Pogled na divlju ljepotu

Pet vidikovaca u kanjonu Cijevne /

Potpuno odsustvo zvukova kojima obiluje civilizacija donosilo je spokoj. Dok je Ivana strpljivo tražila najbolju poziciju za fotografisanje, ja sam sjedio na kamenu zagledan u daljine i, kao i trideset godina ranije, razmišljao kako doći do u te divlje krajeve i krenuti uz strme vrhove Prokletih planina. Fotografije govore više od hiljadu riječi, ali dolazak na ovo mjesto vrijedniji je od hiljada fotografija i video zapisa. Jednostavno, bliski dodir sa nenarušenom ljepotom je nešto što se mora doživjeti. Ono što bi stranci skupo platili, nama je dostupno – potpuno besplatno.

 Prokletije, vrhovi

Jesen je svojim zlaćanim plaštom polako počela da prekriva naša brda i planine. Oktobar i novembar su pravo vrijeme kada se treba prepustiti čarima divljine. A ako čega u ovim našim gorama ne nedostaje onda je to divlja ljepota. Život u gradu je naporan i stresan. Gužve i brzina su iz dana u dan sve veće, a sa njima raste i pritisak. Ljudi su jednostavno željni odmora. Šetnja, vožnja bicikla, planinarenje, razne vrste rekreacije i običnih, a bogomi i ektremnih sportova, idealan su izduvni ventil.

Bio je to jedan od dana kada se kraj radnog vremena čekao kao nekad posljednje zvono u školi. Moji prijatelji željni da poskidaju sakoe i kravate, visoke potpetice i šminku grabili su tog kišnog dana svojim kućama. Ja sam to iz kafane posmatrao kao neki nijemi svjedok. Kako Oliver u pjesmi kaže „gledam ljude di trče, a nijedan se nije maka“... Da, život u okvirima korporacije. Sjećao sam se toga kao kroz maglu. Kao nečega iz nekog prošlog života.

Iz misli me prekinula poruka. Prijateljica je htjela u planinu, da složi misli i udahne svjež vazduh. Šalje link sa detaljima ture. Ide sjajna grupa, ruta je odlična, a lagana. No, meni đavo ne da mira, pa odgovaram da imam bolji prijedlog.

• Turu smo smislili Nora i ja, napisah, ali još nijesmo sve detaljno postavili.
• O čemu se radi?
• Ponesi aparat i budi spremna u subotu. Fotke će mi trebati za reportažu. Ovo je nešto premijerno za čitaoce, a bogami i za domaće i strane goste.

Imam sreću da mi ljudi još uvijek vjeruju na riječ, pa se Ivana sa aparatom i pod punom opremom pojavila u dogovoreno vrijeme. Ostali nijesu bili baš voljni da sunčan dan provode po šumama i gorama, pa su radije ostali da ispijaju kafe.

Krenuli smo ka Kučima, dobrim širokim drumom koji vodi od Doljana, preko Kakaricke gore, Meduna, Dučića, uz Preoč do Ora(ho)va. Odatle put ide uz Raušnik i polako ulazi u gustu bukovu šumu. Kroz Građen, Šaljeze i Toke, smjenjivale su se hiljade boja. Gora je bila prekrasna, a već je bilo izvjesno da će sunce tog dana odnijeti pobjedu nad tamno sivim, kišnim oblacima.

 Kučka Korita

Ako idete u ove krajeve nemojte da brinite, oznake su jasne i vidljive, pa nema šanse da promašite put. Za dodatne informacije javite se Slavku u kafani „Dubirog“, kraj table koja stoji na raskršću puteva za Košticu i Rikavac sa jedne i zatrijebačke katune sa druge strane. On je tu do prvih snjegova, a uvijek možete popiti kafu, domaću rakiju ili zameziti čuvenog kučkog sira.

Grlo sokolovo

Stadosmo na obližnji izvor, čuvena Ljuđa od Korita da napunimo vode, i nakon nekih pola kilometra dođosmo do srca dučićkog katuna. Dalje se kolima nije moglo, pa polako uz padinu jedne glavice krenusmo ka planini Soko, kako se zove naški, ili Sokolj, kako se zove arbanaški. Vidikovac Grlo sokolovo jedno je od najpoznatijih mjesta sa kojeg domaći i strani posjetioci posmatraju kanjon Cijevne i grandiozni masiv Prokletija. Hiljade i hiljade fotografija sa ovog mjesta možete naći na internetu. Svi posjetioci se uglavnom zadrže na mjestu na kojem je nekad bila kula stražara sa koje su vojnici čuvali granicu. No, dobro znanim putevima koje smo kao đeca otkrivali tokom dugih ljetnjih odmora, uputismo se jugozapadno, preko oštrih stijena koje se kao terasa uzdižu nad kanjonom. Nakon nekih dvadesetak minuta stigosmo do vidikovca sa kojeg se pružao mnogo bolji pogled na visove Prokletija - od Maje Zagonit, sa lijeve strane, do Kape e Brojs skroz desno. U podnožju se nazirala Cijevna, kućice u selu Tamara i vijugavi put koji uz rijeku vodi prema Seljci i drugim klimenačkim selima.

 Grlo sokolovo 

Najvisočiji vrhovi Prokletija bili su pod oblacima, skrivajući ih od pogleda. Neđe tamo u dubini oblaka je bila i Maja e Jezerces, njihov najvisočiji vrh. Od kada sam bio dijete, zagledan u daleke i, kako i tada tako i danas, nedostižne vrhove maštao sam da se popnem i od tamo gledam na ove naše krajeve.

Uz stijene je moguće doći i do Suka e Miljcit sa koje se pruža najbolji pogled na Cijevnu. Put do ovog vidikovca je dostupan i od karaule u Popratima. Tuda su nekad generacije vojnika prolazile čuvajući danonoćno državnu granicu i miran san mještana. Danas tuda prolaze samo rijetke grupe planinara i zaljubljenika u prirodu.

Karaula Poprat

Upravo smo od karaule u Popratima, sa mjesta na kojem su još uvijek vidljivi rovovi, ugledali neke od vrhova Prokletija. Vjetar je zviždao i to je bilo jedino što remeti tišinu. Potpuno odsustvo zvukova kojima obiluje civilizacija donosilo je spokoj. Dok je Ivana strpljivo tražila najbolju poziciju za fotografisanje, ja sam sjedio na kamenu zagledan u daljine i, kao i trideset godina ranije, razmišljao kako doći do u te divlje krajeve i krenuti uz strme vrhove Prokletih planina. Kao da mi čita misli, Ivana je počela sa nizom pitanja, o tim dalekim, nama nepoznatim predjelima. Ja sam strpljivo davao odgovore, prisjećao se svih priča, reportaža i svjedočanstava ljudi koji su prolazili makadamskim putevima kroz Nikče, Vuklje i Bogu sa nama bliže strane ili dolinom rijeke Valjbone sve do doline Thet doći u podnožje bespuća albanskih planina.

 Poprat

Vidikovac Deljaj

 Deljaj

Treći je, sa rute Krug oko Korita, dobro znani vidikovac u selu Deljaj. Podno velikog krsta koji su Zatrijebčani podigli nalazi se vidikovac sa kojeg se u po lijepom danu vidi Skadarsko jezero i visovi iznad Crmnice. Mi smo imali sreću da je tog dana bilo vedro, pa je užitak u pogledu na predivni ambijent kanjona bio potpun. Stigla je i poveća grupa ukrajinskih turista, koji su, što motorima, što automobilima, zauzeli skoro cijeli parking pokraj vidikovca. Ostavili smo im prostor da se na miru fotografišu i mi nastavismo novim širokim putem ka selu Stjepovo, u kojem se nalaze crkva, mjesna zajednica i škola. Upravo ispred doma kulture „Besa“, parikirali smo auto i pored doma produžili stazom ka još jednom vidikovcu.

Vidikovac Stjepovo

I sa ovog vidikovca u Stjepovu, kao i onog u Deljaju, niz Smedec se spušta strma, uska staza, sve do Cijevne. Nekada su ovuda žene sa burilima išle za vodu, a čobani sa ovcama i kozama išli u pitomije krajeve na ispašu. Danas su ove staze poslastica za sve ljubitelje aktivnog odmora. U nekom od narednih brojeva časopisa sigurno ćemo imati prilike da vam detaljnije približimo i ove Škale,  kako ih mještani nazivaju.

 Stjepovo

Vidikovac Mužečk

Posljednji u nizu, ali nekima i najljepši, je vidikovac u selu Mužečk. Na inicijativu mještanina Paška Đokaja, Turistička organizacija opštine Tuzi, uz pomoć donatora Marka Đoljaja, završila je radove na uređenju ovog vidikovca. Uskoro će biti postavljena i signalizacija pa će putnicima namjernicima dolazak do ove tačke biti znatno lakši. A kada dođete ovamo siguran sam da ćete ostati bez daha. Fotografije govore više od hiljadu riječi, ali dolazak na ovo mjesto vrijedniji je od hiljada fotografija i video zapisa. Jednostavno, bliski dodir sa nenarušenom ljepotom je nešto što se mora doživjeti. Ono što bi stranci skupo platili, nama je dostupno – potpuno besplatno. I to na samo pola sata vožnje od Podgorice.

 Mužeček

 Stijene nad kanjonom Cijevne

Za kraj – Stara pjesma

U povratku smo svratili kod starog prijatelja Martina Cacovića u konobu “Stara pjesma”, da se ugrijemo kraj ognjišta i čašicom razgovora nazdravimo skorim druženjima, novim pričama i starim pjesmama. U suton smo, pozdravljajući se sa Martinom i Marinom, posmatrali kako nebo zamiče za Lovćenom. Bješe to jedan lijep dan u planini, koji valja ponoviti češće.

 Vidikovac Zatrijebač; Foto: Leka Dedivanović

Kada su vidjeli neke fotke, spomenuti prijatelji sa početka priče koji tog dana ostaše da ispijaju kafe, redom su pitali kada ću ponovo u planinu, da ih vodim da se nagledaju ljepote. Ovaj tekst im je vodič i savjetnik. Da izađu iz zone komfora i krenu u male avanture, uživaju u novim vidicima i postave sebi neke nove ciljeve. Ja sam prihvatio izazov. Nadam se da ćete naredne godine uživati u novim reportažama. Možda bude i neka fotografija kanjona Cijevne uslikana sa nekih mnogo viših vrhova od ovih koje smo obišli krajem oktobra.

 Signalizacija krug oko Korita