PRIČA PREKO OKEANA: Rožajka Selma Đešević, direktorica marketinga na američkoj državnoj televiziji ,,NBC”
Kada tražim svoj mir, zatvorim oči i u mislima odletim iznad planina i mora moje Crne Gore. Tada mirisi ispune moja pluća, nadahnu moje srce i učine me poletnom i srećnom. Taj miris je trag mog porijekla i trajanja - započinje razgovor Selma Đešević, rođena Mujević, uspješna mlada Crnogorka, direktorica marketinga na američkoj državnoj televiziji ,,NBC” (National Broadcast Company).
Kao učenica osnovne škole, zbog odličnog učenja Selma je dobila i pohvalu tadašnjeg predsjednika SAD Bila Klintona, kao i česte pohvale ,,učenica mjeseca”, i nastavlja sa uspjesima do danas.
Supruga je i majka dvoje djece, a svoj uspjeh kaže da duguje porodici koja je u svemu u potpunosti podržava. Tradicionalno vaspitana u duhu stare crnogorske porodice, ne želi da se mijenja. Uvijek ljupka i draga, ljubazna prema svima, želi da ostane prije svega časna jer to, kako reče, duguje svojim roditeljima.
Koji su Vas putevi doveli u Njujork?
- Slično mnogim dijasporcima, u Ameriku smo se uputili uoči raspada Jugoslavije kada su se osjetile turbulencije na koje nijesmo navikli kao porodica multikulturalnog odgoja. Imala sam sedam godina i roditelji su odlučili da pronađu perspektivu u inostranstvu 90 - tih godina. Spletom okolnosti smo se opredijelili za SAD jer smo već imali tamo rodbinske veze. Bilo je to paradoksalno vrijeme u životu moje porodice – u isto vrijeme smo se zatekli u centru/glavnom gradu svijeta u smislu kulture i mogućnosti, s druge strane su okolnosti bile takve da smo bili primorani da napustimo porodicu, prijatelje, sve poznato i odemo u nepoznatu budućnost.
Na poziciji ste direktorice medija marketinga na NBC TV, što je zaista veliki uspjeh, je li bilo teško doći na to radno mjesto?
- Uspjeh je po meni relativna stvar. Smatram da su svi naši ljudi, bez obzira na edukaciju ili stečene pozicije, a koji su se zatekli u situaciji da moraju iz svog zavičaja da odlaze kako bi pronašli ,,bolju budućnost” – izuzetno snažni i uspješni. Možda neki od njih nijesu imali podršku roditelja na način kako sam ja imala. Moja karijera je bazirana na disciplinovanom radu, ali moram istaći posebno požrtvovanje mojih roditelja, bez kojih ne bih bila gdje jesam.
Samo sam djelić velikih priča iseljenika. Parola mojih roditelja bila je ,,Neka rad bude vaš alat, a znanje vaša snaga”, tako da sam u najranijem djetinjstvu otkrila da je u znanju moć, odnosno sloboda jednog čovjeka.
Od malena sam bila svjesna da su moji roditelji žrtvovali svoje diplome, akademske titule, svoj profesionalni status u Crnoj Gori i na početku života u SAD-a radili neke drugačije poslove u odnosu na one koje su radili do tada, kako bi obezbijedili svojoj djeci dobre uslove za život i obrazovanje. Tako da sam uvijek imala želju da ih obradujem te sam nastojala da dam sve od sebe u toku školovanja.
Šta sve obuhvata Vaš posao na ovoj poznatoj američkoj televiziji koja je ekvivalent TV ,,Telemundo47” na španskom jeziku?
Odmalena ste počeli da dobijate priznanja.
- Prva priznanja od tadašnjeg predsjednika Bila Klintona su bila veliki stimulans da uvijek idem ka uspjehu kroz život i da pružam ,,svoje najbolje” što mogu.
U završnom razredu srednje škole u SAD, bivam izabrana kao srednjoškolski pripravnički stažista da pišem za ,,Observer Dispatch” – jednu od najstarijih njujorških novina. Tu sam stekla iskustvo i ljubav prema medijima i to me inspirisalo da gradim karijeru na tom polju.
Kao student sam imala podjednako interesovanje za medijske djelatnosti ali sam imala želju i da pomognem globalnom društvu. Studirala sam paralelno dva fakulteta: Međunarodne odnose i Medijski marketing na opštem smjeru State University of New York, te nastavljam studije Advertajzing komunikologije na prestižnom Modnom institutu tehnologije i komunikologije (FIT - Fashion Institute of Technology).
Na fakultetu sam nastojala da budem što više angažovana kao volonter u raznim grupama – te sam paralelno i radila za džeparac vikendom kao kasirka u apoteci i istovremeno izgrađivala svoj profesionalni rezime.
Kao studentkinja sam dobitnica SUNY Chancellor's Award za akademsku izvrsnost, kao i dobitnik nagrade ,,Izvanredan student programer godine", kao i dobitnik nagrade ,,Ko je ko među studentima na američkim koledžima", poslije čega sam i dodata u ,,Nacionalne dekanske liste za akademsku izvrsnost" i navedena sam na predsjedničkoj listi za kolegijalnu afirmaciju i društvenu odgovornost studenata širom Njujorka.
Svi ti uspjesi su doprinijeli da se istaknem na konkurentivnom prijemu za radni staž nakon završenog fakulteta.
Moja šira porodica sa očeve i mamine strane su mi uvijek bili uzor u svemu što sam radila.
- Poslovica da ,,sve kreće iz porodice” je jako tačna u mom slučaju. Moja šira porodica sa očeve i mamine strane su mi uvijek bili uzor u svemu što sam radila. Moje sestre, brat i ja nastavili smo tradiciju naših roditelja.
Tako je moj mlađi brat doktor medicine i radi kao specijalizant interne medicine u jednoj od najvećih privatnih bolnica SAD-a, sestra je studirala na prestižnom PACE Univerzitetu na odsjeku medicine i sada radi na odjelu intezivne njege u Vašingtonu, a najmlađa sestra je ekonomista i radi za ,,Bank of America” koja je jedna od četiri najvećih finansijskih institucija SAD-a. Roditelji su bili pravnici i radili su u ,,Gornjem Ibru" u Rožajama.
Otac, Izet Mujević, je jedan od 11-toro djece. Nastavio je svoje obrazovanje u Americi – te je dodatno studirao i građevinski inžinjering na državnom Univerzitetu Njujorka i diplomirao sa visokim prosjekom.
U očevoj porodici ima uspješnih doktora, inženjera, preduzetnika, koji žive i rade u Americi i Crnoj Gori. Pored svih tih poslovnih uspjeha, oni su i filantropski humanisti koji često pomažu i doniraju ljudima sa naših prostora kojima je pomoć potrebna.
Moja majka, Etna Šabović-Mujević, takođe potiče iz velike porodice - njih je osam sestara - od najstarije do najmlađe sve su visoko obrazovane. Privržena supruga i baka (nana) je heroina koja je uvijek od skoro ničega uspjevala nešto kreativno i pozitivno da napravi. Njen vječiti optimizam i ljubav nam je svima bio vjetar u leđa, jer je bila stub na koji smo se svi oslanjali.
Ponosna sam i na sve svoje tetke širom svijeta sa obje strane porodice. Advokatice, doktorke, profesorice, arhitektice, inžinjerke, ekonomistkinje, slikarke, preduzetnice… Veliku ulogu imao je otac moje majke, a moj djed rahmetli Remzija Šabović, koji je kćerke učio da za uspjeh kroz rad i posvećenost ni nebo nema granice, a da je nejednakost polova tvrda sociološka konstrukcija koja se sistematski mora djelima rušiti.
Koja su bila Vaša prva angažovanja nakon završenog fakulteta?
- Čim sam završila fakultet radila sam za jednu manju medijsku firmu i tu sam naučila osnovni korporativni bonton i komunikaciju sa ljudima. Sljedeći posao na kom sam puno naučila je asistentkinja kod jedne izvjesne gospođe koja je zapravo osnovala New York Fashion Week. Tu mi je život bio baš kao u filmu ,,Devil Wears Prada”, osim što nije bilo princa na bijelom konju da me spasi na kraju, već izuzetno surov, iscrpljujući poslovni ritam koji me nije trajno privlačio, nakon čega idem u potragu za drugim poslom i konkurišem za posao na NBC.
Dobijam sudbonosni poziv za preliminarni intervju. Onda prolazim kroz još pet narednih krugova intervjua. Uspješno (ali i iscrpljujuće) prolazim svih pet krugova. I evo već skoro 13 godina radim za NBC, ali kroz sve te godine na raznim funkcijama.
Dobili ste posao za koji je konkurisalo 5.000 kandidata?
- Nekoliko godina kasnije, kad sam već u bližem profesionalnom odnosu sa svojom šeficom, saznajem da je pri procesu mog zapošljavanja bilo u prvom krugu upravo 5.000 aplikanata! Tu već budem zatečena i zahvalna što tada nijesam znala sa koliko se ljudi borim za tu poziciju. U zadnjem krugu ostali smo ja i još jedan kandidat i prevagnulo je kućno vaspitanje. Naime, prevagnulo je mišljenje vratara zgrade. Zašto i kako? Moja šefica je imala običaj da pita vratara zgrade, nakon svakog intervjua sa perspektivnim kandidatima, kako se ko ponašao prema osoblju na prijemu, a posebno prema njemu, koji je nepovezan sa pozicijom za koju smo se kandidovali. On je naveo da sam se ,,fino i srdačno pozdravila pri ulasku i pri izlasku i srdačno se zahvalila vrataru” dok je kandidat broj dva ,,nadmeno i nemilosrdno prošao bez ikakvog poštovanja” i ta mala sitnica, kako navodi moja šefica, je prevagnula u moju korist. Upravo sam tu uočila težinu značenja svog vaspitanja i karaktera.
Da li ste i sami osnovali porodicu?
- Hvala dragom Bogu, imala sam sreću da osnujem porodicu i zajedno sa suprugom Vedanom nastojim da u modernom društvu vaspitavamo djecu i u tradicionalnom duhu, jer kompletna ličnost jeste spoj modernog i tradicionalnog. Suprug Vedan Đešević, porijeklom iz Plava i Gusinja, a rođen u Sarajevu, svakodnevno nas inspiriše, jer je on nakon preživljenog rata u Sarajevu sa svojom porodicom uspio sebe izgraditi i postati uspješni anesteziolog koji radi na prestižnim klinikama u Njujorku.
Obilazite li Crnu Goru ? Kada ste zadnji put bili u posjeti domovini?
- Dolazila sam ovog ljeta, ali prije toga nijesam tokom pandemije. Prije kovida nastojali smo da dolazimo dva puta godišnje u posjetu porodici u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Ako Bog da, planiramo i do godine i jedva čekamo! Mnogo se radujemo tim momentima iskrene sreće i pravljenje uspomena!
Koljeno - selo kojeg se rado sjeća
Selma priča da je njen djed rahmetli Remzija Šabović uvijek govorio da je ,,rad najbolji saveznik uspjehu” i uvijek je njegovao slobodan duh u govoru, razmišljanju i djelima svojim kćerima i unucima.
- Moji rahmetli dedo Jusuf Mujević i (Bika) Đulsa Agović Mujević, su mi i ponajviše ostali u pamćenju iz ranog djetinjstva jer sam upravo na njihovom selu Koljeno u Rožajama, osjetila prve čari prekrasne Crne Gore. Te boje vedrog neba, planinskog zraka, miris plasta i pokošene trave. To gostoprimstvo svakodnevnih posjeta komšija. Miris ispijanih kafa, mindera, sofre i toplih osmijeha, zagrljaja onih koji me iznimno vole - ističe Selma.
Kakav je život u SAD i šta biste ,,poželjeli" Crnoj Gori?
- Da je bilo sreće da su balkanske državne institucije kao i lideri tih institucija imali poštovanje i povjerenje u svoje građane kao što Amerika ima u svoje, onda kao država bi možda Crna Gora bila daleko naprednija – možda i ne bi bilo iseljenika. Razlika izmedu SAD i Crne Gore je velika.
Poznato je da je Amerika zemlja satkana od želja, snova i mogućnosti. To je istinska građanska zemlja, suverena i samouvjerena. Cijeni svoje građane. U Americi su i ljudi otvoreniji i opušteniji. Ekonomska emancipacija se uči od malena. Već nakon srednje škole, djeca uglavnom odlaze od roditelja i bore se za život. Skoro svi studenti rade i studiraju u isto vrijeme, plaćaju sami troškove, dok u Crnoj Gori zbog finansijske situacije, studenti su prinuđeni da primaju pomoć od roditelja.
Bez obzira koliko se trudila u Crnoj Gori ne bih ostvarila ovo što sam ostvarila u Americi. Ne kažem da ne bih bila srećna i tamo da sam. Ali, sreća ne bi bila potpuna, jer znam koliko mogu da se trudim i da radim, a to se ne bi adekvatno naplatilo jer je sistem takav da ne nagrađuje one koji rade za bolju budućnost države i sve građane.
Šta nama ovdje nedostaje da budemo onakvi kakvi su naši brojni sugrađani kada odu u svijet: vrijedni, uporni, uspješni, odgovorni, posvećeni …?
- Bez vladavine prava nema ekonomskog razvoja niti rasta. Prvenstveno, potrebno je omogućiti jednakost pri zapošljavanju. Zaposliti adekvatne osobe za konkretni posao - znači po sposobnostima. Nagraditi rad sa dobrim platama, stimulansom ukoliko kompanije dobro posluju.
Kada vide moćni investitori da Crna Gora poštuje sve građane, onda će i oni biti više privrženi da investiraju. Crna Gora posjeduje sve kvalitete da bi bila komparativna i na nivou sa najvećim svjetskim turističkim destinacijama.
Kako počinje i završava se Vaš radni dan?
Nakon posla, suprug i ja nastojimo da pored standardnih porodičnih obaveza (zadaće, večere, igre sa djecom) kvalitetno provedemo vrijeme uz priču sa djecom. Dajemo im širinu da nam sve dogodovštine dana prepričaju, nakon čega slijede ozbiljni pregovori za vrijeme spavanja. I tako iz dana u dan. Vikendom nastojimo da odradimo neku porodičnu aktivnost ili završavamo obaveze koje nijesmo stigli tokom radne sedmice.
Jeste li član nekog crnogorskog udruženja?
- Zbog prevelikih profesionalnih i porodičnih obaveza, na žalost nijesam član udruženja. Jer kad sam član nečega, želim da se maksimalno dam, a ne površno. Jedino uspijem da sa vremena na vrijeme volontiram za Kulturno umjetničko društvo KUD Halaturko Njujork, gdje djeca od četiri do sedamnaest godina uče tradicionalne igre našeg bošnjačkog, sandžačkog, plavsko - gusinjskog zavičaja. Tom organizacijom mi gajimo kulturnu baštinu, te samim tim ta djeca KUD-a stvaraju konekciju sa korijenima svog zavičaja, iako su sva ta djeca rođena u inostranstvu.
Poruka narodu koji živi u Crnoj Gori
- Iseljenici su veliki gubitak za Crnu Goru. Ne dozvoljavajte da vam sposoban kadar ide dalje da bi njihove sposobnosti bile od koristi drugoj zemlji.
Cijenite i posebno investirajte ljubav i trud u omladinu. Poštujte i investirajte podjednako u manje brojne narode. Vratite se osnovnom moralnom kodeksu čovječnosti. Potrudimo se da budemo bolji da bi sve oko nas bilo bolje. Sve što ne biste htjeli vama neko da kaže ili uradi vi nemojte drugima…
Imate li vremena da se družite sa našim ljudima?
- Naravno. Nas ima puno. Specifičnost naše dijaspore u Njujorku je da jako drži do konekcije i društvenih odnosa, tradicije, jezika, moralnog i tradicionalnog odgoja djece. Često se organizuju humanitarne akcije i druženja. Uvijek mi bude drago čuti nekog ko govori našim jezikom u prolazu kroz grad – što se sve češće sada i dešava.
Čega se najrađe (pod)sjećate iz Crne Gore i šta Vam nedostaje?
- Nedostaju mi planine, sela, jezera, more, hrana prirodna iz moje domovine Crne Gore kao i iz Bosne i Hercegovine. Nedostaje mi merhamet koji nose stare duše i poštovanje koje nose mladi prema starijim. Nedostaje mi moja porodica, rođaci, prijatelji. Nedostaju mi ljetnje šetnje obalom ulcinjske Velike plaže u sutonu tihom. Nedostaje mi muzika, kafići, lagani šarm koji ležerno naglašava šta je Bogom dato.