Sasvim lično: Ruke treba da budu raširene iako ne smijemo da se grlimo

Od nastanka civilizacije i bivstvovanja ljudskog roda na ovoj našoj planeti Zemlji dešavale su se razne nevolje po čovječanstvo. Ostali su zapisi, zabilježili istoričari, pisci...

Uvijek sam istinskije i bliskije osjećala ta prošla vremena koja su zapisana ipak kroz književna djela koja nijesu istorijskog karaktera nego su opisivala čovjeka u doba nevolje... I zato nas je možda sad sve asociralo ovo doba, doba korone na Markesovu Ljubav u doba kolere... Možda su je mlađi u ovom dobu sad i pročitali podstaknuti pričom i pominjanjem onih koji su je čitali... Ili smo je opet pročitali.

Treba pisati dnevnik u vrijeme korone, jer sve što biva i proći će. Pisanje dnevnika pomaže, radili smo to kad smo bili mlađi kad su nas morili jadi mladog Vertera... Bez namjere i znanja da dajem savjete bilo koje vrste u vremenu koje je nepoznato i pametnijim i starijim, i znavenijim... želim samo podijeliti mogućnosti, da nam bude lakše... ne nabrajajući ono što svaki dan slušamo.

UČINIMO ŠTO MOŽEMO, SVOJIM RUKAMA, SVOJIM RIJEČIMA, DOBRIM DJELIMA, DIJELITI MORAMO POZITIVNE STVARI, IAKO MOŽDA NA SLICI SVE IZGLEDA BOLJE I VESELIJE, I NEKA IZGLEDA, MOŽDA NEKOM VAŠA NEKA FOTOGRAFIJA, RIJEČI... ULJEPŠAJU MAKAR PAR MINUTA... I TO JE DOSTA. RUKE TREBA DA BUDU RAŠIRENE IAKO NE SMIJEMO DA SE GRLIMO

Možda će nečiji doživljaj i život u doba korone zaista biti remek djelo i trag vremena i nevolje koju je čovjek osjećao u ovom civilizacijskom razdoblju čiji smo svjedoci i učesnici. Da će biti dio istorije hoće. Da će se mnoge priče ispričati – hoće. Ipak će biti najistinitiji trag onaj napisan o osjećajima i borbi sa bolovima, strahovima, borbi da se nastavlja svaki dan i radi kako da ništa nije a jeste sve...

Znam samo da jednostavne stvari mogu da pomognu da lakše mislimo i dišemo, da se boljem nadamo. Jednostavne, obične, najobičnije stvari i aktivnosti su najdjelotvornije. A i one su svakako dio svakodnevice ili bi trebale biti i bez ograničenja koja imamo usljed pandemije. Ne treba ništa raditi svakako na silu.

Evo jesen je... Svega ima. Kupali smo se prvog vikenda novembra u moru. Zlatni dani u prirodi. Priroda se šepuri u jesenjoj kolekciji, boje su one koje nikad nećemo uspjeti da opišemo ni naslikamo identično kako u oku izgledaju, kakve su najstvarnije. Ali zato možemo da upijamo, „hranimo“ oči ljepotom koja nas puni dobrom energijom iznutra. Daje polet i vjeru da će ipak sve biti u redu.

Voće je jeftino, ima ga i džabe da se nabere (eto jedne super aktivnosti višestruko korisne). Na primjer, u Pivi ima divljih krušaka - mrkaljuša, mnogi nijeste ni čuli za njih, to su one male kruške ogromnog stabla... rakija od njih je grom, vodnjika lijek. Sagni se i pokupi, svega je rodilo, niko ne brani... Ima kestenja u šumi u Ostrosu – palo po zemlji, samo pokupi... Ima svega, mora da bude i nas, i moramo da vjerujemo da će sve biti u redu i da radimo da bude sve koliko može biti dobro i najbolje, a ne gore nego što jeste. Probajmo neke nove ukuse, na primjer rakiju od murve, a džem možemo napraviti i sami, i to je dobar osjećaj. Ako imaš đe zasadi neki jesenji zasad. Sat vremena aktivnosti na blaženom jesenjem Suncu. Pa to je dar s neba - daruj sebe. Ako želiš i imaš kad pomozi nekom, kao nekad što su naši stari po selima mobe sakupljali da pomognu komšijama, evo sad ima Nova moba. Upoznaćeš tu dobre i tebi slične ljude. Nije li to mnogo „velika mala“ stvar!

Naravno distanca, ruke, maska i bez ekipnog okupljanja. Imamo svi one s kojima smo svakako svaki dan u kontaktu, tako da ima se s kim. A nekad je sa sobom baš dobro društvo da se siti ispričate i raščistite neke stvari ako nijeste već.

Svi smo „u istom loncu“ ovaj put, svi osjećamo „drugačiju stvarnost“ na svojoj koži i u svojim srcima... Ali ne odustajemo od života, moramo ga hranit da živi i branit da bude zdrav. I sad i uvijek. Baš kao što čuh od Dina Merlina na promociji njegove nove pjesme u Porto Montenegru, „MI moramo šerovati dobre emocije i MI moramo ostati Mi nakon svega“. Pronalazim se baš u stihovima te pjesme MI svaki dan, jer svaki dan bukvalno “Budim se, ustajem i ne odustajem...“. Učinimo što možemo, svojim rukama, svojim riječima, dobrim djelima, dijeliti moramo pozitivne stvari, iako možda na slici sve izgleda bolje i veselije, i neka izgleda, možda nekom vaša neka fotografija, riječi... uljepšaju makar par minuta... i to je dosta. Ruke treba da budu raširene iako ne smijemo da se grlimo.

Eto od Markesa lutam do Dina Merlina... sve to ima svoje razloge, traže se i nalaze podrške i pouke. Ovo je vrijeme koje će nas mnogo čemu naučiti i tome koliko toga ustvari nijesmo znali. Pa naučimo nešto.

Brinem, brinula sam i kad nema razloga za brigu... svaki dan imam razloga za brigu... i nije lako. Ali pokušavam na svoj način da pokažem i dam dobro šta mogu i imam. Nije mnogo, ali to je to što imam, od mene je. I nije me sram da brinem i bojim se, pa kad podijelim i brigu ona je manja. Ali brigu manje dijelim, ljudi imaju svakako mnogo briga. No, ne smije nas biti baš briga za te brige. Nije lako, ali dajmo koliko god dobrog možemo da ne bude teže. Ne budimo teški drugima ionako im (nam) je teško. Podižimo jedni druge, kako umijemo, kako znamo, s čim imamo, a svak' može na svoj način. Nekad znači i iskreno reći na glas nekom ko gubi nadu da znaš da će sve biti u redu.

I biće u redu.
Mora.