“Prije mene su mehanizam na Sat-kuli održavali stari majstori Marko Đonović i Bajo Stanić, a ja sam nakon njih skoro 15 godina držao sat u funkciji. Svake nedjelje sam ja, ili neko ko me mijenjao, odlazio do kule i navijao sat. Za to nijesam tražio nikakvu platu, već sam radio iz ljubavi prema gradu i njegovom simbolu“ - priča nam Dušan Pejović.
Stari zanati – čuvari tradicije, svjedoci istorije
Nestanak zanata logična je posljedica industrijalizacije, kroz vrijeme su zanatske usluge nestajale ili se mijenjale, neki su se razvijali, neki padali u zaborav, ali neke, kod nas rijetke tradicije su očuvane sve do danas. Takve radnje i zanatlije ne samo što su čuvari tradicije već su i turističke atrakcije sa istorijom koja zanima svakog posjetioca grada, jer oni jesu svjedoci prohujalih vremena i živi tragovi prošlosti. A zanatski rad je najcjenjeniji u svijetu, kod nas na žalost, zanatlije polako padaju u zaborav. Caffe Montenegro je pokrenuo seriju tekstova o tim čuvarima tradicije, vrijednim ljudima vjernim svom poslu uprkos teškoćama i neisplativosti zanatskog rada kod nas.
Tačan kao sat
Sa Dušanom Pejovićem, po dogovoru tog jutra, trebali smo da se u osam i po ura nađemo u maloj sajdžijnici, u podgoričkom naselju gradić “Pejton”. Kao da nam satovi nijesu ispravni, i Balša i ja smo kasnili. Okružen desetinama satova Dušan nas je strpljivo čekao. Po kazaljkama na nekom od tih satova svakako smo stigli na vrijeme.
“Dedivanoviću, jesi li ti sin onog glumca?”, pita Dušan s vrata.
“Jesam”, spremno odgovorih.
“Davno ste ostavili jedan zidni sat na popravku. Sestra je došla, platila, ali ga nikad nije odnijela. Spremio sam ti ga, ali ga nemoj i ti zaboravit”, kroz smijeh kaže Dušan.
Daje mi sat, ustaje sa stolice i kaže: “’Ajmo do u “Tao” da popijemo nešto”.
Uputismo se put kafane čuvenih Arapovića, starih podgoričkih ugostitelja na prvu jutarnju kafu. Sijedamo za astal i očas posla zađenusmo priču. Dušan je godinama mnogo bliži našim očevima, ali duh mu je kao u nekog momka. Iako se ovim zanatom bavi već pet decenija, ovaj penzionisani sajdžija još uvijek pomalo rabota u ulici Oktobarske revolucije. Radnju vodi sin Nikola koji je zanat naslijedio od oca.
Dušan je preciznu mehaniku i časovničarski poziv zavolio kod svog tetka Boška Mijovića, sajdžije koji je radnju imao na Pogrebnom, kako Podgoričani nazivaju Trg Božane Vučinić. Pejović je još kao osnovac počeo da uči zanat koji će mu postati životni poziv. Kaže da ga je oduševljavalo to što je tim sitnim mehanizmima koji se pokvare trebalo ponovo udahniti život i vratiti ih u funkciju.
- Bila su to lijepa vremena, kada je cio trg bio pun zanatlija i trgovaca koji su vrijedno radili, ali se i lijepo družili. Danas je Pogrebno zamrlo i nije ni blijeda sijenka nekadašnjeg trga koji je bio centralno mjesto tadašnjih podgoričkih zanatlija, tvrdi Pejović.
Sat-kula ima sat
O spomeniku opjevanom u pjesmama građani, nažalost, ne znaju puno. Iako je najpoznatiji simbol grada nove generacije stanovnika ne znaju gdje joj je sat i čude se nazivu 16 metara visoke kamene kule. Naime, sat na Sat – kuli nije vidljiv sa strana ulice kralja Nikole i Bulevara Oktobarske revolucije kuda se odvija intenzivan saobraćaj, već samo sa strane koja gleda na Staru varoš gdje je nekad bilo gradsko jezgro.
Sat kula je preživjela ratove i razaranja kojih je od 1667. , kada je napravio Adži-paša Osmanagić, zaista bilo mnogo. Sat je izrađen u Austriji, a zvono u Italiji. Zvono je poklon porodice Petra Kolbanćinija školi koja se nekad nalazila iza Sat-kule.
Pejović priča da je mehanizam sata veličine metar i po sa metar, i da ima dva tega. Stari tegovi su oštećeni tokom bombardovanja u Drugom svjetskom ratu, pa su nakon toga zamijenjeni novim koji su napravljeni od topovskih đuladi. Do mehanizma se nekad penjalo trošnim strmim drvenim stepenicama.
- Prije mene su mehanizam na Sat-kuli održavali stari majstori Marko Đonović i Bajo Stanić, a ja sam nakon njih skoro 15 godina držao sat u funkciji. Svake nedjelje sam ja, ili neko ko me mijenjao, odlazio do kule i navijao sat. Za to nijesam tražio nikakvu platu, već sam radio iz ljubavi prema gradu i njegovom simbolu. To je trajalo sve dok na moj nagovor nije postavljen satelitski sat. Ostalo je sve isto, mehanizam je isključen, ali i dalje stoji u kuli. Sat je tačan jer se satelitski podešava, ali se dešava da kazaljke ne pokazuju tačno vrijeme. Razlog tome je što često po nekoliko ptica sleti na kazaljku i one od težine ne mogu da se pomjeraju. Onda imate situaciju da mehanizam uredno radi, ali kazaljke ne mrdaju neko vrijeme pa izgleda da su u zaostatku. Ili još bolje da zvono zvoni na pola sata i sat, a da kazaljke stoje na kvarat, priča nam Dušan.
Radili smo i imali koliko nam je trebalo
Dok priča o davno prohujalim vremenima u Dušanovom glasu se osjeća nostalgija.
- Dan nam je počinjao oko osam sati i ostajalo se u radnjama do naveče. Stara podgorička izreka kaže „Slomi nogu na doganju“. To znači da jedino mjesto gdje možete da slomite nogu je radnja u kojoj provodite cijeli dan. I ako slomite nogu, opet dolazite u doganju i nastavljate sa rabotom da bi se ispoštovalo radno vrijeme.
Svi zanati su u taj vakat bili perspektivni. Radili smo pa smo i imali koliko nam je trebalo. Bili smo vrijedni i posvećeni poslu. Danas skoro svi zanati, nažalost, izumiru. Prema mom mišljenju glavni problem je jeftina kineska roba niskog kvaliteta. Ona je obesmislila potrebu za popravkom jer je ljudima često jeftinije da kupe novu stvar nego da staru opravljaju - kaže Pejović.
Ljudi su nekad imali jedan sat, a ne kao danas kad ih imaju nekoliko pa ih mijenjanu u zavisnosti od raspoloženja i garderobe koju nose. Satovi su se čuvali i nerijetko prenosili s generacije na generaciju. Posljednjih godina Pejović primjećuje da sve veći broj ljudi donosi stare satove od đedova, ili svojih roditelja da ih poprave. To su kvalitetni satovi koji i dan danas poslije nekoliko decenija
rada i dalje funkcionišu.
- Danas je prilično lako doći do rezervnih djelova za satove. Nekad nije bilo mogućnosti za naručivanje pa smo čekali da se nakupi dovoljno satova za opravku. Napravili bi spisak neophodnih djelova i onda išli za Italiju ili Švajcarsku za djelove. Dosta puta sam išao feribotom za Bari ili vozom za Trst da bi nabavio neophodne djelove. I nakon nabavke brže bolje nazad da mušterije i posao ne trpe, prisjeća se Pejović tih dana.
Zidni satovi
Na zidovima u radnji vise raznovrsni satovi koje je stari zanatlija godinama skupljao. Ima onih starijih od jednog vijeka, neki su još uvijek u funkciji, a poneki samo služe kao dekoracija.
- Novo vrijeme je dovelo kvarcne satove, pa ljudi više ne poklanjaju pažnju starim modelima sa mehanizmima, posebno onim na navijanje. Imam one sa jednim tegom koji im služi za pokretanje mehanizma, sa dva tega - jednim za mehanizam, a drugi da označi zvonom svakih pola sata i sat, a treći teg kod ponekih modela omogućava da se zvono oglasi i svaki kvarat, ili na 15 minuta, priča nam Pejović.
Nekad se nezavisno od cijene ljudi vežu za sat pa neće da ga bace, nego ga uporno popravljaju. Često možete od mušterija čuti dirljive priče vezane za te satove, ljude i uspomene koji ih za njih vežu.
Slatke muke zanata
Nije u to vrijeme bilo načina za usavršavanje, niti interneta za brzo rješavanje problema i komunikaciju sa kolegama iz svijeta. Majstori su se sami mučili da riješe probleme, strpljivo tražeći kvar i nastojali da ga što prije saniraju. No, i kad je bilo djelova nije bilo lako i jednostavno popraviti svaki sat.
- U tom otkrivanju načina kako da se problem riješi i jeste čar ovog posla. Treba imati volje i strpljenja i želju da problem riješite. To je po mom mišljenju najbolji način jer tako se usavršavate kao majstor, a ujedno jačate inteligenciju i volju. To su te slatke muke našeg zanata, ali ja ga upravo zato i volim. U inostranstvu se časovničari usavršavaju za satove jednog proizvođača, dok kod nas to nije slučaj. Mi smo kao doktori opšte prakse, jer moramo da radimo sve, kaže Pejović.
Tokom duge karijere vrijedni zanatlija je popravljao razne vrste satova, a u njegove ruke stizali su i primjerci vrijedni desetine hiljada eura. Bilo je tu Šafhauzena, Roleksa, nekih modela optočenim zlatom i dragim kamenjem. Pejović kaže da oni nijesu teški za popravku, samo treba biti strpljiv i pažljiv.
Zapamtio je stari majstor evoluciju satova od džepnih, preko ručnih, nekadašnjih „digitronaca“ do najnovijih sa ekranima osjetljivim na dodir.
- Cijenim samo mehaničke satove, a od proizvođača izdvajam Roleks i Šafhauzen. Ja nosim Nivadu sa štopericom koja radi na navijanje. Sat je star 70, 80 godina, ali radi bez greške. Ljudi danas plate sat 150, 200 eura, a ne znaju da je u njima skoro identičan mehanizam onim najfetinijim satovima. Oni ne shvataju da plaćaju kućište sata, jedan brend i misle da su time dobili kvalitet. A nerijetko satovi sa pjace traju duže od ovih „brendiranih“. Mehanizam je ono što daje vrijednost sata, a to je nešto o čemu, pored nas, vode računa samo pasionirani zaljubljenici u satove, kaže Pejović i dodaje da je novo vrijeme donijelo i priučene majstore, pa oni koji prodaju satove ujedno ih i popravljaju ili nose kod pravih majstora pa zarađuju na razlici u cijeni.
Marifetluci podgorički
U vremenima koja su prošla zanatlije i trgovci su se družili, zbijali šale jedni s drugima i veselili se. Zajednički išli na kafe i teferičili. Naveče se takođe družili, znali otići u kafane, popiti i zapjevati.
- Zaista su nam lijepo prolazili dani, a bogomi i noći. Bilo je to pravo bratstvo i jedinstvo, prisjeća se Pejović i dodaje da niko nije gledao ko je kakve vjere, nacije ili ubjeđenja.
Podgoričanima je vazda bila mila bruka. I danas se prepričavaju dogodovštine majstora Marka Đonovića, Boža Ćetkovića i drugih podgoričkih legendi. Dugi dani u doganjama bili bi lakši kad se prekrate kakvim marifetlukom. U tome su prednjačili stari majstori, ali ni mušterijama nije bilo strano da zađenu šalu. Prisjeća se Dušan da je jednom mušteriji popravio sat. No, ovome se činilo da je sat lakši pa se sa majstorom ubjeđivao da li mehanizmu nedostaje neki dio. Međutim, kad je vidio da je sat ispravan i da radi, mušterija je prihvatio grešku. Dolazio je nakon toga često u sajdžinicu da šeretski upita je li mu sat izgubio na kilaži.
Priroda je lijek za dušu
Pejović je, uprkos godinama, vrlo aktivan. Sa drugarima planinarima nedavno se vratio iz Turske gdje je bio u osvajanje tamošnjih vrhova. Veliki je ljubitelj prirode koju, kako kaže, voli od djetinjstva.
- Prije nekih 25 godina sam počeo da planinarim i ta me ljubav drži i danas. Najveći vrh na koji sam bio je Damavand u Iranu visok preko pet hiljada metara. Već sam u godinama pa ne vjerujem da ću se za života penjati na neki visočiji vrh. Dosta sam tako proputovao i dok sam bio mlađi, ali nažalost nijesam tada imao vremena da uživam u ljepotama gradova i zemalja koje sam obilazio tražeći djelove za satove. Zato sada putujem i uživam koliko god mogu, kaže Pejović.
Ekipa sa kojom planinari uvijek je puna elana i duha. Jednom prilikom spremajući se za neku planinarsku turu, Dušan se u društvu Relje Erakovića uputio uz kanjon Cijevne do Zatrijebča. Kako bi testirao izdržljivost i poboljšao kondiciju u ruksak je stavio bidon od 40 litara. Kada su nakon naporne ture konačno stigli u kafanu kod Paška Ljucovića Dušan je izvadio bidon. Paškov brat ga je začuđeno pitao što je donosio vodu, kad je u selu ima.
- Paško voli ovu vodu s Mareze pa sam mu donio da ima, šereteski mu odgovara Dušan.
Ljucović je prvo bio u nejverici, dok nije shvatio podgoričku šalu.
Sin nastavlja tradiciju
Sin Nikola nastavio je porodični posao i ušao u tajne sajdžijskog zanata. Dušan mu pomalo pomaže, da prekrati penzionerske dane.
- Ovo je posao od kojeg se ne možete obogatiti, ali možete živjeti pristojno i biti svoj gazda. Nekad nas je u podgorici bili sedam, osam sajdžija, a danas su uz mene još ostali Vojo Stanić i Slavo Šuković, sa sjetom završava naš razgovor Dušan Pejović, posljednji sajdžija podgoričke Sat-kule.
.jpg)
-100x100-rez.jpg)
.jpg)