Popara - miljenica stara

Da li je se samo sjećate ili je i dalje pravite

Aktuelizujući prethodnih mjeseci priču o kačamaku, digla se prašina kako se pravi i koji je „pravi“, čiji je bolji... To je meni sve super, jer eto pričamo konačno o domaćim specijalitetima, o hrani radi koje idemo u par restorana, jer nema ko više da nam napravi pravi kačamak i cicvaru... A trebalo bi da svi restorani sa oznakom „nacionalni“ imaju oboje, ustvari svo troje: i POPARU caricu, Molim vas ne nazivajte je sirotinjskom hranom, jer ni pizza sa izvornom italijanskom recepturom ne košta ništa više... pa je planetarno popularna - to što se nadograđivala pa u Americi je debljine tri prsta i nema veze sa originalom, to je druga priča. Zato mogu i tartufi u kačamak, zašto da ne, ko voli nek izvoli i plati. Vratimo se mi popari...

Hljeba mi

Koliko se baca hrane u 21. vijeku, a koliko gladuje ljudi u svijetu... Negdje je ovo stara priča. A kako su se naši preci odnosili prema hrani? S poštovanjem. Jer, stvarali su je mukotrpnim radom, od polja do stola. I brašno za hljeb su pravili, pšenicu sijali, žnjeli, mljeli... ili su ga skupo plaćali. Hljeb se nije bacao, već ako bi na zemlju slučajno pao, taj komad bi se podigao i iz poštovanja poljubio.

Hrana se nije kupovala u mjeri kako je to danas, već se proizvodila, ali to svakako nije opravdanje za bacanje hrane.

Pa kod nas su se ljudi zaklinjali sa „hljeba mi...“.

Popara je popara – kako god volite da je spremate

Receptura za poparu je različita od kraja do kraja ali je u osnovi ista. Vraćamo se na to da su je domaćice pravile uslovljene namirnicama koje su imale na raspolaganju. Neki bi rekli sirotinjsko jelo, ali to i nije baš slučaj. Pogotovo ako se obogati sirom, kajmakom ili nekim drugim namirnicama, a ide uz sve. I da, dosta više sa tim „sirotinjsko jelo“ – ajte molim vas, koliko je u prošlosti kod nas bilo bogataša i zašto i sad bogataši vole da jedu „sirotinjska jela“. Malo mi je muka od tih odrednica „sirotinjsko“, hajte sirotaši i bogataši svi vole poparu, cicvaru, kačamak, svi smo isti kad se o toj hrani radi. Šta treba, da u menijima restorana piše – „Popara – sirotinjsko jelo“ i onda samo da je naručuju sirotaši, koji ni ne dolaze u restoran, realno.

Sam naziv popara je od glagola popariti, on u bukvalnom prevodu znači izložiti nešto pari, a u kulinarskom rječniku starih domaćica znači zaliti nešto vrelom, kipućom vodom ili mlijekom. Kad bi ostalo hljeba, starog dan – dva, on bi se popario najčešće na vodi ili mješavini vode i mlijeka, koja proključa pa se u nju dodaju sir, skorup-kajmak, zavisno šta ko ima od namirnica u domaćinstvu, a potom se doda usitnjeni suvi hljeb, sve se to brzo sjedini i eto popare... Neko poparu pravi u potpunosti na mlijeku umjesto vode. Ako nijesu sir ili kajmak dovoljno slani stavi se u vodu prstohvat krupne soli... Uz poparu dobro ide kisjelo mlijeko.

Popara je jelo koje je karakteristično za Crnu Goru ali i sve naše susjede, a priprema se i u drugim krajevima Evrope, u Grčkoj, Turskoj, Bugarskoj...  

Doručak djetinjstva: majčina masonica (popara) i bijela kafa 

Moja pokojna majka je imala običaj da u školu ne idemo bez doručka, bili smo svo troje prva smjena u osnovnoj školi.

Imali smo i mi u školi doručak koji smo mjesečno plaćali, kao neka užina, kasnije smo kupovali „preko puta škole“ kao i današnja đeca palačinke, sendviče, a ipak te pare što nam daju za užinu išle su najčešće na slatkiše i sličice i neke lizalice kod „Taze“ – to su oni ljudi što su biciklima dolazili kod škole i prodavali kojekakve šarene lizalice i bombone i dječije radosti...

Nije popara nama bila za doručak svaki dan, ali bila je makar jednom nedjeljno, kao i prženice... Dakle, jutro nam je počinjalo kašikom domaćeg meda, rovito jaje – ako nijesu pržena za doručak, pa onda doručak. Nijesam bila ni kao dijete, ni danas ranoranilac pa sam nevoljno pristupala doručku, ali nije bilo tu ni pomisli za nećkanje ili pregovaranje, nego je to bila obaveza. Ali voljela sam poparu ili masonicu, kako je majka nazivala, što i jeste drugi naziv za poparu. I bijelu kafu uz nju – slatko toplo mlijeko sa malo kafe...

Miriše mi djetinjstvo na te jutarnje mirise, na poparu ili tek pečenu štrudlu od domaćeg pekmeza od šljiva... Jednostavno, to je jelo djetinjstva, a i kad odrastemo, kad hoćemo na brzaka da nešto ukusno pojedemo, napravimo poparu – bolja je nego bilo šta od „brze hrane“ sa ulice...

Neprolazna, dobra stara popara.

Ukus koji grije: u restoranu „Savardak“ u Kolašinu prije 15-ak godina popara prolazila kao kačamak  cicvara

Sjećam se prije nekih petnaestak godina kad smo svraćali nakon skijanja na Bjelasici u nacionalni restoran „Savardak“ , koji je počeo sa radom daleke 1991. godine i kako smo tamo slatko jeli poparu. Bilo je to prije nego je niklo elitno naselje pored ovog našeg čuvenog restorana koji je i danas omiljena adresa mnogih koji žele da jedu specijalitete nacionalne kuhinje. Sjećam se, tada dok je na tom mjestu bio samo restoran – kolibica „Savardak“: bila su zimi samo 3 jela na meniju: cicvara, kačamak i popara. Tolika je bila gužva da je bilo svejedno šta ćemo od to troje dobiti samo da stignemo na red. Popara je prolazila kao cicvara... koja je skuplja po namirnicama koje idu u nju, ali je bila toliko dobra da je dušu grijala... I tad mi je na pamet padalo kako je za restoran ekonomično to jelo... 

Poparom se i bebe hrane

Popara je i danas jedna od glavnih brzih i sitih kaša koje možemo ponuditi svojim mališanima.

Međutim postoji mala začkoljica kod ovog jela – kada je vrijeme da se da bebama, pogotovo ako uzmemo u obzir da je u pitanju hljeb? Gdje je hljeb tu je i gluten. Gluten nije naročito preporučljivo davati mališanima jer je alergen, ali i nije naročito zdrava namirnica. Ali hljeb za poparu ne mora nužno biti bijeli i sa glutenom. Kako kaže tabela za ishranu beba, namirnice koje sadrže gluten se daju oko prve godine života. Hljeb sam po sebi nije neophodan u bebinoj ishrani i najčešće je upravo period oko prvog rođendana vrijeme kada se uvodi u bebin meni. Međutm, nijesu samo hljeb i gluten u pitanju kada je riječ o popari. Kako se ona često služi uz mlijeko i mlječne proizvode treba voditi računa i o tome kada se oni uvode u ishranu mališana. Pavlaka i jogurt, na primjer, mogu da budu dio bebinog obroka oko 8. mjeseca, ali kravlje mlijeko bi trebalo da pričeka do punih 12. mjeseci. Dakle, sa sigurnošću možemo reći da sa poparom najbolje da sačekate dok beba ne proba većinu namirnica i počne da jede barem 3 -5 čvrstih obroka dnevno.

Niko ne fotografiše poparu

Tražeći ilustracije za ovaj tekst shvatila sam da niko od nas poparu ne fotografiše. Nije „prestižno“ jelo. Ili se stidimo da se poparom hvalimo, eto odrasli smo na sušiju i svi svaki dan jedemo rakove i školjke...