Sasvim lično: Poruke u boci ipak stižu…

U dobu generacija koje nijesu nikad poslale ni dobile pismo napisano na papiru poslano zemaljskom, a ne virtuelnom poštom, kad je poštansko sanduče inbox i e-mail itd... čini se da ćemo praviti zaokret ka nazad, ne u smislu vraćanja zemljine ose i civilizacijskih izuma i unazađivanja bilo koje vrste ili iz sentimentalnih sjećanja starijih generacija... Razlog je da iako komuniciramo tipkajući non stop poruke prolaze brzinom kucanja ali ne dopiru ili nemaju efekat kakav bi trebale da imaju, ili prosto kratkog trajanja, nemaju neku vrijednost, utope se u moru poruka i pouka... I možemo se lako povezati s kim god hoćemo na svijetu ali nema ta povezanost neku vrijednost osim površinskog značaja i podrške osim eventualnog „like“. Svijetu treba više nego ikad empatije.

Možemo poslati poruku u boci, napisati tu neadresiranu poruku, pa đe je more odnese… Poslati poruku o sebi, o nama ođe, o čemu želite... koja će možda neđe daleko otploviti i nekog nepoznatog obradovati. Zamislite da baš vi nađete poruku u boci. Možda se i danas tako svijet ljepše povezuje. Sjetila sam se da je u aprilu ove godine jedna od poruka prijateljstva u boci koje su poslali prije više od godinu i po spuštajući ih u more pred Bokom Kotorskom učenici OŠ “Drago Milović“ iz Tivta sa svojom profesoricom Katicom Čavor stigla na obalu hrvatskog ostrvca Krknata. Poruku je pronašla porodica Jergović čiji članovi su javili profesorici da je poruka do njih stigla i da oni nastavljaju taj lanac poruka i da su poslali svoju bocu sa porukom da se prenosi dalje. “Siromašni su ljudi koji nemaju prijatelje. Srdačan pozdrav!“, napisali su Jergovići tivatskoj profesorici.

Širimo dalje...
Toliko smo prethodnih mjeseci čuli poruka o svemu, pandemija je svijet na žalost povezala ali i udaljila... promijenila smisao mnogo čega. Promijenilo se i poimanje turizma od ljetuj kući do popusta i rata za ljetovanje... Situacija sa turizmom je bila (i još uvijek) takva da je vrijeđelo ono „snalazi se kako možeš i umiješ i sad“. Nije bilo upozorenja, nije bilo pripreme, a i da je bilo ništa drugačije ne bi bilo kad je svijetu uskraćeno putovanje nema ni turzma. Opet, bez putovanja se može, samo da se zdravo. A treba se truditi i da se ostane zdravo.

MOŽEMO POSLATI PORUKU U BOCI, NAPISATI TU NEADRESIRANU PORUKU, PA ĐE JE MORE ODNESE… POSLATI PORUKU O SEBI, O NAMA OĐE, O ČEMU ŽELITE... KOJA ĆE MOŽDA NEĐE DALEKO OTPLOVITI I NEKOG NEPOZNATOG OBRADOVATI. ZAMISLITE DA BAŠ VI NAĐETE PORUKU U BOCI. MOŽDA SE I DANAS TAKO SVIJET LJEPŠE POVEZUJE

Koliko smo mogli jedni drugima da pomognemo u turizmu, prvo najbližima ođe u Crnoj Gori, da olakšamo, da podržimo, damo sve od sebe da se ljudi bolje osjećaju i vrati se vjera da će biti opet sve u redu samo da se izgura ovo? To da „se izgura“ se produžavalo, i produžava... Saosjećanje za turizam kao privrednu granu nije patetika. Saosjećanje za sve one koji žive od turizma, indirektno i direktno, definitivno je opravdano.

Naš časopis Caffe Montenegro je upravo glas turizma i svih onih koji rade u turizmu i ugostiteljstvu, uvijek smo bili partneri i podrška. Mjesecima, već preko pola godine, pratimo kako se ljudi bore, kako se maksimalno trude, smišljaju načine, grade nove pristupe, čak imaju i inovacije u ponudi za koje sam sigurna da će im opet kad sve bude u redu i pandemija nestane to biti od itekakve koristi i nadoknaditi ovogodišnji minus... Tako radimo i mi, to jest naš časopis, nastojimo biti bolji no ikad iako nam je kao i ostalima u turizmu teže no ikad... ipak dajemo sve od sebe. Naša podrška drugima je bezuslovna. Družili smo se sa vrijednim ljudima po planinama, dolinama, obalom, zaleđem... mnogo toga vidjeli i čuli, pa i naučili i otkrili neka fantastična mjesta, i pitaju nas ljudi kako već 16 i po godina uspijevamo da svaki mjesec nađemo uvijek nove priče i mjesta... Uspijevamo, jer ljudi prepoznaju podršku i dobre namjere i zahvalni su. Povezujemo se. Mi smo ponosni na to i satisfakcija nam je da naše stranice donose radost i podstrek.

Baš u ovom periodu od oko pola godine od kad je nastupila pandemija i sve se poremetilo, zastalo... mnogo toga smo vidjeli novoga. Spremali su se ljudi za sezonu, neki godinama radili na projektima koji su trebali da zablistaju ove godine. Podijelili su s nama svoje namjere i želje, pa i propale planove, trenutnu situaciju, bili smo na licu mjesta kod njih da ih saslušamo da se razumijemo i podržimo, i te priče donesemo našim čitaocima... Najmanje što smo mogli je da ih najjače podržimo kad je najteže. Lijepa priča na našim stranicama obradovala je mnoge jer neko se sjetio da je ispriča, da pokaže njihov rad i trud. Zato i postojimo i tako ćemo jedino postojati.

Tragom naših priča su pošli i mnogi gosti u goste kod naših domaćina, i drago nam je da smo pomogli, ovako ili onako, promocijom, posjetom, podrškom. I dalje ćemo raditi tako. Vjerujem da samo tako možemo dalje svi. Turizam je lanac, u tom lancu svi jedni drugima značimo i jedni od drugih zavisimo.

I koliko god je turizam nastradao svuđe pa i kod nas, mi smo vidjeli i čuli mnogo toga što uliva optimizam za budućnost našeg turizma u normalnim okolnostima u svijetu... ili kako ih nazvati drugačije... vrijeme turizma nakon pandemije. Teška turistička ispitna godina je ova 2020-a, neizvjesna je i naredna... Treba to izdržati. I držati se zajedno. Raditi, koliko god se može, raditi i ne posustajati... oslanjati se jedni na druge - doći će vrijeme kada će se to isplatiti.

Moramo vjerovati jedni u druge, jedni drugima i nastavljati lanac prijateljstva dalje.