Predsezonski šmek primorja

April je mjesec kada primorci uveliko otvaraju ostave, vjetre prostore, farbaju ograde i škure, popravljuju što se popraviti da. Sa dužim danima i toplijim vremenom, polako se budi i vegetacija, laste opet dolaze i more se sprema za još jednu burnu ljetnju sezonu. Mnogi jedva čekaju ljeto, sva ta beskrajna kupanja, trku sa vrućinom za svaki zalogaj sladoleda, bezbrižnost i lakoću koju nose hoteli i apartmani uz vodu. Oni nestrpljivi već spremaju ljetnju torbu, isprobavaju kupaći kostim, biraju lokacije. Ali, april je i mjesec kada oni manje entuziastični po pitanju ljetnjih vrućina, gužve i sjaja, dobiju priliku.

Sami izmak zime i rano proljeće je poseban period za našu zemlju. Tada su kontrasti strogog kontitenta u zaleđu i mekanog primorja najintenzivniji, more još uvijek neukrotivo a vrijeme nepredvidivo. Tipične primorske biljke već cvjetaju i pariraju sivilu stijena svojom sočno-zelenom bojom dok se naviše, u pozadini, još uvijek bijele vrhovi Orjena, Lovćena ili Rumije. Ako ovome dodamo još uvijek modro more, prizori postaju spektakularni. Međutim to nije sve. Nijedna destinacija nije potpuna bez onog šmeka koji nosi način i ritam života, mirisi i zvuci generacija koje su je napravile onim za što sada važi.

Atmosferični zaliv

Bokokotorski zaliv za mnoge je veoma posebno mjesto. Znao je to dobro opisati Aleksa Šantić ili doživjeti Njegoš. Sivilo kamena koje pomračuje i plavetnilo mora i ono malo terakota krovova uklopljeni su majstorski a nepomičnu sliku oživljavaju samo ćakule domaćica i pjesme ptica iznad obale. Danas, iako mnogo drugačiji, u borbi sa nekom novom vrstom osvajača i grabljivica, Kotor, Perast, Risan pa i Novi, uspijevaju da zadrže isti način života, onaj besprekorni primorski šmek sakriven u neurednoj travi koja raste iz kamene fasade, ribarima koji se nadaju brzom ručku sa ponte, komšinicama koje sa visine zaviruju u torbe prolaznika, mačkama suviše lijenim za ozbiljan lov i po kojem zarđalom biciklu. Ima nečeg veoma posebnog u aprilu kada je vrijeme još uvijek neizvjesno pa se začas prospe tinta sa onih sivih gorostasa iznad. Tada ulicama šeta tišina koja upera prst u skrivene detalje na fasadama, pločnicima, polupotopljenim drvenim barkama, mediteransko-plavim škurama i krovovima starih zdanja. April u zalivu nije za svačiji senzibilitet. Njegova posebnost domunđava se sa prošlim vjekovima, priča nam drugačiju priču i rado otkriva svoje tajne onima koji žele da ih dožive.

Melanholična Luštica

Luštica je dio našeg primorja koji se najviše promijenio posljednjih godina. Od suve, teško prohodne i nepoželjne zemlje, ona je postala atraktivna ljepotica sa cestama kojima se brzo stiže do njenih bisera. Ljeto je čini neobično živom. Luksuzni plažni barovi, uređene plaže i pogledi na more dovode joj turiste koji, skoncentrisani oko tih bisera, uglavnom nikad i ne otkriju njene tajne. Ipak, zahvaljujući terenu koji ne prašta, većina pouluostrva je ostala neistražena i za mnoge ne na listi prioriteta za obilazak.

April je mjesec kada makija i divlje trave još uvijek ne zatvore te male portale ka njima. Ova skrovita mjesta odlično se uklapaju sa nadolazećom proljećnom olujom. Besprekorno lijepa, blaga i surova u isto vrijeme, budi karakterističnu melanholiju i rezonuje sa onim najintimnijim u našoj duši.

Mir Ade Bojane

Ada Bojana, presječena morem i prevrtljivom Bojanom, leži izopšteno od svega što Crna Gora nudi. Potpuno drugačija, mirna i blaga, ona je godinama utočište najogoljenije intime svih koji je posjete. Magična kombinacija finog pijeska, repnih vjetara Otranta i netaknute unutrašnjosti ostrva, ono je što daje Adi naročiti spokoj i senzibilitet. Iako uvijek jednako blaga i inspirativna za refleksije svih vrsta, u aprilu je veoma posebna. Njeni besprekorni zalasci sada su mnogo dramatičniji, sakriveni iza slojeva i slojeva oblaka i nemira pučine. Spektar boja nigdje nije toliko darežljiv kao dok šetate obalom ka ušću - žut, narandžast, crven, pa na samo jedan trenutak zelen, dok konačno ne padne u olovo mora. Sve to naglašeno je odvijanjem sirovog života zapetljanog u raširenim mrežama ribara sa nadom za dobrim ulovom te noći.

Dramatična ljepota Petrovca

Iako ovo ribarsko mjesto polako i sigurno gubi svoje ribare, zamjenjujući ih nekim novim likovima čiji se dnevni ulov mjeri drugačijim jedinicama, mali Petrovac, poput nervoznih Baskijaca, još uvijek ima poruku koju viče naglas svima. Njen eho dolazi iz strmih dubina koje kreću odmah uz porat, hridi koje su nemušti lukobran divljem moru, stijena koje se krune pod udarima soli i sunca.

Park šuma iznad Petrovca posebna je po mnogo čemu i nikad ljepša nego u aprilu. Sve češći periodi sunca izvlače ono najmirisnije iz četinara a so iz morske pjene poput raspršivača na parfemu gura ga visoko. Mirisi napukle mirte koje ovdje ima u izobilju, mirisi lovora, mirođije, proljećnog cvijeća, u potpunosti opijaju sve koji se nađu na uskoj stazi iznad mora koje završni pečat na intenzitet i karakternost petrovačkih strana udara svojim moćnim talasima.

TEKST: ANA ĐURKOVIĆ; FOTO: ANA ĐURKOVIĆ, VLADIMIR VUČINIĆ