege), koje su opšteprisutne.

 Kameno

Najveći posao je bio otesati iglenice, kako su se zvale tesane kamene grede na vratima i prozorima. Taj posao bi zahtijevao i po mjesec dana rada. Za njih se birao kamen kojeg nije gledalo sunce, iz dubine, kako ne bi bio krt i sa pukotinama. Za posao oko iglenica bi se obično plaćao majstor.

Nadvratnik (nadvratnica) je mogao biti i od luči, što je jednostavnije, ali i manje trajno rješenje. Vrata i prozori su rađeni manjih dimenzija, upravo kako bi se smanjio posao oko izrade iglenica, ali i zbog poreza u doba Osmanskog carstva, koji se plaćao po broju i veličini kućnih otvora. Vrata su obično bila toliko niska da bi se moralo saginjati pri ulasku. Prozori, ako postoje, su manjih dimenzija, sa obaveznim rešetkama, što je relikt davnih vremena, kada život u planini nije bio siguran. Zbog toga, u ovim objektima je uvijek bila polu-tama, a najvažniji izvor dnevnog svjetla su bila sama otvorena vrata.

U vrhu bočnih zidova ostavljani su mali otvori za odvođenje dima. Bočni zidovi u tom gornjem dijelu (zabatni trouglovi) zovu se somići. Na somićima su mogla postojati i vrata za direktan ulazak na tavan. U tom slučaju je kuća u dijelu pod somićem bila ukopana, tako da se izvana bez penjanja stizalo do vrata.

 Selo Žlijebi

U ljetnim stanovima se malo boravilo, većinom za prespavati i skloniti se od lošeg vremena, a ljudi su dan provodili napolju, u svakodnevnim obavezama. Zato je u kućama sve bilo jednostavno uređeno. U zidove su ugrađivane panjege, na sredini prostora za ljude stajalo je ognjište, a pokretni inventar činio je sto, ćemije (male drvene stolice bez naslona) i škrinja u kojoj bi se pod ključem držale malo vrijednije stvari.

Na istom nivou je bio dio za stoku, odvojen drvenom ogradom, a iznad njega je bio tavan na kojem su ljudi spavali na sijenu. Kuće su se pokrivale slamom (pokriv od slame). Ražena je bila najkvalitetnija. Slama je ujedno davala dobru toplotnu izolaciju. Nije se morala mijenjati i po 20 godina, ali se šljeme moralo redovno završavati. Slama preklopljena na vododijelnici zvala se „završ“. Ona je fiksirana pritiscima, dugačkim palicama koje bi pritisle vršnu slamu na oba dijela krova. Snopovi slame (stromnice) vezivane su udikovinom (prućem hudike) za drvenu konstrukciju. Grede su bile bukove. Na dnu drvene konstrukcije, a na vrhu zida, bliže vanjskom dijelu, postavljane su atule, tako da preko njih slama pređe rub zida kako se voda ne bi slivala u zid. Na vrhu je šljeme a na nju se naslanjaju kabruči (kabruč) – krovne grede koje se spuštaju do atule. Preko njih, ali horizontalno postavljene, idu živoke – tanje cijepane letve na koje se slaže slama. Tek naknadno, u drugoj polovini 20. vijeka, ovi objekti tu i tamo dobijaju i malter u fugama i industijske pokrove, na mjesto dotadašnjih od ražene slame.

 Napušteni katuni

---

Piće ohlađeno jamskim snijegom

Pogrešno bi bilo zaključiti da je neprohodnost terena kroz prohujale vjekove bila nepremostiva prepreka ljudskom uticaju na Orjen.

Agrarna prenaseljenost rubnih dijelova uslovljavala je upotrebu svakog pedlja škrte planinske unutrašnjosti. Ljetni uzdig stoke dovodio je čobane i njihova stada i do samog centralnog grebena. Primjera radi, na sami vrh teško osvojive Subre (1.679 m) izlazilo se rubom 300 metara duge litice Markovog koša (Subrin amfiteatar), da bi se na vršnoj zaravni srpom sakupljala planinska trava za zimsku prehranu stoke.  Planina je u tim vremenima bila strogo izdijeljena između sela, a međusobni sporovi – uobičajena pojava.

Najveći problem predstavljala je nestašica vode, koja je donekle ublažavana vađenjem i topljenjem snijega iz pojedinih dubokih jama. Vremenom je taj teški i opasni posao dobio dodatni značaj, tako da se čak pristupalo godišnjim licitacijama za zakup jama pogodnih za eksploataciju snijega. Naime, tokom druge polovine 19. i prve polovine 20. vijeka, na primorju je postojala snažna potražnja za ovim proizvodom jer su uglednije krčme i prvi hoteli nudili svojim gostima piće ohlađeno upravo jamskim snijegom.

---

 

Austrougari razvili putnu infrastrukturu

Zaostavština crno-žute monarhije se prvenstveno ogleda u izgrađenim putevima. U uslovima dinarskog krša nikada nije bilo lako izgraditi dobre saobraćajne komunikacije. Ni Orjen nije bio izuzetak, sve do posljednje četvrtine 19. vijeka, kada je moćna Austrougarska uprla sve snage u izgradnju pješačkih, pa zatim i kolskih puteva kroz zaleđe Boke. Ovi putevi su i danas dobrim dijelom u funkciji, a osim osnovne, saobraćajne namjene, imaju i nesporni memorijalni karakter. Nastali su u turbulentnom razdoblju, nakon ustanka stanovništva zaleđa protiv austrougarske vlasti, kada se pokazalo da je Boka Kotorska, druga po značaju ratna luka Carstva, veoma ranjiva u slučaju napada sa kopna.

 Austrougarska cesta

Vojska nije bila u stanju efikasno suzbiti ustanak, budući da je planinski teren bio teško prohodan, bez pravih komunikacija. Zbog toga je država po završetku Prvog Krivošijskog ustanka krenula u opsežnu gradnju pješačkih puteva i ostale potrebne ratne infrastrukture: kaptiranje izvora, izradu bistjerni, podizanje karaula, gradnju žandarmerijskih postaja, te cijelog fortifikacijskog sistema uz granicu sa tadašnjom Crnom Gorom. Prvih godina dvadesetog vijeka, počela je opsežna gradnja i kolskih puteva. Tada je izveden putni pravac Herceg Novi-Kameno-Crkvice, kao i Trebinje-Vrbanj-Orjensko sedlo-Crkvice. Ovaj put i danas predstavlja jedinu kolsku saobraćajnicu kroz sam Orjen.

 Austrougarski vodovod, donji bunar

Vrijedi pomenuti da su i pješačke i kolske puteve, uz strani nadzor, ipak dobrim dijelom radili domaći ljudi, majstori tehnike rada u kamenu. Naime, izvedeni su u tehnici gradnje na suvo, bez vezivnog materijala, sa izuzetnom preciznošću. Vrijeme je pokazalo da su ovi putevi i veoma dugovječni, poznato je da je Austrougarska za sva svoja zdanja davala stogodišnju garanciju. Kod kolskih puteva najveća vještina je upotrebljena, ne u gradnji vozne površine, već masivnih kamenih podzida, koji su pravo remek-djelo ovog derivata drevne tehnike gradnje na suvo.

Čuvati se planinskih vila i uroka

Orjen je oduvijek privlačio pažnju okolnog stanovništva svojom surovošću, ali uprkos negostoljubivosti, ljudi su među njegovim vrhovima znali provoditi vrijeme. U mirnim vremenima bi gore napasali stada, obrađivali skrivene doce, bavili se lovom. U ratu bi Orjen predstavljao prirodnu tvrđavu u kojoj je teže bilo opstati zbog prirodnih uslova, nego stradati od neprijatelja, koji bi u njegove vrleti teško zalazio, a još teže izlazio.

Takvo okruženje ostavilo je trag u narodnim pričama i legendama. Jedna od njih vezana je za lokalitet Vilino guvno, smješten u južnim padinama Subre (1.579 m), na najizolovanijem kraju surovih kamenitih platoa, prepunih jama i pukotina. Vilino gumno je zasebni elipsasti plato, odvojen usjekom od ostalog dijela, sačinjen od kompaktnog krečnjaka i okružen liticama. Priča kazuje da preko puta, visoko u sjevernoj padini Dobroštice, žive vile. Nastanjuju pećinu koja se upravo po njima zove Vilina pećina. Budući da su vile krilata noćna bića, pošto noć padne na Orjen, znaju časkom doletjeti na Vilino gumno kako bi tamo kolo igrale. Poznato je da sa vilama nema šale, pa se ovog magičnog mjesta ljudi klone jer ako bi se neki muškarac usudio da krene prenoćiti na Vilinom guvnu, u svoje bi ga kolo uvukle, odakle mu više povratka nije bilo i više ga niko nikada ne bi vidio.

Postoji vjerovanje među Kruševičanima da su vile 1938. godine, za vrijeme jedne snažne oluje, polomile velika prostranstva bukove šume u Balješinom dolu, u zaleđu Vrbanja. Mjesto koje su vile tom prilikom „preuredile“ je zatim, osim u narodne priče, ušlo i u zvaničnu kartografiju pod nazivom „Slom“.

Inače, vile se vezuju prvenstveno za izvore i noćno doba. Zbog opasnosti susreta sa vilom, izbjegavao se noćni odlazak na izvore i ostale otvorene vode. Postoje i druga „nečista mjesta“ na kojima se ne treba zadržavati. Mostovi i raskrsnice spadaju u njih, jer snažno privlače nečiste sile, pa se tamo, obično noću, mogu sresti mnogi opasni demoni. Provesti noć na mostu smatra se izuzetno hrabrim podvigom. Noćni hod stazama, naročito prolazak raskrsnica, smatran je takođe jako opasnim i izbjegavan ako je to ikako bilo moguće, jer se tu znaju desiti „utvori“ (prikazanja).

Staza zdravlja – novina u planinarskoj ponudi

Direktorica Agencija za zaštitu i razvoj Orjena, Milja Matković-Vitorović za Caffe Montenegro kaže da su osim prirodnih kontrasta fascinantni i civilijzacijski – počevši od obale mora, pa do planinskih vrhova, tako da je Orjenski Masiv i idealna destinacija za aktivne odmore – planinske šetnje, alpinizam i za naučne opservacije. Uz veliki broj markiranih planinarskih staza u toku je markacija staze Zdravlja koja je idealna za rekreaciju.

 Salty and sweet ispod Kamenog

„Redovna rekreacija u kombinaciji sa zdravom ishranom, može biti najbolji poklon vašem tijelu. Ovakvo ponašanje ne godi samo fizičkom, već i mentalnom zdravlju i ujedno pojačava osjećaj zadovoljstva sobom. Redovna fizička aktivnost pomaže u sprječavanju mnogih bolesti i smanjenju ili održavanju tjelesne težine. Rukovodeći se prethodno navedenim, u Agenciji smo došli na ideju da radi promocije opšteg zdravlja jedan takav „poligon“ napravimo u našem Parku prirode – „poligon“ prilagođen svim generacijama, a ujedno dopunjen različitim sadržajima koji će boravak učiniti još dinamičnijim, a nazvali smo je „stazom zdravlja“, pojašnjava Matković-Vitorović.

Staza zdravlja na Orjenu, u reonu sela Vrbanj, nalazi se na srednjoj visini od 1.100 metara nadmorske visine. Vrbanj je od davnina mjesto poznato kao „vazdušna banja“ sa posebnim ljekovitim dejstvima. Milja pojašnjava da vazduh na tom mjestu, zbog blizine mora, u svom sastavu ima određenu količinu joda i samim tim je veoma djelotvoran posebno kod djece koja boluju od bronhitisa i astme. Staza zdravlja je kružna i ima smjer kretanja po principu kazaljki na satu, i kreće od Informativno edukativnog centra Parka prirode Orjen.

 Tajna Kamenog srca

„Prvi dio do mjesta Rujišta je u blagom usponu cijelim dijelom kroz bukovu šumu, kada se izlazi na prostranu čistinu sa pogledom na okolne vrhove, sa lijeve strane Borovik i greben do Velikog kabla, najviše tačke na Jadranu, dok pravo vidimo Subru njen „amfiteatar“, najljepši detalj primorskih Dinarida. U nastavku dolazimo do Ljetnog stana Žukovica gdje možemo vidjeti bistjernu Gaja Murišića – neimara ovog kraja koji je ovu bistjernu spletom okolnosti napravio na specifičan, praktičan način. Iz Žukovice se ujedno otvara i najbolji pogled na Subrin amfitearar i tu je pravo mjesto za napraviti najlepše fotografije za uspomenu. Povratak je laganom stazom sa tendencijom spusta sve do Vrbanja uz povremene vidike odakle se pruža pogled na pučinu gdje zatvaramo ovaj aktivan, edukativan i najbitnije zdrav krug“, kazala je Matković-Vitorović.

Staza je dužine 8,4 kilometra, a postiže se ukupna visinska razlika od 250 metara. Staza je opremljena info tablama i totemima koji pokazuju pređenu kilometražu i upućuju da se nalazite na pravom putu. Na stazi se nalazi i specifična info tabla nazvana “Pogodi ko sam” koja je edukativnog karaktera gdje se može vidjeti postavljeno pitanje koje, na primjer, upućuje na neku biljku koju treba pogoditi, a slika iste se nalazi iza prozorčeta na tabli. U narednom periodu plan je da se staza nadogradi raznim sadržajima.

Za nešto iskusnije i spremnije planinare u Agenciji preporučuju izlazak na Subru (1.679 mnv) , planinu za koju se vezuje nekoliko epiteta – njen vrh je jedan od najboljih vidikovaca u Masivu, Subrin amfiteatar slovi za najzanimljiviji detalj primorskih Dinarida, a Subrini platoi su jedan od najupečatljiviji primjera kraškog mikro reljefa u svijetu. Subrin amfiteatar je najbojli alpinistički teren na Orjenu, prava poslastica za ljubitelje ovog ekstremnog sporta. Južni krajevi masiva, u neposrednom bokeljskom zaleđu, sve više se koriste za paraglajding. Za ljubitelje kulturno-istorijskog nasljeđa tradicionalna arhitektura je, naravno daleko skromnija i rustičnija, a njena sačuvana izvornost i jednostavnost, valjan je motiv obilaska podorjenskih sela Kruševica, Mokrina, Kamenog, Žlijeba, Bunovića Ubala. Glavni građevinski materijal je kamen i on često služi čak i za pokrivanje krovova.

Prekogranični projekat ravoja seoskog biciklizma

Turistička organizacija Herceg Novi konstantno radi na diverzifikaciji turističkog proizvoda, kako bi se sezona produžila i u vanljetnjim mjesecima. Jedan od projekata koje sprovodi, a odnosi se na planinu Orjen nosi naziv „Biciklističke rute za unapređenje prirodne i kulturne baštine Hercegovine i Crne Gore – Cycling Rural” i realizuje se u okviru drugog poziva Programa prekogranične saradnje Bosna i Hercegovina - Crna Gora 2014-2020.

Ukupna vrijednost projekta iznosi 495.000 eura, od čega Evropska unija finansira 400.000 eura. Partneri projekta su Ured Vlade Županije Zapadnohercegovačke za europske integracije kao nosilac projekta, gradovi Široki Brijeg i Ljubuški, općine Posušje i Grude, i Turistička organizacija Herceg Novi (CG). Evropska unija finansira ovaj projekat s ciljem unaprijeđenja kvaliteta i diverzifikacije turističkog proizvoda, ali i razvoja i promocije biciklističke i ostalih ponuda na otvorenom u ruralnim područjima prekograničnih regija Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Projekat će rezultirati stvaranjem novog i atraktivnijeg turističkog proizvoda pod brendom "Cycling Rural" (seoski biciklizam), koji će biti uključen u ponudu obije zemlje kao i cjelokupnog Jadranskoga zaleđa. Kroz ovaj projekat urađena je obuka ciklo vodiča, realizovano je nekoliko edukativnih radionica vezanih za razvoj aktivnog turizma i gourment ponude, u toku je kupovina E-MTB, kao i priprema za izgradnju vidikovaca/odmorišta u zaleđu zbog unapređenja usluga potrebnih za bicikliste.

Orjen ima razvijenu ponudu i za „sportske“ turiste

Izuzev planinarenja i pješačenja, Park prirode Orjen nudi mogućnosti za veliki broj i drugih outdoor aktivnosti. Jedna od njih je alpinizam – aktivnost koju treba svrstati odmah uz planinarenje, a Orjen obiluje lokacijama sa povoljnim prirodnim uslovima za bavljenje alpinizmom, a jedan od primjera je Subrin amfiteatar još uvijek malo poznat potencijal za ovi vrstu aktivnosti.

Ljubitelji planinskog biciklizma ili „mountain bikinga“ (MB) na Orjenu  mogu odabrati staze različite tehničke i fizičke težine, na asfaltu ili makadamu. MB trasa „Salty and sweet“ (slano i slatko) je atraktivna panoramska kulturna, avanturistička i edukativna ruta koja počinje na samoj obali mora ispod zidina Stadewfrog grada i vodi do Orjenske lokve. Duga je oko tridesetak kilometara. Na širem području Orjena prolazi veliki broj makadamskih puteva i staza pogodnih za ovu aktivnost. Jedan od njih je makadamski put iz vremena Austrougarske monarhije koji spaja Vrbanj i Crkvice.

Posmatranje ptica ili „birdwatching“ takođe je aktivnost koja, kako u profesionalnom, tako i u rekreativnom smislu, ima rastući trend korisnika u cijelom svijetu. Za sve one koji se bave ovim vidom aktivnosti, jarebica kamenarka predstavlja pravi “trofej” u kolekciji fotografija.

Iako je do početka devedesetih godina glavni akcenat razvoja turizma bio na skijanju, Orjen nije nikada dobio infrastrukturu za klasično skijanje. Pravljenjem malih skijališta, otvorila bi se mogućnost razvoja ove aktivnosti u budućnosti ako se bude radilo sistematično i sa planom. Ipak i pored nerazvijene ski infrastrukture na uređenim stazama, Orjen predstavlja idealnu destinaciju za novije varijacije na ovaj sport turno i slobodno (free ride) skijanje.

Popularne aktivnosti su takođe i speleologija (istraživanje pećina i jama), sportsko penjanje (mountain climbing), planinsko trčanje, paraglajding, avanturistički park…

Orjenska munika – zaštitini znak planine

Munika (Pinus heldreichii Christ.) je četinarsko drvo koje pokriva najteže dostupne grebene središta Orjena, ukorjenivši se na izuzetno teškom, krševitom terenu izloženom vjetrovima, gromovima, mrazevima, ali i ljetnim sušama. Na takvim staništima munika raste sporo, ali i doživljava veliku starost. U dosadašnjim istraživanjima nađeni su primjerci stari čak 600 godina, što će reći da su ovi „metuzalemi“ svoje žile ukopali u orjenski ljuti krš još na prelazu iz 14. u 15. vijek.

Korišćenje munika bilo je raznovsno. Pri pokrivanju kuća, grede od munike su se pokazale veoma dugovječnim, a na samom terenu služile su za izradu korita za vodu, te stuba za silazak u jame sa snijegom. Upotreba munike nije bila nepoznata ni u brodogradnji, gdje je cijenjena njena  dugotrajnost, ali i vodoodbojnost. Barke od munike su imale i određene nedostatke, prije svega veliku težinu uslovljenu značajnom specifičnom težinom ovog drveta koja je tolika da jedva održava plovnost. Zbog toga se koristila u kombinaciji sa drugim, lakšim vrstama drveta.

Munikina smola je upotrebljavana za spojeve barki, ali i za reparaciju ribarskih mreža. Bila je narodni lijek za naboje i lomove kostiju, jer se vjerovalo se da lomovi tako brže zarastaju. Isparenja od smole udisala su se kako bi se smirili astmatični napadi. Za tu svrhu smola bi se obično prethodno zagrijevala. Smola se koristila i za osvjetljenje tako što se izlivala u svijeće, kao i u posude sa fitiljem.

Nakon Drugog svjetskog rata, smola četinara intenzivno je eksploatisana za potrebe industrije boja i lakova. U toploj polovini godine zasijecala se kora četinara a ispod tako nastale rane se u posebne posude slivala smola. Prvenstveno se koristio crni bor kao raširenija i dostupnija vrsta, ali tu i tamo se sakupljala i smola munike.

Munika je jedan od više od stotine vrsta iz roda Pinus (rod borova), ali i ledenodopski (tercijalni) relikt i endem Balkanskog poluostrva i južne Italije. Zaštićena je nacionalnim zakonodavstvom od 1976. godine, pa danas nije dozvoljena niti jedna od ovih aktivnosti upražnjavanih kroz istoriju. Zahvaljujući zaštiti, ali i odumiranju nekadašnje upotrebe, munika se postepeno vraća sa golih litica i na nešto umjerenija staništa. Ipak, čovjek je i dalje munikama najveća prijetnja, ali posredno, kroz klimatske promjene i sa tim skopčane suše i učestale požare.

Navijamo za dobru sezonu na Orjenu

Tonka Tomašević iz TO Herceg Novi kaže da postoji interesovanje turista za Orjen, ali da se turizam na toj planini „tek počinje događati i stihijski je”.

„Ova planina još nije dovoljno prepoznata kao potencijal, pa se vrlo rijetko nalazi na promo materijalima. O njoj se i u Crnoj Gori zna veoma malo… Obzirom da je Turistička organizacija Herceg Novi kroz kampanju ‘Herceg Novi te zove’ pokrila sva emitivna tržišta regiona, a zavisno od dinamike vakcinacije, očekujemo dobru sezonu”, kazala je Tomašević.

 Vidikovac - Vidov Vrh

I u Agenciji kažu da i ove godine postoji neizvjesnost kakva će sezona biti zbog situacije koju je izazvao virus COVID-19 u cijelom svijetu. Milja Matković-Vitorović kaže da su prethodne godine aktivno krenuli u promociju Parka prirode Orjen na sajmovima turizma.

Međutim, uprkos cijeloj situaciji, kako kaže, u ovu sezonu ulaze još spremniji pa pored već pet osmišljenih tura dodali su i dvije biciklističke koje izvode njihovi obučeni planinski i ciklo vodiči. Riječ je o planinsko rekreativnoj turi „Blago iz srca Orjena“, istorijsko planinarskoj turi „Carev put“, istorijskoj turi „Hercegnovski vemeplov“, rekreativno-edukativnim turama „Selo Žrijebi“ i „Staza zdravlja“ i biciklističke ture „Carev put“ i „Orjenski ljetni stanovi (katuni)“.

Pored ovih već osmišljenih tura u Agenciji nude i osmišljavanje tura po želji učesnika, obzirom da se na teritoriji orjenskog parka prirode nalazi najviši vrh na cijeloj obali Jadranskog mora Veliki kabao, ali i najljepši detalj primorskih Dinarida – Subrin amfiteatar.

 Zmajevo ždrijelo - Subrina kapija

„Obzirom da je prethodna sezona bukvalno preskočena, imamo u vidu veliku želju turista za novim destinacijama a kako stvari govore i trendovi u svijetu se mijenjaju tako da će outdoor (na otvorenom) turizam zauzeti primat. Sve to nam ide u prilog da se i pored neizvjesne sezone i bez puno najava, nadamo velikom broju turista, jer je urađeno mnogo zadnjih par godina na promociji i prezentaciji planine Orjen i našeg Parka prirode“, ocjenjuje Matković-Vitorović.

 Odijevo

Planina Orjen je zaista skriveni biser jadranske obale i zaslužuje da ga vidi cijeli svijet. Zbog toga svi dijelimo nade turističkih radnika, da ove sezone turisti navale na najljepšu planinu Jadrana.