Sasvim lično: Brzo s(v)e zaboravljamo

Kada mi je otac umro u njegovoj 41-oj godini, moja baba Krstinja je na sahrani sina jedinca stalno ponavljala : “ne daj Bože zaboraviti“. Mladi smo ostali bez oca ne znajući šta je smrt dok je nijesmo kao djeca upoznali oči u oči. Ne iz priča. Tako mlađahna slušajući babu kako ponavlja „ne daj Bože zaboraviti“ tad sam pomislila onako utrnula od bola da je baba od tog istog bola skrenula sviješću... Kasnije nakon dosta godina, jer nikad te riječi nijesam zaboravila, pa sam pitala babu koja nije psihički skrenula, no se stoički nastavila živjeti zašto je to tad govorila... Kako majka može zaboraviti smrt sina jedinca, i to majka koja je izgubila prije njegovog rođenja troje djece još kao male... Baba mi je objasnila da od goreg, i kad mislimo da nam je najgore postoji još gore. I da ako se desi to još gore, zaboravi se ono kad nam je bilo najgore u životu. Da postoji uvijek bol koja nadjačava onu najveću, a da mi njena unučad treba da budemo zdravi, da ne bi podnijela da se nama šta desi... To bi bilo gore od goreg. I zato ne daj Bože zaboravit najveću bol... jer uvijek može biti veće i gore. Neke stvari se ne zaboravljaju samo se čovjek u zlu ponizi, u dobru ponese…

Ovu sam priču prepričavala mnogim mojim prijateljim, pretežno u teškim trenucima, ne kao utjehu, nego kao životnu mudrost i istinu. Pričala sam je i puno za vrijeme pandemije korona virusa kad su mnogi mislili da im je najgore... Sada, kada je, nadamo se, najgore prošlo i nadam se zauvijek, mislim da ne treba da zaboravimo kako nam je bilo najgore dok smo se suočavali sa strahom i bezbroj teškoća... 

TOLIKO ŽUDIMO ZA NAJSITNIJIM OHRABRENJEM, TAPŠANJEM PO RAMENU I ISKRENIM OSMIJEHOM KOJI ĆE NAM DATI ONU KONAČNU POTVRDU DA SMO NA PRAVOM PUTU, DA NAŠ ŽIVOT VRIJEDI I DA SE DOBRO NAGRAĐUJE DOBRIM. TO NAM JE TEMA SVIH TEMA OVOG BROJA.

Da nam ne bi gubici bili ti koji nas uče uživati u životu, važno je shvatiti koje su to naše "male-velike" stvari. U čemu uživamo u našoj svakodnevici, koje su to stvari koje nas vesele i mame osmijeh na lica? Možda je to pomisao na porodicu, djecu, kućne ljubimce, vino, more...? Možda je to pogled u nebo, drveće, prirodu? Možda su to kombinacije boja koje izvučemo iz svog ormara, sredimo se i zadovoljno gledamo u ogledalo? Nekad fokus na sitnice pomaže da se prebrodi težak period.

Takođe, u vrijeme pandemije i izolacije tako su nam postale važne sitne stvari, a neke velike važne stvari su zauzele mjesto tim nekadašnjim nebitnim koje su se podrazumijevale kao rutina. Nedostajale su nam te nekadašnje sitnice... Ta rotacija je došla silom prilika, no jel' nam pokazala da ustvari možda stvari ne stavljamo na njihovo mjesto i da nas te sitnice čine srećnim i nakon epidemije. Jesmo li ih odmah zanemarili i stavili pod „sitnice“. Da nam je bez njih teško iako ih u redovnoj situaciji zanemarujemo i ne pridajemo im važnost, jer su, jelte samo sitnice...

Da, stvarni život se se sastoji od sitnica. Vrlo rijetko se nudi prilika da odjednom učinimo veliku stvar.

Komplikujemo život i to je pandemija pokazala kad smo mogli čak i bez onoga što nam je stvarno nedostajalo. To je ustvari ono što stvarno i volimo. Ustvari komplikujući život mi ga ni ne živimo kako nam odgovara. Život čine male stvari. One su te koje su velike. Ne zaboravite koliko su vam nedostajale. Pazite na sitnice u svom životu. One su vi.

Obradovalo me kad sam ovog mjeseca nakon izolacije primijetila toliko malih stvari koje su ljudi uradili u izolaciji i pri tom uživali u njima, toliko projekata i ideja koje su se konkretizovale u te slatke male stvari, a još su funkcionalne - u male biznise koji su toliko čekali da budu pokrenuti... Neki su sanjali godinama da im se ideja realizuje. Uživala sam u tim malim – velikim stvarima drugih ljudi koji su ih ostvarili baš u ovom periodu kad je najteže bilo... a nije ni sad lako. Njima je ovaj broj časopisa Caffe Montengra uveliko posvećen… Jer zaslužuju, jer njihova ideja je pronašla svoju svrhu – primjer su i uzor talentovanim i ambicioznim ljudima kojima trebamo pružati prilike i podršku jer oni pokazuju da se radilo i kad se nije radilo skoro ništa i da svijet nije stao…

Koliko puta si prijatelju rekao dobru riječ na stvari koje mu se događaju u životu? Toliko malo ohrabrenja je potrebno, nekada i samo jedna riječ da osoba pokrene domino efekat koji transformiše čitav život. Toliko žudimo za najsitnijim ohrabrenjem, tapšanjem po ramenu i iskrenim osmijehom koji će nam dati onu konačnu potvrdu da smo na pravom putu, da naš život vrijedi i da se dobro nagrađuje dobrim. To nam je tema svih tema ovog broja.

Jer oni koji u sebi ne mogu osjetiti malenost velikih stvari, skloni su ne vidjeti veličinu sitnica u drugima. Šta god nekome bile sitnice, ničije sitnice nijesu smiješne nego su tome nekome baš važne. Sitnice su nas održale i obradovale.

I zato vam u ovom broju donosimo puno lijepih “sitnica” drugih ljudi koje će vas obradovati. Jer… “Sitnice mi boje život.

Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.” (Ivo Andrić)