Podgoricu gledamo kao na dlanu

Fundinsko selo Rašovići /

Za većinu stanovništva Crne Gore, Fundina je simbol za poprište bitke u kojoj su Crnogorci izvojevali najveću pobjedu nad turskom vojskom. Međutim, ovaj prelijepi kraj u blizini Podgorice danas slabo ko posjećuje osim onih čija je đedovina tu. Da se na Fundini ima što viđeti i da se ima u čemu uživati uvjerila se i naša ekipa jednog lijepog neđeljnog prijepodneva.

“Fundina je sviju Kuča glava”, stih je iz stare epske pjesme. Jedno od sela Kučke Krajine, poznato po slavnoj junačkoj prošlosti, vrijednim ljudima i čuvenoj “fundinskoj slozi” danas je mjesto mira i tišine. Žitelji su uglavnom stariji ljudi, a oni rijetki mlađi obično dođu vikendom da obiđu kuće i imanja, ponešto pozavršavaju i vraćaju se u grad.

 Pogled na Podgoricu

Jednog lijepog martovskog jutra Filip Rašović, autor filma “Primjeri - Fundina” i ja uranili smo u bijelu neđelju i lagano krenuli ka Fundini. Put vodi iz Podgorice prema Kučima i na sedmom kilometru jedan kraj se odvaja ka Fundini i Zatrijebču. Nakon par minuta put se ponovo račva i mi krivudavim drumom skrećemo ka selu Rašovići, odakle je porijeklom Filipova porodica. Čisto da se zna da je i moja baba Đurđa od Popovića iz istog sela, pa nam je teren više nego domaći.

Nekad je ovdje bilo 30 mlinova

Dok se vozimo primjećujemo potoke kojima Fundina obiluje. Sami naziv ovog kraja vuče korijen iz latinskog jezika i označava mjesto sa mnoštvo izvora. Iz babinih priča punih nostalgije za rodnim krajem sjećam se legende o 77 fundinskih izvora. Mudre glave sa kojim sam sjedio u Fundini ponovile su ovu priču. Na brojnim potocima bilo je tridesetak mlinova, a neki od njih su bili u vlasništvu proslavljenog kučkog vojvode i pametara Marka Miljanova. Fundinski mlinovi su mljeli žito iz cijelih Kuča, a vlasnici mlinova su koliko-toliko bolje živjeli od drugih. Danas o tim mlinovima svjedoče samo ruine, a Filip i ja smo obišli par njih. Dok smo skakutali s kamena na kamen, razmišljao sam o tome kakva bi sjajna pješačka staza i mlinska ruta mogla da se napravi ovuda. Ideja je tu, a spomenuta fundinska sloga sigurno bi bila od pomoći da se ona i realizuje. Oživio bi ovaj kraj, a sigurno je da bi pored domaćih zaljubljenika u prirodu ovakva staza bila veoma interesantna i stranim gostima.

 Spomenik Fundinskom boju

U selu Rašovići je i spomenik junacima Fundinske bitke, najveće pobjede crnogorske vojske u Veljem ratu 1876-78. Obelisk dominira zaravni kraj starog groblja na kojem počivaju Puniša Kirin i brojni drugi fundinski junaci. Ovo mjesto je upisano i na rutu “Krug oko Korita”, a audio vodič sa ovom rutom možete preuzeti sa interneta. Šteta je što put do ovog istorijskog mjesta sa kojeg puca predivan pogled na Podgoricu nije presvučen novim slojem asfalta. O spomen kući i info tablama da i ne govorim. No, nadamo se da će opštinske i republičke institucije u narednom periodu više pažnje obratiti na ovaj kraj koji obiluje mnoštvom geografskih i istorijskih znamenitosti.

Postojbina hrabrih i vrijednih ljudi

Tu počinju i prve kuće, a pažnju nam skreću šareni uljanici – kako ovdje zovu košnice. Bogatstvo flore u ovom kraju uticalo je da je med glasovit zbog ukusa i ljekovitih svojstava.  Lagano produžavamo do kuće Filipovih predaka. Na kući je spomen tabla koja svjedoči da je tu 1915. godine rođen Milija Rašović, narodni heroj, koji je poginuo 1943. na Krčinom Brdu u Bosni. Milija je nastavio slavnu tradiciju svoje porodice, a po njemu je nazvano bilo kulturno-umjetničko društvo koje je osvojilo brojne nagrade i priznanja na festivalima i smotrama širom one velike Jugoslavije.

 Ostaci mlina

Filip i ja šetamo selom i tražimo interesantne detalje za priču. Usput pričamo o tome kako je zemlja plodna, a pošto vode ne fali onda uspijeva što god da se usadi. Prošarane su međe čokotima loza, stablima smokava, jabuka, krušaka, dunja, bresaka, višanja, trešanja… Povrće je ukusno i zdravo, pa svaka trpeza pored sira i mesa, obiluje i šarenim plodovima paradajza, krastavaca, patlidžana, luka bijelog i crvenog. Uz dobar obrok dobro padne i čašica lozove rakije. Da se hrana lakše vari, a priča nakog ručka brže krene. Zatekli smo rijetke mještane kako marljivo čiste imanja, pale suvo granje i spremaju bašte za sjetvu. Zovu nas na rakiju, ali im zahvaljujemo jer upravo tada stiže i Filipov otac Milorad, nekadašnji novinar “Pobjede” i naš vodič kroz Fundinu.

“Primjeri Fundina”

 Filip Rašović

Dokumentarni film „Primjeri - Fudina“, autora Filipa Rašovića priča o mjestu bogate tradicije, slavne istorije, predivne prirode i ljudi koji su uprkos razlikama skladno živjeli na ovim prostorima vjekovima. Filip je prije nekoliko godina odlučio da započne rad na filmu koji će sačuvati znamenite ljude iz ovog kraja i njihove priče od zaborava.

Dok sam razmišljao o tome na koji način da predstavim život u njoj, odlučio sam da predstavim dobre međunacionalne odnose koji traju vjekovima kao i lijepu prirodu kojom se  Fundina diči. Naš kraj je na samo petnaestak minuta vožnje od Podgorice. Sa 600 metara nadmorske visine puca prelijep pogled na Skadarsko jezero, Podgoricu, Zetu i Malesiju… Pogled se u daljini gubi na vrhovima Rumije, Lovćena, Garča, Brotnjika… Kada je dan lijep dovoljno je da samo sjedite pred kućom i uživate u pogledu, priča nam Filip dok uživamo u šetnji fundinskim krajolicima.

Filip u filmu akcenat stavlja na ljepote prirode i skladne odnose seljana pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti. Interesantno je, kaže on, da razlike u nacionalnim i vjerskim identitetima nikad nijesu bile prepreka za sklapanje brakova, prijateljstava, pobratimstava i kumstava u ovom kraju.

Sve ga je to podstaklo da snimi film. Bila je to, kako kaže, i posljednja prilika da neki ljudi stanu pred kameru i ispričaju priče koje je vrijedjelo sačuvati od zaborava. Podršku za realizaciju projekta dao je Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava.

Filip kaže da planira da snimi bar još dva filma. Jedan je o crnogorskim virdžinama, a drugi je dugometražni dokumentarni film o kučkim katunima.

 Selo Rašovići

Polako krećemo prema kući Ljubomira - Ljuba Rašovića, uglednog fundinskog domaćina. Ljubo već uveliko gazi desetu deceniju, ali nas dočekuje na nogama srdačno i veselo. Milo je starini da mu se dođe u goste, a posebno kad je povod za dolazak priprema reportaže o mjestu u kojem je proveo vijek. Uz rakiju i domaći sir polako započinjemo razgovor.

 Kuća Ljuba Rašovića

Rođen sam 1927. godine. Taman kad sam završio školu, zaratilo se. Okupirala nas je Italija, a ja sam sa par seljana otišao u komuniste. Teško je bilo u ratno doba, ali smo čuvali jedan drugog, prisjeća se Ljubo o čijem časnom životu i hrabrosti svjedoči i partizanska spomenica koja visi na zidu. Pored su i neizostavne gusle, ali i Njegoševa slika. Ljubo je do danas ostao vjeran mladalačkim idealima za koje je bio spreman da da i život.

Težak je život na selu

Ovdje je život bio mučan. Nosi, sekaj, utovaraj, pretovaraj… Nekad na konja, nekad na leđa. A puta nema, no sve s kamena na kamen. Dosta nas je jada ubilo. No, kad je bilo teško ljudi su pomagali jedni drugima. To je ta čuvena i nadaleko poznata fundinska sloga. Prolazili smo ljepše i lakše jer smo imali dobre bratstvenike, komšije i plemenike. O tome sam pričao u filmu “Primjeri – Fundina” koji je snimio Filip, priča nam Ljubo.

Teško se ovđe živjelo, iako je Fundina bolje mjesto za život od mnogih kučkih sela. Trebalo je raditi stalno i oko zemlje i oko stoke. U svoj vakat imao sam buljuk od 80 ovaca. Oko stoke ima dosta posla, i moraš stalno biti uz nju bez obzira je li ljeto ili zima, snijeg ili sunce. Da bi bio dobar domaćin moraš dobro da razmišljaš. S druge strane moraš biti zdrav jer treba dosta snage za seoske rabote. Treba kosit, sadijevati sijeno i onda ga u naramke nositi. Za drva treba oditi u goru, pa ih na konje ili magarad tovariti i nositi do kuće. Imala je moja familija i tri mlina. Računalo se da familije koje imaju mlin bolje i lakše žive od onih koje nemaju. No, sve je to iziskivalo mnogo rada pa vremena za odmaranje skoro i da nije bilo. Ali kad dođu godine i kad izdaju ruke i noge , onda tu nema više domaćina, sa sjetom u glasu priča Ljubo koji je preturio mnogo tokom dugog života. Preživio je rat, a umalo mu je glave došla – zmija otrovnica koja ga je prije deceniju ujela. Ostale su posljedice, ali je Ljubo i dalje jak na nogama i doskoro je i kosio.

Supruga Bosa podizala je djecu i pomagala suprugu. Danas ove dvije sijede glave imaju djecu i unučad, a uskoro očekuju i šesnaesto praunuče.

Rodom sam od Gardaševića s Čeva. U Fundinu sam došla 1962. godine i Rašovići su me odlično primili. Život je bio težak, trebalo je podići i školovati djecu, i završavati sve ostale obaveze oko imanja i stoke. No, imamo punu kuću, a najveće bogatstvo su nam upravo nasljednici, priča Bosa.

 Ljubo i Bosa Rašović

Ljubo na kraju razgovora priča da je vazda bilo teškoća, ali i razumnih ljudi da ih riješe.

Danas su ljudi školovani, ali im je zalud znanje kad ne umiju da žive. Imali ili nemali škole mnogi misle da su najpametniji. To nije dobro, jer tako neće daleko stići, kaže Ljubo bez dlake na jeziku nezadovoljan što se mlađe generacije ne ugledaju na pretke.

Nije časnoj starini ni čudo da ovako oštro kritikuje nove naraštaje. Naime, njegovu penziju je preko tri decenije preuzimao drugi, pa je epilog ove priče završen na sudu.

 Šareni uljanici - kako ovdje zovu košnice

Bogatstvo flore i faune (Foto: Budimir Rašović)

Na Fundini smo sreli i Budimira Rašovića, zaljubljenika u Fundinu i živi svijet koji u njoj obitava. Rašović je po obrazovanju inžinjer zaštite životne sredine, a po opredjeljenju ornitolog i prirodnjak.

 Budimir Rašović

Kada se govori o Fundini iz ugla ekologije onda se ovaj čitav prostor kojim dominira lanac litica od Heljma do sela Vrbica može posmatrati kao jedna specifična lokacija koja zbog svog položaja i klimatskih uslova obiluje biljnim i životinjskim vrstama. Od velikog broja vrsta ptica koje možemo vidjeti na ovom prostoru izdvojio bih grabljivice od kojih se veliki broj vrsta može vidjeti kao gnezdarice, prolaznice, ili ovaj prostor koriste za ishranu i lov. Osim grabljivica ovdje se može vidjeti u toku zimskog perioda i jedna od najrjeđih i najljepših ptica Crne Gore, Puzgavac (Tichodroma muraria). Puzgavca je 2015. godine francuski umjetnik Etijen oslikao na fasadi KIC “Budo Tomović” da bi skrenuo pažnju crnogorske javnosti na ovu izuzetnu, ugroženu i malobrojnu vrstu u Crnoj Gori, čije stanište je ugroženo širom Evrope.

 Orao zmijar (Circaetus galicius)

 Suri orao (Aquila chrysaetos)

Fundina je takođe bogata i biljnim svijetom karakterističnim za mediteranski areal. Budimir posebno izdvaja divlje orhideje koje su u velikom broju zastupljene na ovoj lokaciji.

 Dinarska pčelica (Ophrys dinarica)

Orhideje pčelice su jedne od najljepših orhideja na svijetu zbog karakterističnog cvijeta koji je savršena kopija ženke divlje pčele. Ta kopija je toliko vjerna da se na cvijetu mogu vidjeti nježne dlačice kao kod prave pčele. Interesantno je da ovaj cvijet otpušta feromene (mirise) koje otpušta prava pčela, a sve u cilju da privuče mužjaka koji pokušavajući da oplodi cvijet ustvari oplođuje orhideje, priča Rašović koji je 5. 5. 2017.  u Fundini pronašao orhideju Dinarsku pčelicu (Ophrys dinarica) što je prvi nalaz ove vrste u Crnoj Gori.

 Suri orao (Aquila chrysaetos)

Ovo je samo mali dio bogatstva flore i faune ovog prostora kojeg treba zaštititi i sačuvati za sljedeće generacije i naravno valorizovati u kontrolisane turističke svrhe. 

Fundinske vode

Voda je najvrijedniji resurs u ovom kraju. Fundina je oduvijek imala dovoljno vode za piće i navodnjavanje, a osim za ove osnovne potrebe, bilo je dovoljno i za mlinove u kojima su se mljeli pšenica i kukuruz. Zbog ovih povoljnih uslova, u Fundini se oduvijek malo ljepše i lakše živjelo nego u bezvodnim krajevima.

Točak Rašovića, Đurat, Točak Ljuarski, Točak Premićki, Točak Ledinski, Točak Velji samo su neki od preko sedamdeset izvora. Češki putopisac Jozef Holeček je krajem XIX vijeka boravio u Kučima. Vojvoda Marko Miljanov ga je vodio u obilazak Fundine, a Čeh je oduševljen prirodom ostao nekoliko dana. Ostalo je zabilježeno da je zadivljen fundinskim ljepotama kazao da je ovo mjesto sa najljepšim pogledom.

I mi smo, kao i Holeček, ostali zadivljeni ne samo prekrasnim pogledom, već i dočekom mještana kojima smo na rastanku obećali da ćemo opet doći da se družimo i divanimo. Ostali smo dužni posjetu i Premićima, Ledinama, Loparima i Ljuarima. I tamo nas čekaju prijatelji i neke nove priče o fundinskoj slozi. Nadamo se da će novi naraštaji nastaviti tradiciju predaka i da će ona trajati dok je Fundine i njenih časnih žitelja.