Samelova koliba – bijeg od civilizacije

Porodični biznis Redžematovića na Prokletijama /

Ermina, Ramo, Alen, Alma i Samel na svom katunu, kod Plava, nude najljepši pogled i planinski odmor koji čovjek ne može ni zamisliti

Put uz Prokletije bio je veoma loš. Sitno kamenje je pucalo pod gumama automobila, dok su stakla na prozorima bila žuta od prašine. Dok smo manje od deset kilometara na čas vozili uz Jarsku i Temnjačku rijeku, sa našim osjetljivim automobilom, imali smo osjećaj kao da nas planina tjera da odustanemo. Nijesmo odustajali.

Kada smo na kilometar od Bajrovića katuna izašli iz guste četinarske šume, pogled je bio neopisiv. Široki žuti pašnjaci miješali su se sa zelenom šumom, dok su se iznad njih uzdizale oštre, crne planine. Iako je do vrhova Bogićevice imalo još da se penje, i ovdje se činilo visoko. Oblaci su se činili mnogo bliži nego u gradovima.

Upravo tu, iza planine Starac, u samom srcu Nacionalnog parka „Prokletije“, dočekuje vas pogled na veliki drvenu nastrešnicu, ili kako se u lokalnom stanovništvu kaže – šadrvan. Riječ je o Samelovoj kolibi, seoskom domaćinstvu na 1.760 metara nadmorske visine, sa čije terase se pruža najljepši pogled na planinski masiv Prokletija. Pogled je ukrašen sa nekoliko orlova, glavnih grabljivica u tom komšiluku, koji u gracioznom letu kruže iznad kolibe i  vrebaju svoj plijen.

„Prije neki dan su mi usmrtili jednu kokošku. Sin je vidio. Kaže da ju je samo kljucnuo i odletio, a ona pala na mjestu. Ali šta ćemo, svo zlo sa njom“, kaže vlasnica kolibe Ermina Redžematović.

   Ermina Redžematović

Kilometri lošeg puta se isplate na kraju

Kada smo vidjeli kolibu, šadrvane, bungalove, kućice – sve izgrađene isključivo od drveta, a srođene sa okruženjem kao da ih je sama priroda izgradila – vidjeli smo da se teška vožnja isplatila. Zaista vrijedi malo se pomučiti (i kasnije platiti pranje automobila) kako bi se vidjela ova ljepota. Loš put najveća je muka i Redžematovića.

„Mora da ste se oduševili putem“, našalila se Ermina svojoj muci. Crvenokosa žena sa držanjem prave dame, ispričala je kako su prije nekoliko dana na istom putu probili karter, zbog čega im vozilo više nije u funkciji.

„Da nijeste vidjeli dolje usput jedan traktor i jednog momka?“, pitala je pomalo i zabrinuta.

„Jesmo“, odgovorih.

„To mi je sin. Izgleda da mu je pukao kaiš dok je vozio piće i namirnice za kolibu. To mi je najmlađi“, kazala je Ermina.

Riječ je o šesnaestogodišnjem Samelu, po kom je njihov ugostiteljski biznis i dobio ime. Nekoliko sati kasnije ukazao se tamnoputi, koštunjavi dječak, ali vrlo stasit i snažan. Iako preplanuo i umoran, i dalje dječački nevini osmjeh, koji mu se često omakne.

„On mi je desna ruka. Stalno je uz mene“, kaže Ermina. „Iako je ostatak porodice u početku sumnjao u ovo šta radim, on je od početka vjerovao u ovu ideju. Zato se po njemu i zove koliba“.

Samel je, u stvari, razlog što su Redžematovići na katunu Bajrovića. Kao mali je obolio, zbog čega je doktor preporučio planinski vazduh. Ermina je tada imala svoj butik u Plavu, ali je ljeti Samela vodila na planinu. Kako kaže, ti izlasci su iz godine u godinu bivali sve duži, zbog čeka su se odlučili da izgrade vikendicu. Kasnije su Redžematovići vidjeli potencijal u Prokletijama za seoski turizam i davnašnja ideja se prije nekoliko godina pretočila u biznis. Naravno, Samela je planina izliječila.

Bez struje, bez telefona, bez interneta

Kada malo dalje šetate po planini brzo se stopite sa prirodom. Kao da ništa ne postoji izuzev vas, četinarskog drveća, žute trave, plavetnog neba, povjetarca koji donosi šumske zvukove i spojeni ste u jednu cjelinu. Da doživite takvu povezanost mnogo pomažu uslovi u Samelovoj kolibi, koji domaćinima, pak, znatno otežavaju posao.

„Nemamo struje, a signal za telefon i internet je veoma slab“, kaže Ermina.

Bajro uvijek bio na strani sirotinje

Iako se zove Bajrovića Katun, tamo ne postoji niko ko se preziva Bajrović. Riječ je o jednom vlastelinu Bajru Redžematoviću, Ramovom pretku. Po njemu je katun dobio ime, jer je sva zemlja na tom potezu pripadala njemu.

Ne samo da je bio bogat čovjek, već postoje i predanja o njegovoj ljudskosti i poštenju. Kod Bajra su mnogi seljaci i bogatiji stočari kupovali sijeno. Postoji upravo jedna anegdota u vezi sa tim.

Naime, Bajro bi ljude, koji bi došli da kupe sijeno zamolio da se podijele. Rekao bi da oni koji imaju da plate sijeno stanu sa jedne strane livade, a oni koji nemaju novca na drugu stranu. Siromasi bi se već uplašili da neće imati čime da nahrane stoku, jer je logično da će Bajro prvo snabdijeti one sa parama, pa drugima dati ono šta ostane. Međutim, Bajro bi zamolio one sa novcem da na drugom mjestu kupe sijeno, dok bi sirotinji podijelio svoje otkose.

Telefone i sitne aparate pune putem manjih solarnih ploča, dok se sve ostalo obavlja starinski. Vodom se napajaju sa izvora, dok je za sve ostalo zadužen šporet na drva. Međutim, nedostatak struje se ne primijeti, a pored prelijepe prirode ni nedostatak telefona i interneta. Kupatila su opremljena kao u najboljim hotelima, a tople vode ima u izobilju da izgubite sjećaj da nema struje i bojlera. Umjesto bojlera voda se grije pomoću šporeta.

Redžematovići gore drže krave i kokoške, zbog čega uvijek ima svježeg mlijeka i jaja, a stiče se utisak da cijela planina miriše kada Ermina kuva. Najtraženiji je, kaže, kačamak koji sprema sa domaćim sirom i kajmakom, a služi se uz domaće kisjelo mlijeko.

„I strance koji dođu sve interesuje. Hoće da muzu, da sire, i ja ih sve pustim. Neka probaju i neka uživaju“, kaže Redžematovićeva.

Na trpezi se nerijetko nađu i njene pite, mladi sir, kajmak, priganice i kolači. Sve se služi na velikim drvenim poslužaonicima, koje u tim krajevima zovu „kopanja“. Njihov sok od maline već je brend, a Redžematovići imaju sertifikat da je riječ o organskom prirodnom soku visokog kvaliteta.

Dok je centralni dio Bajrovića Katuna unutar šume, opkoljen drvećem, Redžematovići su svoju kolibu sa bungalovima izgradili prije tog mjesta. Time su dobili neopisiv pogled na planinski masiv Prokletija, dok posjetioci mogu uživati u miru i intimi jer su dalje od „naroda“. Na njihovom imanju mogu se primijetiti mnoge stare stvari poput „bocuna“ – drvene posude u kojoj se donosila i držala voda, kao i vreteno i kudelja koji pripadaju Ermininoj svekrvi. Njihovo domaćinstvo broji 24 ležaja, a rade samo ljeti – od juna do oktobra. Sve to daje utisak kao da u Samelovoj kolibi živite u nekom drugom, ugodnijem, dobu.

Najzanimljivije od svega je što je Ermina odrasla u sasvim drugom ambijentu, na Cetinju, u gradu. Iako su njeni porijeklom iz Plava, tamo se doselila tek nakon što se udala. Kaže da se odmah zaljubila u planinu, dok je većinu seoskih poslova naučila od svekrve.

„Ništa nijesam znala oko stoke i planine, ali sve sam naučila od svekrve. Ona me naučila da muzem, sirim, spremam kačamak i ta neka tradicionalna jela“, priča Ermina.

Njen vedar duh i dalje ostaje, a čini se i gura cijeli njihov porodični biznis na Prokletijama. Zato je i 2019. godine domaćinstvo Redžematovića dobilo nagradu za najbolje seosko domaćinstvo u toj godini, koje se bavi turizmom. Komentari zadovoljnih gostiju govore da je nagrada više nego zaslužena.

Naravno, ničeg ne bi bilo bez podrške i zalaganja njenog veoma vrijednog supruga Rama Redžematovića. On, međutim, nije bio ljubitelj planine, jer ga je podsjećala na teške poslove koje je na katunu radio u mladosti. Ali je popustio je iz ljubavi prema Ermini (koja zna biti ubjedljiva) i djeci, pa danas povlači najveći dio posla oko cijelog domaćinstva. Pored Samelove kolibe, on, ljeti, održava njihovo veliko imanje i poljoprivredno gazdinstvo u Plavu. Zbog toga rijetko boravi na katunu, kako drugi poslovi ne bi trpjeli. I on veliku pomoć u poslovima oko sijena i imanja dobija od najmlađeg Samela.

Djeca su najveća investicija

Redžematovići su zajedno sa djecom, golim rukama izgradili sve šta imaju na planinskom katunu. U Plavu pritom drže poljoprivredno gazdinstvo i svo povrće, krompir, kukuruz, koje služe je iz njihove bašte. Uzgajaju i veliku plantažu malina (10 ari), koju takođe iskoriste za potrebe svog domaćinstva i porodičnog biznisa.

Pored Samela, Ermina i Ramo imaju starije Alena i Almu. Oboje su uključeni u porodični biznis. Alen je na studentskom radu u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), odakle rukovodi društvenim mrežama i zakazivanjem preko turističkih sajtova poput Bukinga (booking). Alma studira u Podgorici, a tokom raspusta dolazi na Prokletije da pomaže majki oko posla.

Alen svake godine radi fizički veoma teške poslove u Americi, kako bi otplatio svoj fakultet. Trenutno je na magistarskim studijama, a studira turizam i hotelijerstvo. Međutim, on ne samo da otplaćuje svoj fakultet, već takođe od zarađenog novca plaća i sestri privatni fakultet,  novcem „pogura“ i roditelje kako bi se završili redovni poslovi na imanju i planini.

„I to ne ostaje kod rođaka koje ima tamo, već sam nalazi sebi poslove i živi privatno“, kaže sa ponosom Ermina.

Svo troje odlično govore engleski. Njihova majka kaže da nijesu štedjeli novac za jezike, već su djeca pohađala kurseve jezika. To im je danas velika olakšica kada je riječ o gostima, jer Prokletije, otkad su proglašene nacionalnim parkom, posjećuje veliki broj planinara, biciklista i drugih turista iz inostranstva. Koliko je Ermina ozbiljno shvatila svoj porodični biznis govori i činjenica da je i sama upisala kurs engleskog jezika.

„Bilo mi je smiješno – ja i djeca zajedno učimo. Međutim, dođe korona i nema više časova“, priča ona.

Zbog korone prošle godine nijesu imali mnogo posla, ali, kako kaže, ove godine je bilo mnogo bolje. I zaista se vidi da stalno cirkulišu ljudi planinom. Prije nego smo došli ona je ispratila goste, dok je bilo i onih koji su kod nje bili na smještaju.

Zaista je zadivljujuće koliko vrijedno rade svi članovi porodice Redžematović, a posebno nadahnjuju njihova djeca koja su odrasla u dobre i radne ljude, koji će znati da žive od svog rada. Na kraju krajeva, iako su mnogo novca uložili u kolibu i biznis na planini, djecu su njihova najveća i najljepša investicija. Nema planine koja to može nadvisiti, niti para kojima se to može platiti.

Hridsko jezero – skriveni biser Prokletija

Na samo sat vremena hoda od Samelove kolibe nalazi se čuveno Hridsko jezero. Riječ je o biseru Prokletija i jednom od najljepših jezera u Crnoj Gori.

Nalazi se u sjevernom dijelu nacionalnog parka, na nadmorskoj visini od 1.970 metara, što ga svrstava i u jedno od najviših jezera u Crnoj Gori. Okruženo je gustom četinarskom šumom iza koje se ka jugoistoku uzdižu „hridi“ planine Bogićevice.

Zahvaljujući nepristupačnim putevima i izolovanom položaju u pograničnom pojasu, Hridsko jezero predstavlja predio čarobne, netaknute divljine. Pejzaž više podsjeća na prirodu neke skandinavske države, nego na crnogorsku. Iako je za nekog naporan put od Bajrovića katuna do jezera, kada vidite kristalno čistu vodu, okruženu četinarima – zaboravite na svaku muku.