20-Jan-2021
Početna Vijesti

Sasvim lično: Bogato siromaštvo


Piše: Sanja Golubović, urednica / Foto: arhiva Caffe Montenegro

Nezaobilazna tema i dio naše stvarnosti i života građana je siromaštvo... kog se bojimo, protiv ko se borimo, i radimo, radimo... da ne budemo siromašni. Ali standardi se uprkos svemu teško postižu i podižu. I dalje nas svrstavaju u malu zemlju bogatu prirodnim i istorijsko kulturnim blagom, ali siromašnu.  

Ono što se pokazalo za skoro godnu dana pandemje virusom korona u Crnoj Gori je da smo mi tako bogata zemja! Znam, ovo je kontra onom što bi pretpostavljali da ću napisati. Ali, jesu isplivali socijalni problemi i siromaštvo na viđelo više nego ikad, i to više nego i statistika pokazuje obračunom korisničke korpe u odnosu na prosječnu platu u Crnoj Gori i sličnim pokazateljima... Ali nikad, nikad nijesmo imali u našem časopisu više bogatstva, onog najiskrenijeg, rukama stvorenog, kreativnih energija i ideja koje su se pokrenule, ruku koje su se uposlile, a neke priče smo tek saznali iako nijesu nove... Toliko vrijednih ljudi ima ova zemlja. Možda se nije obraćala pažnja na njih u odnosu na gigante, ali oni jesu giganti, jer bez žaljenja nad sudbinom i situacijom, hvatili su se posla, a neki poslovi su opstali uprkos situaciji i postali neki proizvodi i traženiji – pogotovo hrana iz malih seoskih i poljoprivrednih gazdinstava. Neke rukotvorine su stvari koje bi smo ranije naručivali preko e- baya... Online trgovina i dostava domaće hrane i namirnica sa gazdinstava širom Crne Gore dosegli su veliku popularnost i postali navika. Znali smo i prije pandemije da je domaće najbolje, ali sad ga vrednujemo kako treba. Nijesmo znali da imamo ođe toliko dobrih sireva, čokolada, pršuta od mangulica, ribe, morske, rječne i jezerske svježe, odličnih maslinovih ulja i maslina... toliko voća i povrća koje bi u svijetu od oznakom „organsko“ bilo nekoliko puta skuplje od onog koje se prodaje sa velikih plantaža za masovnu potrošnju i tretira koječime... 


DA, JESMO SIROMAŠNI, ALI I ITEKAKO BOGATI BOGATSTVOM KOJE SE NE MOŽE ODUZETI. POKAZALO SE U OVOM PERIODU ONO ŠTO SE ZNA DA ŠTO SE VIŠE UPOSLI RUKU - VIŠE SREĆE. JER, KAKO GOD IPAK JE SVE U LJUDSKIM RUKAMA, A NIKAD LJUDE NIJE IZDAO TAJ POŠTEN RAD SA SOPSTVENIH DESET PRSTIJU. UZDAM SE U TE LJUDE. MOŽDA SMO IH USTVARI OZBILJNIJE ZAPAZILI TEK KAD NAM JE SVIMA TEŠKO, KAD SMO IH TREBALI. ONI SU NADA I KAD SVE OVO SA VIRUSOM JEDNOM PROĐE, NE ZABORAVIMO IH


Toliko je umjetnika koji su svoju kreativu usmjerili u izradu funkcionalnih stvari, unikatnih i vrijednih da ne vrijedi tražiti dalje i bolje.

Toliko je ljudi pronašlo u sebi sklonost i talenat u umijećima izrade koječega lijepoga... i od toga su nastali buketi mirisnih ručno pravljenih sapuna, vesele saksije, grnčarsko posuđe da mu nije mane da je u elitnim italijanskim, španskim, francuskm restoranima... mirisne svijeće i ulja ljekovita i aromatična. 

Na viđelo su izašla stada ovaca i koza, špaliri vinograda, berbe grožđa i neka sjajna vina koja itekako obećavaju... ukrasi, nakiti, decor home komadi, namještaj... Pa smo čili paprike uzgojili kod nas, i egzotične vrste za koje nijesmo znali da postoje su nam na izvolte... poput onog kiwana. Pune korpe svega imamo, imamo i korpe koje pletu staračke ruke i čuvaju zanat od zaborava. Imamo mi potencijala u ljudima, a ljudi su bili i ostali naše najveće bogatstvo.

Ne rade nam turističke agencije, ali su radili cijelu godinu i bez turista, spremni su da ih dočekaju više neko ikad. Turistički vodiči svoja znanja usmjerili na neke druge vještine pa imamo neke sjajne domaćice koje spremaju tradiconalnu hranu o kojoj su pričali turistima i kojom su ih nudili vodeći ih  po moru i planinama...

Imamo 19 nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore koja treba zaštiti kao svoja jer ona su mi, naša prošlost, naša tradicija, naša istorija i naša živa istina...

Imamo mi..., osim mora i planina, rijeka i jezera, obala i uvala, vrhova i dolina... svuđe ljudi vrijednih čijem radu treba dati dodatnu vrijednost jer vrijedi!

Imamo vrijednih ljudi koji su u svijetu, a doprinose svojoj zemlji i raduju se svakoj sreći ođe a pogotovo kad mogu da nam prenesu dio tog dalekog svijeta ođe.

Imamo ljudi koji su došli sa drugih kontinenata, iz zemalja visokog standarda da baš ođe žive i đecu podižu. I ti ljudi nam kađu da su ođe ostali zbog toga kakvi smo ljudi. 

Da, jesmo siromašni, ali i itekako bogati bogatstvom koje se ne može oduzeti. Pokazalo se u ovom periodu ono što se zna da što se više uposli ruku - više sreće. Jer, kako god ipak je sve u ljudskim rukama, a nikad ljude nije izdao taj pošten rad sa sopstvenih deset prstiju. Uzdam se u te ljude. Oni su snaga i budućnost. Nijesu odustali ni posustali ni kad je najteže.  Možda smo ih ustvari ozbiljnije zapazili tek kad nam je svima teško, kad smo ih trebali. Oni su nada i kad sve ovo sa virusom jednom prođe, ne zaboravimo ih.