Pandemija nije promijenila godišnja doba ali kao da jeste. Kako je potrajala godinu dana iza nas je već godina, kako je nazivaju, nove realnosti, a suština je da je godina vanrednih okolnosti, za cijeli svijet. Najteže je što se ta godina produžila. Kada pominjem datume griješim, pa kad navodim da je nešto bilo prošle godine ja mislim na 2019. godinu... Jer ionako se ništa osim korone nije ni dešavalo čega bismo se lijepog sjećali iz prošle godine, to jest 2020-e.
I dok „nakon svih saznanja“ i dalje živimo u strahu od neznanja o virusu covid-19, mjeseci, godišnja doba se smjenjuju po redu kao uvijek, planova nije bilo a kad bi se usudili planirati sjutradan bi svaki plan pao u vodu... Nakon svega ništa nije isto, pa ni mi sami. Izgubili smo tu slobodu života bez dodatnih strahova osim onih koje nosi svak od nas ponaosob. Sad imamo i iste strahove na sve te naše, i taj isti strah je sad jači.
Došla je druga korona zima... Ova zima je bila sa puno snijega... ali ne kao u Čolinoj pjesmi romantična. Ako nijesmo odoljeli sniježnoj bjelini i pošli smo na planinu uprkos pričama da se svi vrate sa skijališta zaraženi koronom, strecali smo prilično. Naši turistički radnici u ski centrima su se trudili da maksimalno stvore uslove za bezbjedan boravak posjetiocima, jer konačno smo imali snijeg na planinama u sezoni. I opet smo imali problema, ali zaboravimo probleme sa parkingom i slično, korona je opet bila glavni problem uz sve tekuće... Ali, ove godine snijega dosta, ali samo za domaće turiste. I to je korisno i lijepo, da nije bilo opet u nekim situacijama neočekivano da će nas iz Crne Gore toliko biti na planinama. Gužve su bile neizbježne. Em je naše građanstvo koje je inače zimovalo u stranim ski centrima pošlo ove godine u naše, em je narod masovnije krenuo na snijeg od želje da „izađe“ i bavi se sportom, diše zdrav vazduh, odmakne se od redovne situacije i stvarnosti. Snijega i dalje ima. Ali usljed novih mjera za sprečavanje širenja novog korona virusa vikendom mogu skijati samo stanovnici zimskih turističkih centara.
NEUMJESNO JE TRAŽITI NEOSNOVANI OPTIMIZAM, ALI BORITI SE MORAMO, DA NE PANEMO, PA IAKO PANEMO TREBA DA SLIJEDIMO PAMETNE UMOVE KOJI SU ZNALI MUDROSTI ŽIVOTA I PRIJE NAŠIH ŽIVOTA, POPUT, KONFUCIJA KOJI JE REKAO: „NAJVEĆA SLAVA NIJE U TOME DA NIKADA NE PADNEMO, NEGO DA USTANEMO NAKON ŠTO PADNEMO.“ MORAMO ISTRAJATI DO BOLJIH VREMENA
Kako se približava proljeće, naviru sjećanja na prošlogodišnje kada smo iz karantina kroz prozor posmatrali prirodu kako buja i diše punim plućima... strahujemo i u ovom trenutku od reprize zlog proljeća 2020.
Mimoza je uvijek prvi vjesnik proljeća kod nas. Kupovali smo mimozu na pijacama i radovali joj se više nego ikad, jer nema fešti od Praznika mimoze... Ali neće se prekinuti tradicija Praznika mimoze, pa će 52. izdanje ove manifestacije biti u smanjenom obimu i u lokalnim okvirima. Nema feštanja, i to podnijeti možemo, ali ostalo sve teže podnosimo...
Neće se cijeli region spustiti na našu obalu zbog Praznika mimoze i gužva i najaviti sezonu... nećemo se ni mi spustiti da nas iz zimskog sna prene Sunce, miris mimoze, povorke lijepih mažoretki, muzika, trombonjeri... Neće karavan Praznika mimoze doći na snijeg. Sve nam nedostaje. Neće mažoretke šetati ulicama gradova na sjeveru i mimozu donijeti na snijeg. Mimoza, snijeg i Sunce. Najdivniji prizori. Čine se tako davnim. I ne možemo opet mnogo toga, ili, malo šta možemo. Možemo samo biti dobri u ova zla vremena - za neko bolje vrijeme. Nadamo se da je blizu.
No, nema predaje, baš kao što se mi u našem časopisu „borimo“ za svaki novi broj časopisa Caffe Montenegro, da bude bolji i ljepši nego ikad, uprkos tome što su ugostiteljstvo i turizam u najtežoj situaciji ikad... Naši novinari i fotografi donose najljepše priče iz Crne Gore, tako se bore i ne predaju se ni organizatori Praznika mimoze, ni naši ski centri, ni svi ljudi koji znaju da se na muci poznaju junaci. Iznalaze svi snage, umijeća i ideja da se prilagode i kako tako rade... da život ide dalje... Uvijek su te pokretačke snage bile faktor održanja života. A prestati se nadati „da se nadamo da će ovome brzo kraj“ ne smijemo.
Neumjesno je tražiti neosnovani optimizam, ali boriti se moramo, da ne panemo, pa iako panemo treba da slijedimo pametne umove koji su znali mudrosti života i prije naših života, poput , Konfucija koji je rekao: „Najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo, nego da ustanemo nakon što padnemo.“ Moramo istrajati do boljih vremena.
.jpg)
-100x100-rez.jpg)
.jpg)