Pretvaranje kulturnog nasljeđa u turističku ponudu: U Ulcinju je Servantes, ulcinjski zet

U jednom od najljepših starih gradova na moru, Ulcinju, uskoro će zaživjeti novi turistički proizvod koji će gostima i turistima dočarati kakav je bio ovaj grad u 16. vijeku, kada je u njemu robovao Servantes. Čuveni španski pjesnik, njegova Dolcinea sa pratiljama, šest robova i dva čuvara, recitovaće stihove iz Don Kihota na stepenicama mističnih ulcinjskih skalina. Bili smo gosti gdina Ganija Resulbegovića koji je ovu prefinjenu ponudu osmislio kao poseban gušt za svoje goste u Palati Venezia, ali i za sve one koji uživaju u pozorju, poemama i duhu turbulentne ulcinjske istorije.
Istrazivanje i koncept osmislila je programska direktorica muzeja u Perastu, Biserka Milić.

OŽIVJETI KULTURNO NASLJEĐE ILI LEGENDU JEDNOG GRADA, OBRAZOVATI STANOVNIŠTVO I GOSTE O DOMAĆOJ BAŠTINI, NAPRAVITI IM UMJETNIČKI UGOĐAJ, STEPENICA JE VIŠE U CRNOGORSKOJ TURISTIČKOJ PONUDI

Možda i najpoznatiji rob na svijetu - Migel de Servantes, bio je zatočen u Ulcinju kako se pretpostavlja, minimum pet godina. Gusari su ga oteli zajedno sa bratom Rodrigom, koji je oslobođen jer su se njihove sestre odrekle miraza. Iako su bili iz imućne porodice, nije bilo dovoljno blaga da se namiri otkup gusara jer su znali da su zatočili obrazovanog, pismenog i uglednog roba, koga su spram njegovih kvaliteta i zacijenili. Prema onom što se sa visokim stepenom vjerovatnoće može reći – Servantes je vremenom postao rob sa ograničenim kretanjem. Svoj kavez na trgu robova u tadašnjem Dulcinju zamijenio je šetnjama po Starom gradu, no ubrzo će po kamenim pločnicima hodati krišom. Razlog je ovoga puta ljubav prema mladoj mještanki Dolcinei, koja se iza kulisa ulcinjskih bedema gledala sa budućim najpoznatijim španskim piscem. Ovakvu bajku potpomognutu stihovima iz „Don Kihota“ koje će Migel kasnije napisati, dočaraće dvojac maskiran u Servantesa i Dolcineu, recitujući i igrajući ovaj komad života i knjige na samim stepenicama. U romanu Don Kihot, koji je knjiga sa najviše izdanja nakon Biblije, neki istraživači su u Dulcineji od Toboza, glavnoj junakinji, prepoznali Ulcinjanku, dok narodno predanje pominje izvjesnog Serveta, čija se sudbina, ali i osnova imena, poklapa sa Servantesovim. Pošto se grad u to vrijeme zvao Cita di Dolcinio, Servantes je za svog junaka „Don Kihota“ namijenio ljubav u liku Dulcineu koja je nosila ime grada.

 Gani Resulbegović

Servantes, ulcinjski zet 
Oživjeti kulturno nasljeđe ili legendu jednog grada, obrazovati stanovništvo i goste o domaćoj baštini, napraviti im umjetnički ugođaj, stepenica je više u crnogorskoj turističkoj ponudi. O ideji i načinu na koji će se sprovoditi ovaj performans, ekipa Caffe Montenegra razgovarala je sa Ganijem Resulbegovićem, autorom i vlasnikom hotelsko-restoranskog kompleksa Palata Venezia. Prema njegovim riječima, ugostitelj do ovakvog koncepta dođe onda kada je cijelim bićem integrisan u svoj posao, što ga navodi da uvijek gostu ponudi više i bolje. Nakon trideset godina ugostiteljstva, došlo je do jedne od najljepših ulcinjskih priča, onoj o Servantesu. „Odavno sam želio da ovom gradu sa ogromnom kulturno istorijskom tradicijom poklonim nešto što je vrijedno njegovih dva i po milenijuma starih zidina. Pažljivo smo osmislili koncept koji će svoju premijeru imati sredinom septembra, ukoliko to epidemiološka situcija dozvoli“, kaže Resulbegović. Gani nam je ispričao koliko je truda uloženo u odabir autentičnog materijala, dizajna, odabira svakog dugmića.. „Dok gosti uživaju u pogledu na otrantska vrata koja su zaslužna za burnu istoriju Ulcinja, želim da im se kroz glumu i recitale iz Don Kihota, dočara duh ovoga grada iz 16. vijeka“, kaže Resulbegović.

Ismet Karamanaga

Predsjednik Društva prijatelja staroga grada i jedan od najpoznatijih vodiča u SFRJ Ismet Karamanaga, kaže da bi volarizacija priče o Servantesu bila od izuzetnog kulturnog ali i ekonomskog značaja za grad. Navodi da Španija tokom „Servantesovih dana“ svake godine zaradi oko 300.000 eura. „Mi ovdje držimo da je Servantes bio crnogorski zet. Mnogi ljudi i dalje polemišu da li je to zaista bilo tako, nedostaje čvrst naučni dokaz, ali iz drugog ugla opet ih ima mnogo. Iako Servantes nikada nije precizno otkrio gdje je bio, rekao je jednu rečenicu za koju se ja često hvatam - Nemojte me pitati za moje poslednje 4 godine života – dakle, to moraju biti godine ropstva“, kaže Karamanaga.

Ulcinj između istoka i zapada
Karamanaga podsjeća da je Ulcinj nekada bio ono što danas zovu „metropolom crnogorskog turizma“. Osamdesetih godina je čak 40 odsto prihoda od domaćeg turizma dolazilo iz Ulcinja, a gosti su uglavnom bili turisti iz Zapadne Evrope i Dubrovnika. Danas, ovaj grad budžetu doprinosi oko osam odsto, a nekada čuveni hoteli tek poslednjih godina doživljavaju oporavak. Ulcinj se i kao grad oporavljao mnogo puta od velikih zemljotresa, čestih od 14. do 16. vijeka. Poslednji, 1979. razorio je Stari grad, ali je brzo rehabilitovan i tada nastaje Palata Venecia. „Pod Venecijanskom republikom ove kuće u Starom gradu su bile među najpoznatijima u ovom dijelu Jadrana. U vrijeme njihove 150-godišnje vladavine grad nije bio toliko dominantan kao u vrijeme Balšića, ali je ekonomski bio jači. Istoričari navode da je imao čak 25 hiljada stranovnika, kojih ni danas nema toliko. Tadašnji Ulcinj je imao svoj novac, sve..Mi smo izuzetno ponosni na to..“, kaže Karamanaga. I zaista, Ulcinj je grad rušen više zemljotresima nego osvajačima, koji je uspio da zadrži svoju osobenost iskovanu na vjetrometini Istoka i Zapada. Bio je savremenik ilirske države, sudionik potpadanja pod vlast Rimljana i Vizantijaca, napadan i branjen od Mongola. Njime su vladali Mlečani, Turci, Nemanjići, kasnije Balšići..Ova raskošna paleta vlastodržaca izrodila je kosmopolitski duh Ulcinjana, a doseljeni Sloveni i Iliri su se saživjeli jedni s drugima. „Upravo je kosmopolizam Ulcinjana naša najveća vrijednost, ovdje nije bilo problema ni devedesetih godina“, priča nam Ismet.

Ptice koje nikad ne spavaju
Palata Venezia ostavlja utisak da ste u nekom drugom vremenu, kultivisanijem i prosperitetnijem od naše svakodnevice i okruženja. U njoj su svoj mir, pored Servantesa i bogatih gostiju našle i čiuke, ptice slične lasti iako nisu u srodstvu. Dok razgovaramo uživajući uz ulov lokalnih ribara, slušamo njen sasvim neobičan cvrkut. Gani kaže da već godinama žive na zidovima njegovog kompleksa, da mu njihova pjesma donosi radost ali i profit.
“Čioka dolazi iz Južne Amerike i posebna je jer nikada ne spava. Još je zanimljivo što su njene kandže ispravne a ne savijene kao kod ostalih ptica. Idu ispod krova i slijeću samo kad se gnijezde. Cijelo vrijeme lete, nikada ne stoje. Orintolozi, najčešće Švajcarci, Njemci i Skandinavci dolaze u grupama, često u pred i post sezoni. Mogu vam reći da su to fantastični gosti, bogati i obrazovani ljudi, zaljubljeni u hedonizam i prirodu. Ulcinj je za orintologe raj”.

Čuveni ulcinjski gusari 
Pored velikih država i osvajača, za opstanak grada i njegovo bogatstvo ipak treba zahvaliti i ulcinjskim gusarima, koji tadašnjoj Veneciji i Dubrovniku zadaju teške glavobolje. Kada su osvojili Ulcinj, Turci su doveli gusare i robove iz Alžira i sa Malte. Nihovo zaduženje je bilo da kroz Otrantska vrata ometaju trgovinu između Dubrovnika i Venecije. Svojim tehnikama brzo su obučili i domaće stanovništvo. Kažu da su rijetko ubijali, ali su zato vrlo često pljačkali brodove i otimali bijele žene kako bi ih otkupljivale njihove bogate porodice. U gradu su, sa duge strane, oživjeli orjentalni zanati i trgovina, a Ulcinj je imao vodovod i kanalizaciju naslijeđenu još od doba Rimljana. Veliki promet robe odvijao se u gradskoj luci Pristan, dok ulcinjsko brodarstvo nije zamrlo pojavom parnih brodova. „Bez ulcinjskih gusara ne bi postojao ovaj grad..neko će reći pirati. Neka mi ne zamjeri Boka, jer jesu radili stvari na koje danas ne bi bili ponosni, ali..to je slika našeg prostora..“, kaže Resulbegović. Nakon skoro 300 godina, početkom 1878. godine Ulcinj je oslobođen od Turaka, i godinu nakon Berlinskog kongresa 10. novembra 1880. prisajedinjen knjaževini Crnoj Gori. Promućurni knjaz Nikola oslobodio je robove i zapalio gusarske brodove. No mnogi potomci robova i dalje žive u Ulcinju, cijenjeni su i poštovani, integrisani u lokalno stanovništvo. Ostala je anegdota da je jednog poznatog ulcinjskog tamnoputog čovjeka čuveni Peko Dapčević sreo u Zagrebu i pitao odakle je. Kad je ovaj rekao da je iz Ulcinja, Peko je pomirljivo dodao: “E znao sam da smo mi Crnogorci crni, ali ne toliko”.