Održivi turizam – od teorije do prakse /
Svima je već sve poznato: održivi turizam znači da ga treba razvijati u skladu s prirodom i tako da lokalno stanovništvo od njega najviše dobije. No, turisti, naročito oni iz razvijenih zemalja koji na putovanja troše više od prosjeka ili, čak, većine, trude se da putuju u skladu s principima održivosti. Za svoj boravak biraju upravo ponudu održivog turizma, pa se postavlja pitanje gdje se on i kako može razvijati.
Održivi turizam. Jedan od pojmova sa kojim se svakodnevno susrećemo ne samo u turizmu, već u svim drugim sferama života. Postao je preduslov u razvoju cjelokupne industrije turizma i hotelijerstva - bilo da je riječ o gradnji objekata, kreiranju ponude ili segmentiranju turista. Toliko nam je svima „ušao u uvo“ i toliko ga često koristimo da ne možemo pogriješiti ni da ga nazovemo floskulom…
No, da bismo shvatili što je održivi turizam i da li je to tek puki oksimoron, valjalo bi postaviti neke osnove.
Održivi razvoj
S novim milenijumom je napredak cijelog čovječanstva počeo da se trasira smjernicama održivog razvoja. Ujedinjene nacije su preuzele inicijativu da „primoraju“ države članice na nove kodekse prilikom donošenja važnih političkih odluka. Prvo su 2000. godine napravili listu od osam takozvanih Milenijumskih ciljeva koji su kreirani s namjerom da se do 2015. godine ekstremno siromaštvo svede na namjanju moguću mjeru.
Da je nephodno učiniti mnogo više za ljude, ali i za cijelu planetu, uvidjeli su vrlo brzo. Nakon niza konferencija na visokom nivou, na kojima su govorili brojni predsjednici država i vlada, stručnjaci, direktori i vlasnici velikih kompanija, i koje su održane između 2002. i 2012. godine, Ujedinjene nacije su proklamovale nove smjernice. Godine 2015, uz Agendu za održivi razvoj do 2030. godine, kreirana je i nova lista od 17 Ciljeva održivog razvoja (SDG) ili Globalnih ciljeva čije je poštovanje i što veća zastupljenost postala nezaobilazni dio svih značajnih projekata. Te smjernice su: svijet bez siromaštva; svijet bez gladi; dobro zdravlje; kvalitetno obrazovanje; rodna ravnopravnost; čista voda i sanitarni uslovi; dostupna i obnovljiva energija; dostojanstven rad i ekonomski rast; industrija, inovacije i infrastruktura; smanjenje nejednakosti; održivi gradovi i zajednice; odgovorna potrošnja i proizvodnja; akcija za klimu; život pod vodom; život na zemlji; mir, pravda i snažne institucije; i partnerstvom do ciljeva. Ujedinjene nacije ističu da je upravo to način kako treba raditi da bi se iskorjenilo siromaštvo, zaštitila planeta, te obezbijedio mir i prosperitet za sve ljude. I sve s namjerom da se ovi ciljevi ostvare najkasnije do 2030. godine.
Prelazak u novi, 21. vijek promijenio je i mnoga do tada uobičajena pravila, pa i ona gdje, kada i kako putujemo. Ako su tokom proteklog stoljeća za industriju putovanja bili ključni ekonomski rezultati, poput broja turista i noćenja, te koliko smo od svega toga prihodovali ili, još bolje, zaradili u neto iznosu, u proteklih nešto više od dvije decenije u fokus dolaze sociološke i ekološke promjene u samoj destinaciji. Dakle, više nije samo bitno otputovati; turisti sve češće stižu i borave u destinacijama tako da ostave što manje traga da su tu uopšte bili.
Karbonski otisak
Šta je to „karbonski otisak“ („carbon footprint“)? Nekada su se samo rijetki pozivali na ovaj pokazatelj koliko ugljendioksida nastaje tokom vašeg odmora. Danas se kalkulatori nalaze na svim globalnim platformama za rezervaciju putovanja, smještaja i ostalih usluga u turizmu – ili barem onim koji vode do svog imidža u turističkom svijetu.
Karbonski otisak je, u suštini, brojka koja je rezultat obračuna količine proizvedenog ugljendioksida, koji je glavni „krivac“ za efekat „staklene bašte“ i globalno zagrijavanje. Namjera je da se takvim aplikacijama ljudima približi i ukaže na neophodnost kvalitetnije pripreme putovanja i, ujedno, izbora kada je riječ o prevoznom sredstvu do destinacije, smještaju i aktivnostima koji bi zbirno trebalo da imaju što manji uticaj na životnu sredinu.
Počeci
Međutim, mnogo prije nego što je održivost postala neizostavni dio razvoja turističkog proizvoda i destinacija, prije više od četiri decenije, svijet je upoznao tada novi koncept nazvan ekoturizam. Prvi ga je 1983. godine upotrijebio meksički arhitekta i aktivista za zaštitu životne sredine Hector Ceballos-Lascurain kako bi njime označio putovanja u prirodu - uglavnom netaknute predjele – tokom kojih ljudi mogu više saznati i naučiti o vlastitom okruženju. Tijesno vezan s onim što danas nazivamo održivi turizam, cijeli koncept je vremenom prerastao ne samo u naučni pristup turizmu već i u specifični vid razvoja turizma i turističke ponude u čijoj suštini više nije samo putovanje radi edukacije.
Ipak, treba istaći da se ekoturizam i održivi turizam ne mogu izjednačiti. Preciznije, ekoturizam je samo jedan od oblika održivog turizma, i to onaj koji u teoriji ima najrestriktivnija pravila za boravak turista u jednoj destinaciji.
Pojasnićemo i kako.
Stručnjaci vole da kažu kako „svaki vid turizma drugačije tretira prostor na kome se razvija“. Upravo zbog toga što turizam obuhvata veoma široki spektar razvojnih strategija koje, posljedično, rezultiraju najraznovrsnijom ponudom. Tako su definisani postulati četiri scenarija turističkog razvoja.
Scenario slobodnog razvoja porazumijeva da na relativno malom prostoru (skoro) bez ikakvih ograničenja niču raznoliki turistički sadržaji. Nerijetko ovakav rast nema utemeljenje ni u prostornim planovima i u određenom trenutku su na jednom ograničenom prostoru istovremeno prisutni urbanistički haos, veliki broj turista i sezonskih radnika, a saobraćajnice, komunalne usluge pa čak i djelić plaže na koji ćete staviti svoj peškir postaju nedostižni jer su previše opterećeni. Zbog toga je scenario slobodnog razvoja, bez sumnje, neprihvatljiv, ali vrlo dobro vidljiv na crnogorskom primorju.
Scenario intenzivnog turističkog razvoja podrazumijeva da smještaj i prateće usluge za turiste budu manje-više ravnomjerno raspoređeni na širem prostoru. No, svi smo svjesni da i ovakav pristup ima nedostataka jer to znači da će se prirodno okruženje, socio-ekonomski uslovi života – uključujući i demografiju – značajno izmijeniti kako bi se privukao što veći broj turista. Primjećujete i sami: ovo već liči na idealne uslove za masovni turizam koji danas više niko ne odobrava. Čak ni poslije dvije teške godine koje su bile posljedica zatvaranja zbog pandemije korona virusa, a u kojima su svi zaposleni u turizmu, hotelijerstvu i saobraćaju jedva „sastavljali kraj s krajem“. Djelovi crnogorske obale uređeni su upravo na ovaj način, nerijetko kao posljedica nastajanja posebnih rizorta (otvorenog turističkog „grada“) kao što su Porto Montenegro, Portonovi, Luštica Bay, uskoro će tako biti, izvjesno je, i u Kolašinu.
Kako biti novi turista
Kao dio sistema agencija Ujedinjenih nacija, Svjetska turistička organizacija je jedan od ključnih promotera održivog razvoja i, naravno, održivog turizma.
Za tu namjenu imaju posebnu Internet stranicu: tourism4sdgs.org koja svim učesnicima u turizmu i njegovom razvoju daje uvid u aktuelne događaje, ali ih i podsjeća na njihove obaveze.
Tako turistima preporučuju:
Kada je riječ o scenariju održivog razvoja, to (teoretski) znači da se određeni prostor može koristiti u turističke svrhe jedino u granicama nosivosti kapaciteta. To znači da se broj turista i objekata kreće u opsegu koji određenoj destinaciji daje dovoljno prihoda i ujedno usklade interesi svih učesnika u turističkoj privredi, ali da se pritom ne narušava prirodna sredina, te ograniče socio-kulturološki i ekonomski uticaji na stanovništvo. Dakle, može se uzeti samo toliko da ne zasmeta ni prirodi, ni ljudima koji žive na tom prostoru. U slučaju naše zemlje, teško se mogu naći primjeri. Amanov koncept oživljavanja i rada grad-hotela Svetog Stefana najvećim dijelom je bio na tom tragu, ali je nedostajalo usaglašavanje interesa lokalnog stanovništva.
Korak dalje od „obične“ održivosti je scenario alternativnog turističkog razvoja. To je već pomenuti ekoturizam nastao kao (skoro) ekstremni odgovor na masovni turizam. U ovom slučaju je razvoj u drugom planu, a suština je da mali broj turista uživa u boravku u izvornom okruženju prirodnih (i izgrađenih) ljepota i lokalnog stanovništva, a da ničim ne zasmeta svojim domaćinima. Istina je da je ovakav princip decenijama bio neprihvatljiv i odbacivan, ali i da je upravo on sve aktuelniji i primamljiviji turistima.
Kako izgleda održivi turizam
Brojni su teoretičari koji smatraju da sada možemo jasno razlikovati stari i novi turizam. Stari masovni turizam vezuje se za periode od 70-tih godina do kraja prošlog milenijuma i karakterisali su ga masovnost, paket-aranžmani za putovanja i uobičajeni hotelski smještaj. U 21. vijeku nastao je novi, održivi turizam, čiji smo savremenici, a kojeg karakterišu fleksibilnost, autentično iskustvo i mnogo najrazličitijih ponuda za turiste. Novi turizam aktivirao je sve dimenzije prostora, od podmorja do svemira.
Održivi turizam je sada prava industrija, i u njoj se napredak (konačno) mjeri što nižim stepenom uticaja na životno okruženje – kako na prirodu, tako i na lokalnu kulturu – dok istovremeno pomaže da se u destinaciji poveća zaposlenost i prihodi. Sve ono što čini prirodne resurse poput šuma, mora, planinskih obronaka i jezera, ali i onih izgrađenih koji su odoljeli vremenu i imaju posebnu vrijednost, može se koristiti samo u onoj mjeri da mogu biti sačuvani za buduće generacije.
U suštini, kakav je pravi održivi turizam?
Informativan: Turisti ne upoznaju samo destinaciju, već i sebe, vlastiti karakter na koji utiče sve ono što doživljavaju na putovanju. Njihovi domaćini, pak, spoznaju da ono što je njima uobičajeno može biti jedan od interesa i posebna vrijednost za one koji im dolaze.
Podržava integritet mjesta: Turisti traže ono što je istinski lokalno u destinaciji lokalnog – od arhitekture, preko kuhinje, nasljeđa, estetskih vrijednosti, do ekologije. S druge strane, i država treba da učestvuje u ovom segmentu održivog turizma kroz poreske olakšice kojima će uticati da lokalno stanovništvo postane svjesno prave vrijednosti same destinacije.
Nagrađuje lokalno stanovništvo: Turistička privreda treba na najbolji način da obuči i zaposli lokalno stanovništvo, da kupuje od lokalnih proizvođača i koristi sve druge usluge upravo lokalnog stanovništva.
Čuva resurse: Turisti koji su danas svjesni značaja zaštite životne sredine, pa podržavaju sve što smanjuje obime zagađenja, korišćenja energije, te hrane i vode.
Poštuje lokalnu kulturu i tradiciju: Turisti više nisu samo puki posmatrači, već i učesnici u lokalnom životu, pa se uvijek potrude barem da nauče nekoliko riječi za jednostavnu, svakodnevnu komunikaciju. Njihovi domaćini, pak, od njih uče kako da izađu u susret neznancima čija su očekivanja drugačija od onih lokalnog stanovništva.
Ne zloupotrebljava proizvod: Administracija na državnom i lokalnom nivou, te učesnici u turističkoj privredi su ti na čijim plećima leži najveća odgovornost. Oni moraju biti oprezni da što više ublaže „pritisak“ razvoja, da postave granice razvoja i spriječe zloupotrebu svega što čini jednu destinaciju. Svi moraju sarađivati sa lokalnim stanovništvom kako bi se održala životna sredina, njen prirodni izgled i lokalne kulture.
Teži se kvalitetu, ne kvantitetu: Za razliku od i dalje prisutne želje za masovnošću, ljudi u destinacijama koje se razvijaju na održivi način uspjeh ne mjere velikim brojevima posjetilaca i noćenja, već potrošenim novcem i kvalitetom doživljaja.
Nezaboravna putovanja: Srećan i zadovoljan turista sa sobom nosi nova saznanja i iskustva, te u svojoj sredini utiče na druge ljude da iskuse ista uzbuđenja, a upravo to obezbjeđuje kontinuitet jedne destinacije na turističkoj mapi.
Neki novi turisti
Dakle, nakon što su turisti 21. vijeka postali svjesni da putovanja ne znači samo obići neko drugo mjesto, počeli su i da upoznaju način na koji ljudi tamo žive, te što manje narušavaju destinaciju u koju su stigli.
Još jedna značajna razlika je i ta što su sve - probirljiviji. Ne traže odmor u destinaciji gdje će vrijeme provesti bez ikakvih aktivnosti već, naprotiv, traže način da ispune svaki dan svog boravka na najraznovrsnije načine. Ipak, neke karakteristike su svima njima zajedničke. Novi turista je:
Zato budućnost turizma pripada upravo onim zemljama koje su spremne da formiraju novu i nesvakidašnju ponudu koja će zadovoljiti ovakvog turistu, a u čijoj su osnovi novi i neponovljivi doživljaji koje će zauvijek pamtiti.
Ali, i pored toga što je sve više onih koji se svakodnevno (barem) trude da se prilagođavaju okruženju umjesto da okruženje prilagode sebi; i pored toga što smo svakoga dana sve više svjesni koliko je tačna izreka da smo „planetu pozajmili od svoje djece“; i pored toga što su i političari shvatili da je put čovječanstva moguć samo ako dajemo barem onoliko koliko uzimamo iz životne sredine… uspjeh je još daleko. Napredak se i dalje mjeri novcem, a ljudi ostaju u drugom planu. Zbog toga je i održivi turizam u najvećem dijelu – oksimoron. Destinacije u razvoju i dalje samo deklarativno podržavaju održive projekte, a narušavaju vlastitu životnu sredinu u težnji da potencijalnim turistima ponude više. To se dešava i u Crnoj Gori, a primjera je svakog dana sve više, od sjevera do juga. Možda je bolje da se na njih ne podsjećamo, već zaista prihvatimo održivost kao način na koji treba razvijati i, prije svega, čuvati svaki pedalj naše zemlje.
No, ostaje nada da će pravi održivi turizam zaživjeti i kod nas. Ne samo ona luksuzna, već i vrlo pristupačna turistička ponuda za one koji nisu željni boravka u smještaju sa mnogo zvjezdica, već neponovljivih doživljaja koje će im ostati u srcu.
Ekoturizam
Nekada je to bila prava rijetkost, poistovjećivana sa avanturizmom, a danas je dio skoro svake turističke destinacije. Ekoturizam je praktično postao pitanje prestiža, kako za turiste, tako i za njihove domaćine.
No, od Hectora Ceballos-Lascuraina i 1983. godine do danas mnogo je toga moralo da se promijeni. Ako uzmemo u obzir da su ga prvi prihvatili upravo aktivisti za zaštitu životne sredine, sasvim je očekivano to što je svijet morao da se „okrene naglavačke“ kako bi ljudi vidjeli razmjere i posljedice klimatskih promjena i počeli da putuju u skladu s tim saznanjima. Razlog zbog čega je to uzelo maha tek u 21. stoljeću leži i u tome što su tada samostalno počeli da putuju takozvani „milenijalci“. Ta generacija rođenih nakon 1980. godine nametnula je mnoge današnje trendove, poput stalnog prisustva mobilnih telefona u našim životima, do čvršćih stavova o neophodnosti očuvanja životne sredine i njihovog aktivnog učešća u takvim akcijama.
Zato je i ekoturizam, fokusiran na ponude poput lokalne kulture, avanture u divljini, dobrovoljnog pomaganja domaćinima, te edukacije o suživotu na našoj ranjivoj planeti Zemlji, „procvjetao“ baš početkom 21. vijeka.
Suština ekoturizma je u upoznavanju destinacije kroz originalno njeno prirodno i kulturno nasljeđe tako što će posjetilac – kao što smo već rekli – u potpunosti biti posvećen očuvanju ponude u kojoj uživa. Sve to definiše čuvena Deklaracija iz Kvebeka usvojena još 2002. godine, koja se smatra polaznom tačkom za ekoturizam širom svijeta. U njoj se precizira da ekoturizam:
Aktivno doprinosi očuvanju prirodne i kulturne baštine
Uključuje šire i uže lokalne zajednice u planiranje, razvoj i rad u destinaciji, i na taj način ima korist
Prezentuje posjetiocu prirodno i kulturno nasljeđe destinacije
Prodaje sam sebe, jer je svaka ponuda jedinstvena i neponovljiva
Brojne turističke ponude danas većinom ili u potpunosti nastaju na principima ekoturizma i postale su sastavni dio svake destinacije. Paradoksalno, ne zbog toga što je ovakva ponuda budućnost turizma koji ne bi trebalo više da degradira destinaciju, već zbog toga što je sve traženija. A zbog svojih strogih pravila, ekoturizam danas ima dva pravca.
Tako se tvrdi (čvrsti) ekoturizam zasniva na „intenzivnom, ličnom i produženom susretu sa prirodom“. To su obično putovanja koja imaju određenu svrhu kako za turistu, tako i za njegove domaćine - poput sađenja usjeva koje će postati hrana za sve. U ovu grupu spadaju i boravci u netaknutoj prirodi ili manje promijenjenom prirodnom ambijentu, udaljenom od uobičajene turističke, ali i urbane infrastrukture. U Crnoj Gori najbliži ovakvoj ponudi su boravci na katunima do kojih se stiže na konjima i bez dometa mreža za mobilne telefone.
Meki ekoturizam mnogima je danas veoma blizak jer se opisuje kao „kratkotrajna, česta interakcija sa prirodom, koja je samo jedna od komponenata turističkog iskustva“. To su upravo oni djelovi manje ili više održive turističke ponude koju će prihvatiti praktično svaki gost, jer podrazumijeva upoznavanje i učenje o onome čime su okruženi. Takođe, meki ekoturizam se odvija na mjestima sa manje očuvanim prirodnim okvirom, poput parkova sa simulacijama ili rezervata, zatim tokom stručnih ekskurzija, pješačenja po označenim stazama, a obično ga prati visoki stepen dostupnosti svih turističkih i pratećih usluga.
Upravo je sve veće učešće ekoturizma u turizmu uopšte ključni razlog zašto je teško razlučiti koliki su stvarni finansijski efekti od ovog vida turizma. Podaci pokazuju da su u predpandemijskoj 2019. godini (jedinoj trenutno relevatnoj) iznosili oko 181 milijardu dolara, ali je pravi rezultat višestruko veći upravo zbog spajanja ekoturističke sa ostalim vidovima ponude.
Na listi zemalja koje su širom svijeta prepoznate kao najznačanije ekoturističke destinacije su, prije svega, Kostarika, Meksiko i Brazil, zatim Ekvador i Ostrva Galapagos, Peru, Ruanda, Bocvana, Kenija, Tanzanija, pa Butan, Nepal, Indonezija, Tajland, Australija i Novi Zeland. No, ovakve ponude ima i u manje „egzotičnim“, nama bližim zemljama – Španiji, Francuskoj i Italiji.
A prednost Crne Gore u odnosu na ove destinacije je neponovljiva raznolikost prirodnog i kulturnog pejzaža na izuzetno malom prostoru.
Pametni gradovi i pametni turizam
Održivi turizam uvijek asocira na prirodu, pa može izgledati nemoguće povezati gradove sa ovakvim načinom putovanja. Ipak, održivost je danas ključna riječ pri izboru grada u kome turisti žele da provedu svoj odmor.
Urbane cjeline danas su ključne ne samo za život i rad, već i kao mjesta u koja se putuje kako bi se upoznale druge kulture, ljudi i običaji. Nekada su ovakva putovanja podrazumijevala korištenje mnogo prevoznih sredstava, a pojedine sezone (uskršnji i božični praznici) bili su razlozi da popularne gradske destinacije turisti prosto okupiraju. Promjene su i ovdje počele da mijenjaju turističku ponudu, a ključnu ulogu u tome imaju savremeni načini komunikacije i „pametni“ – smart uređaji i za njih kreirane aplikacije.
Naime, sve je više mjesta koja se pridružuju globalnoj mreži pametnih gradova u kojima tehnologija „radi“ za njegove stanovnike. Uvođenje 5G mreža, pored ostalog, olakšava povezanost među ljudima, biznisima, prati stanje infrastrukture i pomaže u njenom boljem korištenju.
Kako „pametna“ rješenja čine da smart gradovi dostignu što viši stepen održivosti, tako utiču i da turisti dobijaju ponudu koja nastaje na najboljim savremenim principima održivog turizma. Smart turizam je tako tijesno vezan za održivi razvoj svake destinacije. A svaka smart destinacija ima šest ključnih grupa sadržaja:
Atrakcije: zabavni parkovi, muzeji, arhitektura, pozorišta, tržni centri
Pristupačnost: saobraćajna infrastruktura, javni prevoz, pristupačnost za osobe sa invaliditetom
Sadržaji za uživanje: smještaj, gastronomija, aktivnosti u slobodnom vremenu
Unaprijed dostupna ponuda: objedinjene usluge koje ističu unikatnost destinacije
Aktivnosti: sve aktivnosti koje mogu da privuku turiste u destinaciju
Prateće usluge: pošte, banke, zdravstvena zaštita
Tehnološki napredak omogućava „nevidljivo“ uvezivanje svih ovih potreba i usluga tako da ih turisti kontinuirano koriste, umjesto da pojedinačno i samostalno tragaju za svakom od njih.
Prije pandemije, dio turističkog tržišta koji čine aplikacije i sajtovi bio je procijenjen na skoro 818 milijardi dolara. Industrija putovanja se sada polako vraća u svoje ranije okvire, a posebno mjesto imaju inovativna rješenja koja kroz aplikacije stvaraju novu atraktivnost određene destinacije. Zato ne treba da čudi da danas svaki veći grad teži da ima sopstvena „pametna“ rješenja kojima će i turistima i svojim građanima olakšati boravak.
Zahvaljujući novim tehnologijama, građani mogu biti zadovoljniji načinom na koji će biti povezani sa svojom porodicom, a i kućom, štedeći time u velikim gradovima vrijeme koje je tako dragocjeno. Uz to, osjećaće se sigurnije, jer znaju da su im brojne usluge dostupne – samo treba da ih aktiviraju jednim klikom. Ako žele, izbjeći će čak i gužvu zbog brojnih turista koji baš tog dana borave u njihovom gradu…
A aplikacije turistima nude beskrajni niz opcija. Prije svega, mogu vrlo brzo dobiti više opcija kako da stignu do nekog interesatnog mjesta, a pritom ne zaglave u saobraćaju ili uđu u pogrešan autobus. Novac ne moraju da nose, jer plaćanje mogu obaviti tako što će prisloniti svoj telefon na terminal kase. Ako žele da veče provedu u posebnom i veoma popularnom restoranu, mogu mjesecima unaprijed da rezervišu svoje mjesto, pa čak i da naruče jelo, a ono će biti spremno baš u trenutku kada turisti u njega zakorače.
Zato su u gradovima koji žive (i) od turizma, neizostavne investicije u tehnologiju i kvalitetan razvoj destinacije, a smart turizam je obavezan dio planskih i strateških dokumenata.
Turistička sela
Udaljena od gradova, dobro razvijene infrastrukture i (dovoljno brojne) radne snage, ruralna područja uvijek izgledaju kao da su predaleko od pravih turističkih turističkih trendova. Međutim, upravo je održivost nešto što je udaljena sela učinilo posebno atraktivnim destinacijama. Nije ovdje riječ samo o ekoturizmu (koji smo već pomenuli) i specifičnoj ponudi u skladu sa najboljim „zelenim“ praksama, već i oživljavanju naselja koje su nekadašnji turistički i demografski trendovi praktično opustošili.
Kako bi vratili fokus na male lokalne zajednice, konkretno na sela, Svjetska turistička organizacija je prije pandemije pokrenula brojne aktivnosti kako bi turistička ponuda ovih udaljenih predjela postala vidljivija, a ona koja je zaista drugačija – dobila odgovarajuće mjesto na turističkoj mapi svijeta. Na taj način želi se doprinijeti što skorijem eliminisanju nekih od najvećih problema današnjice.
Turistička sela biraju se prema listi vrlo strogih kriterijuma, jer svako od njih mora da ima sopstvene:
Do danas, samo 76 sela iz 39 zemalja širom svijeta nosi prestižnu titulu koju dodjeljuje Svjetska turistička organizacija.
Iako ih je malo, Slovenija je pravi primjer i dokaz da to nije teško postići. Naime, ova zemlja ima čak tri svoja sela na listi – Bohinj, Solčavu i Radovljicu. I dok su prva dva od njih planinska sela u Julijskim Alpima, treći je mali (takođe planinski) gradić. Sva tri imaju ponudu najsličniju onoj koju ima sjever Crne Gore, ali je suština u tome da su turistička mjesta u Sloveniji izuzetno posvećena održivosti kao principu razvoja. To znači da je lokalno stanovništvo svih generacija u potpunosti uključeno u razvoj turističkog proizvoda, da se koriste namirnice nastale u neposrednom okruženju i na tradicionalan način, da su atrakcije vezane za tradiciju ovog kraja… Dalje već možete i sami da naslutite.
Najveći dio toga imaju crnogorska sela, ali šta je to što im nedostaje da zaista budu na ovoj ili nekoj sličnoj listi? Upravo – održivost koja sada i ovdje mora postati način kreiranja svačije budućnosti.
Vinski turizam
Specifične vrijednosti jedne destinacije, a posebno njena nematerijalna baština, čine suštinu turističke ponude. Kada se ona razvija u skladu s principima održivosti, tada svi lokalni „sastojci“ posebno dolaze do izražaja. Ovo je veoma značajna stavka u gastronomskom turizmu - uključujući vinski - jer su hrana i piće okosnica iskustva turista i tijesno su vezani s lokalnom kulturom.
Deklaracijom o vinskom turizmu iz Gruzije iz 2016. godine, Svjetska turistička organizacija je istakla da je to „podrška razvoju održivog turizma kroz nematerijalnu kulturnu baštinu”. Ali, zbog čega je baš vinski turizam toliko vezan za održivi razvoj i nematerijalnu baštinu? Naime, koliko god nauka i tehnologija napredovali, vinova loza i grožđe i dalje zahtijevaju poseban način uzgoja, branja i obrade. Preduslovi su čisto tlo, voda i vazduh, što manje uticaja koji će poremetiti tu ravnotežu, te vraćanje ulaganja vinara kroz omogućavanje plasmana proizvoda. Na to se nadovezuje gastronomija, jer ukusi i mirisi jela i pića zavise od mjesta na kojem ona nastaju i konzumiraju se. A sve aktivnosti prije, tokom i nakon pripremanje jela i pića, nose iskustva i tradiciju vjekova jednog područja.
Nakon zvaničnog definisanja vinskog turizma kao značajne turističke niše na globalnom nivou 2016. godine, Svjetska turistička organizacija se okrenula kreiranju baze znanja i podrške za širenje postojećih i kreiranje novih vinskih puteva, uz inovaciju ponude. Kao prototip je uzet model Foruma renomiranih španskih brendova (Foro de Marcas Renombradas Españolas - FMRE) za promociju i prezentaciju vinskog turizma u skladu s potrebama klijenata. Istaknuto je da „vinski turizam može biti uspješan model ruralnog razvoja jedino ako je lokalna zajednica uključena u sve njegove stadijume i ima opipljive benefite“.
Dakle, potencijal vinskog turizma zasniva se na tijesnoj vezi sa tradicijom ruralnih područja, jer generiše prihode i radna mjesta upravo tamo gdje za to nema drugog načina, te uključuje proizvodnju i plasman drugih tradicionalnih proizvoda. A kao jedna od najbrže rastućih turističkih niša, vinski turizam ima direktan uticaj na razvoj ponude zasnovane na principima održivog razvoja.
Iako manje vidljive na velikim promotivnim događajima, vinarije u Crnoj Gori danas predstavljaju rijedak i kvalitetan primjer ponude održivog turizma. U određenim krugovima već prepoznata kao region kvalitetnih vina, uz nove proizvođače, kao i one stare koji su otvorili svoja vrata za posjetioce, sada nastaju odlične prilike za njihovo međusobno uvezivanje ali i uključivanje u širu turističku ponudu. Da kreiranje „vinskog puta“ nije dovoljno za kvalitetnu promociju ove izuzetne turističke atraktivnosti, govori i činjenica da je u proteklih desetak godina nastalo više takvih tura, ali ni jedna nije uspjela da se održi u dužem vremenskom periodu.
Veliku prednost manjih vinarija predstavlja prirodno okruženje u kojem se nalaze, a što otvara mogućnosti za ostale ponude eko, aktivnog, avanturističkog, gastronomskog, kulturnog i drugih vidova turizma koji su takođe zasnovani na principima održivog razvoja. Održivosti ovog vida turizma posebno doprinosi širenje osnovne ponude vinarija kroz izgradnju pratećih smještajnih kapaciteta, jer bi se time „oživjeli“ ruralni predjeli, a osim vinarija i drugi lokalni proizvođači bi imali gdje da plasiraju svoje proizvode.
Interesovanja turista iz udaljenih zemalja, poput onih sa azijskog i američkih kontinenata, podrazumijevaju upoznavanje načina života lokalnog stanovištva u veoma kratkom roku. Zato je vinski turizam idealan način da se objedini ponuda za kojom tragaju. Objedinjavanjem ponude vinarija, Crna Gora bi mogla da ima neponovljivu priču o održivom turizmu.
Tekst je urađen u sklopu projekta koji je finansiran iz Fonda za pluralizam.
.jpg)
-100x100-rez.jpg)
.jpg)