Sasvim lično: Osmijeh ispod maske

A kako smo samo planirali ovu godinu… eh. Svak’ je imao neki plan, a plan uključuje napredak, kretanje... Planirali smo lično, porodično, poslovno, na državnom nivou... Što je i normalan život. Iako je najbolji plan da nema plana, planirati se mora. Kad se planira koliko god bio dobar plan, očekivanja su uvijek izvjesna čekanja, a sada ostade nam samo čekanje, „samo da prođe“ i u međuvremenu „šta će s nama biti na jesen“ , a bogme i do jeseni... niti znamo do kad čekamo, ni da li će i kad proći... virus, bolest... posljedice posljedica.... Strah je jedina izvjesna stvar sad. Nijesmo se predali, radimo sa svim ograničenjima i mjerama i svaki dan prihvatamo nove, prilagođavamo se, moranje je bez izbora. Da je po malo tužno, jeste... Može čovjek skoro bez svega osim bez vode i hrane, kažu može se i bez svakoga - s čim se ne slažem, ali kad uđem u lokale, nove ili stare, a tamo sve izglancano, novi meniji lijepo odštampani, konobari u finim uniformama, podrazumijeva se sa maskama... a gosti, gostiju nema, pa nema. Nema jer se ne smije, nema jer se nema... Pa plaže, sa novim imobilijarom, pa se prilagodile, distanca, sredstva dezinfekcije, konobari ne dodiruju masku na 50 ljetnjih stepeni uslužuju trčeći po plaži... i ne žale se. Niko se ne žali da mu je teško da radi, samo da je teško što se ne radi... Posmatram konobare u lokalima, na plažama u restoranima... recepcijsko, hotelsko osoblje sa maskama... i pitam se šta ćemo sad, imaju li ili nemaju osmijeh, može li im se sad zamjeriti da se gostu dovoljno ne osmjehuju... ja zamišljam osmijehe ispod tih maski, vidim da im se oči raduju gostima... “Oči zbore što im veli srce.“ (Petar II Petrović Njegoš) A ne bih da zvučim patetično ili otužno, a pesimista nijesam nikad bila, moj život to zna... ali bude mi i tužno i žao, toliko truda, rada, znoja i nade uložene za ovu sezonu.

POSMATRAM KONOBARE U LOKALIMA, NA PLAŽAMA U RESTORANIMA... RECEPCIJSKO, HOTELSKO OSOBLJE SA MASKAMA... I PITAM SE ŠTA ĆEMO SAD, IMAJU LI ILI NEMAJU OSMIJEH, MOŽE LI IM SE SAD ZAMJERITI DA SE GOSTU DOVOLJNO NE OSMJEHUJU... JA ZAMIŠLJAM OSMIJEHE ISPOD TIH MASKI, VIDIM DA IM SE OČI RADUJU GOSTIMA... “OČI ZBORE ŠTO IM VELI SRCE.“ (PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ)

Pa svih tih novih hotela malih i velikih, sa velikim očekivanjima i jednih i drugih... Pa svi ti prazni brodići na obalama jezera, samo barke ribara, neka jedrilica... nema one radosti kad se maše sa brodova kupačima na plaži, a oni otpozdravljaju... Pa prazna seoska domaćinstva što su čekala goste ove sezone... Nedostaje mi slijetanje aviona na tivatski aerodrom, ono kad ležiš na plaži i normalno ti da lete skoro pa u jatima... a sad se obradujem kad jednog uhvatim pogledom da slijeće.... Nijesu naše plaže prazne kao što vole da pričaju i prikazuju. Svjedok sam punih plaža na pojedinim mjestima i gužvama kao kad je bilo nekad u ovo doba, i na putevima. Znam ja da su to naši ljudi, na odmoru na rate, vikendaši, i to je potpuno super, ali nije turizam turizam kad se ne putuje kad se gosti ne dočekuju i ispraćaju iz daleka ili oni iz komšiluka. To je kao da odlučite da živite u prelijepoj kući, i da ne izlazite iz svog dvorišta pa i da je najljepše na svijetu, i da u njega nikog ne puštatate osim familije... Ja samo pričam o turizmu, znam da je zdravlje na prvom mjestu i da sve što sad moramo moramo bez dvoumjljenja da prihvatimo, za dobro sebe i svih nas. Ali ne mogu da se skroz opustim kad se bavim ovim poslom, ni na plaži ni u restoranu jer stalno mislim o tome koliko je sve to teško. Znam teško nam je svima i u drugim poslovima, ali korona je prvo pokosila po nogama turizam - treba opet stati na njih. Treba biti hrabar i raditi pod svim uslovima i mjerama, i vjerovati da će svi minusi dati u budućnosti plus – kad tad. Jedino tako sve ima smisla. I nova stvarnost i surova realnost, i to da sve jednom prođe, jer ovo bi bio uvod u horor scenario kao u onim naučno fantastičnim filmovima kad vanzemaljci okupiraju zemlju, samo je sad taj vanzemaljac nevidljiv, ili kao u onim filmovima o zlim duhovima... Ali ovo nije film na žalost, jer ne bi bio stvaran i imao bi kraj koliko god loš ili težak bio. I kad se svak potrudi da bude bolji svima će nama biti bolje. A mi se u međuvremenu, možemo makar osmjehnuti konobaru dok uživamo u sjajnoj hrani...“Često zbog straha pred nekim zlom upadamo u još veće zlo.”(Nicolas Boileau) - pa nećemo mili moji mi tako. Budimo zahvalni svima koji i dalje rade da nama – gostima bude sve okej. Kritikujmo u redovnim situacijama kad opet bude normalno stanje... sad dajmo podršku i jedno hvala vas ne košta ništa i osmijeh koji se vidi. I dva puta HVALA nije mnogo, znači im koliko i bakšiš.