Sačuvali “Arsenalku” od zaborava

Porodica Bokovac iz Bara čuva vještinu kalafatskog zanata /

Pero i Nenad Bokovac na mjestu nekadašnjeg ribarskog naselja opravljaju brodove i prave nove koji sijeku talase Jadrana, ali i Engleskog kanala, Sjevernog mora i Persijskog zaliva. Kažu da posao nije nimalo lak, ali im teže pada što nema dovoljno zainteresovanih da nauče kalafatski zanat i vještinu jedrenja.

Dan je bio stvoren za plovidbu. Bonaca, sunce sija, a na nebu nije bilo nijednog oblaka. Ali taj lijepi januarski dan Nenad i ja nismo plovili, već smo posjetili barsku familiju Bokovac. Nadomak barske marine, na mjestu gdje je nekad bilo više od 40 ribarskih kućica, čekaju nas stari Pero i njegov sin Nenad. U kalafatskoj radionici čuvaju od zaborava drevnu vještinu brodogradnje. Vrijedni Bokovci ne samo da prave nova nego i prepravljaju, pregrađuju, obnavljaju i uređuju drvena plovila raznih veličina. Kažu da mušterije uvijek dobiju besprijekornu uslugu, a njihova barka ili brod bivaju oplemenjeni ponajboljim domaćim i egzotičnim drvetom, uz korištenje savremenih radnih postupaka, ljepila i zaštitnih premaza.

Petar Pero Bokovac

Petar Pero Bokovac, barski kalafat, uveliko gazi devetu deceniju života. Aktivan je i dalje i kako kaže živi u radionici, a kuća mu služi da odmori i prespava. Nekada je radio na željeznici, a onda je odlučio da se u potpunosti posveti ovom poslu. Od njega ne može da se zaradi već samo da se preživi. No, pokretač njegovog rada nije bio novac već ljubav prema poslu. Posao graditelja brodova nije posao od važnosti samo za majstore već za grad i državu.

- Bar je turistički, ribarski i pomorski grad, a Crna Gora je okrenuta ovim granama ekonomije. Ovaj zanat je nešto što mora da se čuva i njeguje i prenosi na nove generacije. Samo tako će od zaborava biti sačuvane vještine stare hiljadama godina. Ovo jednostavo ne smije da nestane. Majstor za brodove mora da bude posvećen i precizan. Koliko god sam radio uvijek sam radio svojski i onako kako sam najbolje umio. U ovoj raboti nema fušerisanja jer životi ljudi koji plove umnogome zavise od umijeća majstora koji su brodove radili. Kad ste na kopnu nekoga možete da pozovete u pomoć i da popravite propust, ali zato na moru nema spasa, priča Pero.

Nenad Bokovac

Kad ima volje, svaka se muka prebrodi

Pero i sad, uprkos godinama, rabota oko brodova. Nekad je dovoljno da da savjet da se posao lakše i brže odradi. Za dobrog majstora je, kaže, najbitnije da ima dobro oko i preciznu ruku.

Stari Bokovac se sa nostalgijom prisjeća vremena kada je u ribarskom naselju bilo preko 40 kućica. Sad su ostali samo oni sa svojom radionicom. U to vrijeme Pero je od alata samo imao teslicu, šegu, blanju, sjekiru, turpiju. Mašinski alat je bio rijedak i skup, ali kaže da ne treba puno alata, kad čovjek ima volje i kad nešto s ljubavlju radi.

“Arsenalka”

Familija Bokovac čuva tradiciju crnogorske brodogradnje. U svojoj radionici izrađuju čuveni crnogorski tip broda ,,Arsenalku”, koju su zaštitili kao svoj brend.
- Mi smo “Arsenalku” unaprijedili tako što smo je ojedrili “latinskim” jedrom koje je najstarije na svijetu. Cilj ovog itekako važnog projekta ne samo za našu radionicu već za cijeli Jadran je vraćanje u život jedrenja tradicionalnim barkama. Ova vještina je važan dio naše kulturne baštine kako zbog okupljanja mladih i njihovim vezivanjem za tradicionalne vrijednosti, unaprijeđenja sportsko-rekreativnih aktivnosti, do aktivnog doprinosa održavanju i razvoju male brodogradnje, kaže Nenad Bokovac.

- Prva mašina koja je došla u moju radionicu je MIO Standard Osijek. Bio je to mlin za mljevenje kukuruza koji je imao blanju i cirkular. Ta mi je mašina najviše valjala u ovom poslu. Uz to sam imao i Iskrinu brusilicu i to je sve što mi je trebalo. Za jednu brusilicu morao sam da uzmem kredit, prisjeća se Pero i dodaje da je mu je nekad za izradu pramčane ašte trebalo desetak dana, dok se taj posao danas uz pomoć mašina završi za dan, dva.

Remont teži od izrade nove barke

- Kad radiš novu barku znaš što činiš. A kad se dohvatiš opravke stare, nikad ne znaš koliko će posla biti. Ispod se može naći neka crvotočna daska ili greda pa treba pola broda rastaviti i promijeniti da bi se sanirala šteta. Treba sjediniti staro i novo, a to nije nimalo lako. Tu se ogleda i poštenje majstora jer kad naiđeš na trulu dasku treba je zamijeniti i napraviti sve kako treba bez obzira da li ste zaradili ili ne. Rabotu treba završiti onako kako treba, što bi se reklo ka’ za sebe, priča nam čika Pero i ističe da se uvijek sa vlasnicima barki dogovarao oko svake rabote. Pogađanje je najčešće bilo parcijalno, jer neke stvari ni majstor, ni vlasnik ne mogu znati dok se brod ne otvori i vidi se kakav je unutra. Onda se dogovarala cijena i rokovi izrade.

- Građu sam morao sam da nabavljam, a i to nije laka rabota. Treba odabrati dobro drvo koje će biti dugotrajno i stabilno. Prema Ulcinju ima česmin, primorski hrast koji je najdugotrajnije drvo za brodogradnju. Pojedini segmenti u barci se rade od ovog drveta, kao što su pramčana ašta i zadnja kroz koju prolazi osovina i osovinski vod. One moraju biti od čvrstog, dugotrajnog drveta. Da bi te djelove zamijenili morate da rasturite pola barke. Da ne bi oko toga rabotali, uvijek stavljamo najkvalitetnije drvo, priča nam Bokovac i dodaje da ima brodova koji su stari više od stotinu godina, a i dalje imaju originalne djelove od česmine.

Dobar materijal za brodove su murva i hrast, a brijest, koji se dugo koristio, više nije dobar jer ga u zadnjoj deceniji napada neka nepoznata. Za oplatu broda najdugotrajnija je mulika, vrsta bora koji raste u kanjonu Tare. Ima je vrlo malo, ali je odlična za rad. Crni i bijeli bor izbacaju smolu, a mulika ne samo da ne izbaca smolu nego čak upija hemikalije koje se ubrizgavaju u drvo protiv crvotočine.

- Ljudi su počeli da bježe od drvenih barki jer su teže i skuplje za održavanje. No, ribari više vole drvena plovila jer su mnogo stabilnija. Svaki ribar koji voli da ribari poželio bi drvenu barku. Malo je starih ribara koji imaju plastičnu barku, kaže Pero i dodaje da more nije svuda isto. U Ulcinju zbog struja bolje pogoduju barke koje su jednake širine naprijed i pozadi. Sve to zavisi od talasa, morskih struja koje su drugačije u svakom podneblju.

Sve ovo nam Bokovac priča na osnovu dugogodišnjeg iskustva. Kaže da je skoro remontovao neke barke koje su rađene prije zemljotresa 1979. godine. Na njima još nijedna daska od mulike nije mijenjana, kaže on i ističe da u dugoj karijeri izdvaja rad na turskim jedrenjacima.

- Turski brodovi su rađeni u cjelini od jedne vrste drveta. Rebra, oplata, kobilica, kostur… sve je rađeno od jednog istog drveta. To drvo nije mnogo kvalitetno, i brod najviše može da izdrži 30 do 40 godina. A isti takav brod ako je rađen od hrastovine košta i do tri puta više. Ali zato je i dugotrajan i može da se vozi u nekoliko generacija, ističe Bokovac.

Jaka veza sa Korčulom

Ostavljamo čika Pera da odmara u svojoj radionici, dok razgovor nastavljamo sa njegovim sinom Nenadom.

• U ovom poslu je veoma bitno da nikad ne stajete. Ja radim barke i kada mi nijesu naručene. Ne smijete ispasti iz ritma. Neko barku pravi dva do tri mjeseca, a neko godinu. Rutina je strašno bitna, ističe Nenad akcentujući neophodnost konstantnog rada i unaprijeđenja.

Dok obilazimo brodove koji su na remontu, on nam priča kako su mnogi majstori zatvorili radionice zbog pauze od nekoliko godina. Primjera za to ima najviše u susjednoj Hrvatskoj. Tokom ratnih godina mnoge radionice su zatvorene, ljudi su počeli da se bave nekim drugim zanimanjima, ovaj zanat je tamo skoro bio u izumiranju.

- Bar i Korčula su jedina mjesta sa ove strane Jadrana koja su upisana na mapi Mediterana kao mjesta u kojima se brodovi rade na autentičan način. Korčula je bila nekad centar drvene brodogradnje na Jadranu i više od 80 odsto drvenih plovila kod nas su bile “korčulanke” koje su izuzetno dobre i veoma plovne - priča nam Nenad i kaže:” Ta naša veza sa Korčulom je vjekovima građena i veoma je jaka - priča Nenad i dodaje da njihovu familiju nije omeo niti rat, niti sankcije. Radili su, kaže, koliko su mogli, čuvajući autentičnost zanata i plovila koja su radili.

Neopisiva je sloboda dok plovite morem

- Bar, Ulcinj i Budva, nažalost, nemaju jedriličarske klubove. Šteta je što vještinu koju imamo ne možemo da prenesemo na mlađe naraštaje i da oplemenimo djecu sa drevnim umijećem jedrenja. Oni koji su za to zainteresovani moraju da idu u Hrvatsku ili Italiju da bi to izučili, sa gorčinom u glasu priča Nenad.
Na regatama se najbolje vidi umijeće moreplovaca. Bokovci su sa “arsenalkom” bili ubjedljivo prvi na takmičenju barki “Dani u vali” na Hvaru, a iza njih je ostalo više od 40 barki.
- Veliki je uspjeh pobijediti u državi koja ima bogatu nautičku tradiciju. Srećni smo što nas kolege i prijatelji iz Hrvatske rado zovu i mi se sa jednakom radošću odazivamo njihovim pozivima na regate. Drago mi je što ću uskoro početi reparaciju nekih “korčulanki” upravo sa Korčule. To je još jedna potvrda izuzetnosti u radu naše kalafatske radionice, sa ponosom govori Nenad.
Bokovci su u saradnji sa opštinom Kotor realizovali projekat “Cattaro sail” za obuku mladih pomoraca koji je od predstavnika EU ocijenjen visokom ocjenom.
- Takvih projekata će biti još jer je upravo poenta da dobijate sve više pomoći kako ostvarujete bolje rezultate i napredujete u oblasti kojom se bavite. U planu je izrada novijeg i naprednijeg modela barke koji će biti lakši i brži. Ta usmjerenost ka održivom razvoju je nešto što stvarno doprinosi ubrzanju napretka u ovoj oblasti kako bi se novim generacijama ostavili što bolji proizvodi. To daje mogućnost izvoza na evropsko tržište i svakako znači mnogo kao podsticaj daljem usavršavanju u ovoj oblasti, kaže Nenad.

- Nemamo potrebu da širimo radionicu. Trudim se, mučim, borim, ali izgleda da sam na pogrešnom mjestu. Kod nas je veoma slabo interesovanje za ovaj posao. I onda džaba sve kad nemam kome da prenesem svoje znanje i u brodogradnji, i u plovidbi. Želja mi je da prenesem znanje omladini i da imam malo bolje uslove u barskoj marini. Sa opštinom Bar imam sjajnu saradnju, ali sa marinom ne. Od kada su mi u marini Bar rekli da sklonim moje “skalamerije” ja sam se premjestio u Porto Montenegro. U Venice square su naša plovila dočekali sa počastima. Naše barke se nalaze na 20 metara od mjesta gdje je nastala “arsenalka”, ističe Nenad i dodaje da su mu u Porto Montenegru i širom Boke uvijek vrata otvorena.

Čast je raditi za kraljevsku porodicu

- Mi u klubu “Latinsko jedro” imamo osam ojedrenih “arsenalki”. Trenutno su u radionici na osvježavanju. Drvo je živa materija koje neprestano mora da se njeguje. Zato je jedriličarstvo skupa zanimacija. Dovoljno je što morate dva puta godišnje da prelakirate barku, da ne spominjem druge troškove. Mi ovo radimo zbog očuvanja nekih tradicionalnih vještina i samo tražimo da nas puste da slobodno jedrimo. Ljudi u drugim mediteranskim zemljama ne mogu da shvate da mi imamo takvo nerazumijevanje sa barskom marinom. Naime, u svim državama su drvene barke obilježene kao kulturno dobro i zbog toga njihovi vlasnici imaju mnoštvo benefita, kaže Nenad i dodaje da su njihovi brodovi prodavani u Holandiji, Italiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima… Posebno je bio zahtjevan zadatak koji smo imali od kraljevske porodice iz Abu Dabija. Oni su nam naručili tri ista modela “korčulanke”, doduše različitih dimenzija. Ja sam na ovim modelima unio neke svoje izmjene koje su dale poboljšanja u brzini i stabilnosti, sa ponosom na kraju razgovora ističe Nenad.

Dok smo ostavljali Bokovce nad Rumijom su počeli da kupe gusti sivi oblaci. Biće kiše. Nadamo se da će Bokovcima i svima onima koji plove u njihovim čamcima more biti mirno.