Promocijom đedovine vraća dug precima

Na imanju Mustafića u Turčinima (Bar)

Aldijan i njegova porodica odlučili su da nekada zapušteno imanje u Turčinima, bogato prirodnim i kulturno-istorijskim sadržajem, pretvore u poslasticu seoskog turizma

Rano julsko sunce već je počelo da grije kada smo stigli do zidina starog grada. Stari Bar – impozantno drevno zdanje za koje je čuo svaki ljubitelj crnogorskog primorja i jedno od najvećih arheoloških nalazišta na svijetu. Njegove ulice su vodiči kroz vjekove, od grčkih kolonija do srednjeg vijeka, vladavine Mletaka, turskog perioda i sve do nove ere. Međutim, ovo nije priča o ostacima starog grada, ali jeste o duhu tog vremena i ljubavi prema našoj istoriji i precima.

Ispod zidina smo čekali mladog Aldijana Mustafića, koji je bio spreman da nam pokaže svoj kutak raja u zaleđu Starog Bara. U telefonskom razgovoru je kazao da nećemo moći „malim kolima“ do njegovog sela, već samo terencem. Odmah smo znali da nas čeka avantura.

Uvijek sam mislio da je Stari Bar samo skupina starih ruševina, zidina i objekata, u okviru kojih postoji niz ugostiteljskih objekata i to bi bila turistička ponuda tog lokaliteta. Međutim, obronci Rumije oko starog grada bogati su sadržajem od kojeg svakom turisti zastane dah.

 Aldijan Mustafić

Pozitivan sitan momak, krupnog osmijeha, već nas je čekao kod starog grada. Njegovo selo Turčini nalazi se nedaleko od zidina, na putu za sela iza Rumije. Put do sela je veoma nepristupačan – teško se može doći malim automobilom. Koliko god je to loše za mještane, zna biti veoma dobro za turiste i planinare koji žele istinski da se povežu sa prirodom i tradicijom tog kraja.

„Danas ćete vidjeti pravu ljepotu“, kazao je novinarima Caffe Montenegra mladi Mustafić.

Vodopad je senzacija na internetu

Sa jedne strane puta uzdižu se oštre stijene – visoke i strme. U golom kršu stijena mogu se vidjeti svi simboli našeg primorja – smokva, šipak i bor. Malo nagnute ka putu, kao da žele da vide šta je ispod ceste. A i imaju šta vidjeti. Sa druge strane ceste prostire se kanjon Vruće rijeke, koja protiče kroz taj kraj. U posljednje vrijeme je, kaže Aldijan, veoma popularan kanjoning tom rijekom. U podnožju se mogu vidjeti brojni virovi koje rijeka stvara protičući kroz kršno korito.

Na svakih stotinjak metara pruža se neki vidikovac koji pruža fantastičan pogled na more, Stari Bar, Rumiju, ptice, stijene, riječne virove, stare mostove, izvore pijaće vode… Iako se vidi put i nekoliko novijih mostova, stiče se utisak kao da ovdje i dalje autoritet ima priroda, a ne čovjek. Više turista je pješke obilazilo obronke Rumije i zaleđe Starog Bara.

Kako su nekada okolna sela živjela zahvaljujući starom gradu, tako i danas. Samo su nekada zavisila od grada kao centra svih dešavanja i glavne pijace, dok danas žive od turista koji posjećuju grad.

Aldijanova porodica je odavno napustila Turčine i otišla da živi na drugom kraju grada. On je, međutim, dugo pokušavao da nešto učini sa zapuštenom kućom kako bi obnovio đedovinu. Otvorio je kafić i guest house na Dan nezavisnosti – 21. maja i već je postalo jedno od najpopularnijih izletišta kako za Barane, tako i za strane turiste.

„Ne možete vjerovati koliko je tu bilo ljudi za Dan nezavisnosti. Jedva smo postizali“, priča Aldijan.

Glavna atrakcija na njegovom imanju je vir Vrtelja. Zelena voda oko koje je obrasla šuma, dok se sa stijene voda snažno sliva u vir. Tako je Aldijan od vira gdje su nekada njegovi preci prali odjeću, on napravio atrakciju. Podsjeća na najljepše vodopade sa razglednica. Dok je izazov zavrtjeti se na ljuljašci koja je napravljena iznad vodopada. Turisti koji vole hladniju vodu, vir bi bio pogodan i za kupanje. Na livadi iznad, od drveta je napravljen ugostiteljski objekat sličan plažnom baru.

„Prije nekoliko dana imao sam ekipu momaka koja je ovdje raspalila roštilj. Imam svoj roštilj, donesem im i crijevo sa vodom. Mislim da im je bilo jako lijepo“, kaže Aldijan.

Kaže da nema dana a da neko ne dođe. U devet izjutra otvara plažni bar i već je imao goste. Svi su se  okupili oko vodopada i krenuli sa kupanjem ili skakanjem. Aldijan tvrdi da dolaze stranci, ali očekuje bolju sezonu u avgustu.

Porodična istorija i krvavi rad

Iako je vodopad u Turčinima, posebno na društvenoj mreži Instagram, novo i popularno otkriće, imanje Mustafića krije još mnogo toga vrijednog za vidjeti. Turčini su svakako jedno od najznačajnijih mjesta po kulturno istorijsko naslijeđe Bara. Međutim, kako malo ljudi tamo živi mnoga od tih blaga i dalje su skrivena. U Aldijanovim Donjim Turčinima, on je jedini koji je uredio imanje za život i turizam. Ostali, kako kaže, dođu samo povremeno da obiđu kuće. Najveći razlog tome je nepristupačnost.

U njegovom selu, tvrdi, žive tri bratstva – Mustafići, Durakovići i Meići. On je, za sada, jedini koji je uspio da uredi svoju đedovinu i počeo da se bavi turizmom. Kako priča za Caffe Montenegro, najbliži mlin za žito u Starom Baru bio je u Turčinima. Dvije stare katoličke crkve nalaze se u Turčinima. Jedna od njih nalazi se upravo na Aldijanovom imanju.

Selo je ime dobilo po mletačkom (venecijanskom) vlastelinu Vasilju Turcinu, koji je upravljao tom oblašću u 15. vijeku. Kao domen Bara, Turčini se pominju i 1443. godine u potvrdi barskih „privilegija“ od strane Mletačke.

Međutim, obnovljena kuća nosi posebnu vrijednost i tradiciju. Odmah sa terase pruža se prelijep pogled na Stari Bar, grad i more, dok cvrkuti ptica i šum drveća ne odaju utisak da ste od mora udaljeni samo 20 minuta vožnje. S obzirom da gore ne mogu teške mašine zbog nesređenog puta, Aldijan i njegova porodica bili su prinuđeni da ručno vade i donose kamenje od kojeg su gradili kuću.

„Mogu ti reći odakle je svaki kamen – crveni kamen koji vidite na kući je iz sela Mikulići, žuti kamen je iz Turčina, dok je bijeli kamen iz sela Bijele Skale. Sve smo ručno otac i ja vadili, donosili ovdje i radili“, priča nam Aldijan.

Kamena kuća je i dalje nezavršena, ali je jedan apartman za izdavanje potpuno sređen. Stare daske kojima je bio popločan pod iskorišćene su kao ukras na zidovima. Mnoge stvari koje više nijesu bile upotrebljive, Mustafići su reciklirali i ostavili kao ukras. Tako su na zidu zakačili drveni sto za ručavanje, ili kako se narodski kaže sofru, staru više od 250 godina.

„Nije se mogao iskoristiti (sto), istrulio je dosta. Ali smo ono što smo mogli sačuvali i sada je sjajan ukras“, pojašnjava Mustafić.

Pored toga, krevete su napravili od starih greda na kući, sačuvali su fenjere, lampe i dio starog alata, koji sada krase zidove kuće. Na jednom zidu su fotografije njegovog djeda iz mladosti i njegovih komšija u Turčinima. Sačuvao je ćilim star više od 100 godina.

„Sve što smo mogli da sačuvamo sačuvali smo. Tek smo počeli, a na imanju ima još dosta posla. Planiramo da sredimo još jedan apartman, da napravimo bazen, uredimo staze da se može prošetati cijelim imanjem“, ističe Aldijan.

Ispaša sa najljepšim pogledom

S obzirom da je malo selo i uvijek je u njemu živjelo malo porodica, bili su prinuđeni da sve rade zajedno kako bi preživjeli. Zajedničko guvno na kom su vršili žito nalazi se odmah ispod kuće. Tu bi sve porodice donijele svoje žito i konjima ga vršili kako bi bilo pripremljeno za mljevenje.

Malo ispod guvna žive Rapo i Miško. Riječ je o dva braonkasta konja koja Aldijan drži puštene na svom imanju. Rapo je rođen kao divlji konj, ali su ga pripitomili. Naš domaćin kaže da je i dalje po malo divalj.

Benediktanska crkva iz 13. vijeka

Staro katoličko groblje i crkva Svetog Marka jedne su od znamenitosti Turčina. Oba objekta nalaze se na privatnom imanju Mustafića. Riječ je o napuštenim oronulim objektima, ali opet nose sa sobom važnu istoriju za cijeli Bar.

Istoričari sumnjaju da je riječ o benediktanskoj crkvi iz 13. vijeka. kada je papa dao saglasnost za njenu gradnju.

Aldijan kaže da postoji zapuštena stazica koja vodi od Starog Bara do crkve. Tom stazom kaže i danas uoči katoličkog praznika Sveti Marko, katolički sveštenici znaju da organizuju hodočašća do ove crkve.

Međutim, ni jedan od njih nije imao strah od naših reportera, već su bili voljni i da se pomaze. Sa livade gdje uglavnom borave konji takođe se pruža prelijep pogled na Bar. Kada smo ih vidjeli činilo se da konji stoje i uživaju u tom pogledu. Međutim, sve je bilo jasno kada je Aldijan uzeo crijevo i natočio im vodu u posude koje stoje u tom dijelu livade.

„Ovaj kraj je bogat izvorima, tako da nam makar vode ne može faliti“, našalio se Aldijan.

Mustafići su jako vrijedni ljudi. Aldijan pored svog redovnog posla i ugostiteljstva, sa porodicom drži oko 400 korijena masline i pravi svoje ulje. Na svom imanju u Turčinama posadio je još 80 mladih stabljika, pored 40 starih maslina u Turčinama. Ostatak drži na svom imanju na drugom kraju grada.

Uz masline posadio je i mlade stabljike nara, ili kako narodski kažemo šipkova. Kaže da je njegov djed drugo imanje kupio upravo od šipkova.

„Brali su šipkove u Turčinima i prodavali ih u Splitu. Tako su zaradili za drugo imanje. Malo bih da obnovim tu tradiciju“, kaže Aldijan.

Jedna od viđenijih atrakcija tik uz maslinjak je veliki suvi hrast. Po debelim bijelim granama vidi se da je bilo moćno drvo. Ali danas je od njega ostao samo kostur. Aldijan kaže da ga je napao bršljan i da se zbog toga osušio.

Stare osmanlijske zidine i trinaestojulski ustanak

Na putu do Turčina nalaze se zidine koje su još Osmanlijski graditelji podigli za potrebe vodosnabdijevanja za Stari Bar. U jednoj od kamenih ploča urezan je polumjesec sa zvijezdom što je bio grb tadašnjeg Osmanskog carstva.

Tek kada se pažljivije zagledaš vidiš da je riječ o viševjekovnoj podzidi, a izgleda kao da je podignuta prije nekoliko godina.

Sa tog mjesta u Baru je krenuo ustanak protiv okupatora 13. jula 1941. godine – dan kada se u cijelom svijetu čulo kako je mala Crna Gora ustala protiv fašizma. Svake godine se u Baru na tom mjestu okupljaju barski antifašisti kako bi odali počast trinaestojulskim ustanicima.

„Bilo mi je žao da ga siječem, a i ovako je lijep i ima neku posebnu draž“, kaže Mustafić.

Mnoge đedovine u Crnoj Gori zapuštene su usljed masovnih migracija iz sela u gradove. Mladi su se toliko navikli na gradski život da im je selo privlačno samo kao izlet. Međutim, čar seoskog turizma je i to što se sela na taj način oživljavaju, a mladi pokreću biznise kako bi promovisali ono što imaju. Aldijan je imao plemenitu namjeru da vrati dug precima i ne pusti da umre ono za šta su se mučili. Po rezultatima i posjećenosti koje je postigao za kratko vrijeme – čini se da u tome uspijeva.