Sasvim lično: Turiste je lako prevariti – ali samo jednom

U takmičenju za svakog turistu na svjetskoj turističkoj mapi destinacije se služe i trikovima, marketinškim, naravno. Kad su fer, to je okej. Podrazumijeva se da se turistima zaista da to što im se obeća i proda. I kad bi bili u igri svi sa istom ponudom i kvalitetom, ravnopravni i isti na startu, ipak na kraju trke pobjeđuje onaj koji zna pametno izreklamirati destinaciju. Pobjeđuju kreativni koji od svega znaju napraviti spektakl, od zrikavca, rječnog rukavca, a tek ako imaju planine ili more, ili zamislite oni rijetki što imaju oboje, ili štaviše mnogo toga između to dvoje: rijeke, jezera, kanjone.... Kao mi. 

Kako mi igramo taj turistički šah? Pa, dosta računajući na kockarsku sreću i na „prednost prirodnih ljepota i rijetko viđenih kontrasta na tako malom prostoru“ – to je naša floskula kojom se opisujemo i hvališemo.

Nama bi najbolje bilo kad bi priroda sama sebe reklamirala, nekako da može. A da bi bilo viđena naša divna priroda i da bi poželjeli da dođu kod nas, podrazumijeva se  i sve ostalo. „Sve ostalo“ je smještaj spram cijene, usluga spram našeg „čuvenog gostoprimstva“, ukus authentic local delikatesa, ukus ribe koja je uistinu dnevni ulov, ukus mlijeka od krava i koza iz seoskih štala i obora, onih što pasu na našim livadama punim cvijeća i ljekovitog bilja...

MI UISTINU IMAMO MJESTA KOJA ŽIVE TAJ ŽIVOT KAKAV BI DA MAKAR NA KRATKO OSJETE TURISTI, PA I OKEAN AKO TREBA PRELETE ZBOG TOGA, BAŠ TA MJESTA SAČUVANA OD BAGERA I LJETNJIH ŠLAGERA, ČISTA I ZDRAVA, SA TAKVIM LJUDIMA ISTINSKI GOSTOPRIMNIM I ISKRENIM

Kako turistima osim fotografija koje možeš montirati i prirode koja nam je Bogom data namontirana (deponije koje smo joj „podarili“ brišemo kao žene bore u fotošopu na fotkama, umjesto da se hranimo zdravo iznutra i čistimo toksine iz priode kao iz tijela), i da, kako turistima dočarati mirise tipičnog ribarskog mjesta, miris ribe, miris sela... Kako opisati iskreno i tačno onako kako jest? Davno je bilo kad su ljudi jeli samo ono što sami ulove ili uzgoje, a tamo đe to imamo – svaka čast. I naplatimo to, jer to je originalni trud i težak rad ruku, rijetkost. 

Selo Ljutići / Foto: Vaso Knežević

Ali ne smijemo da prodajemo šta nemamo samo zato što znamo šta bi kupac htio kupit, to jest turista okusiti, pa kopipejstujemo i pravimo replike. Ne prolaze te fore. Ne morate lagati da je riba „tek što je izlovljena“, „ do maloprije se praćakala u moru“, kad nemamo toliko ribe, ne morate kupovati jogurt i prodavati ga kao kisjelo mlijeko, nije fer, ne možete zvati selima mjesta đe u štalama i torovima nema krava i ovaca, koza... ustvari nema ni štala i torova, a „prodavali“ bi ta mjesta kao autentično seoska.

 Jeste, ljudi traže ruralne sredine, ali to često podrazumijeva i miris balege u njima, drugačije ne ide, životinje se ne iznajmljuju nego drže i zna se ko je domaćin i ko ima koliko živog. Ne presipajte mlijeko u vareniku „tek pomuženu“ ne prosipajte priče o tradicionalnoj hrani jer malo gdje je moguć taj „život kao prije stotinama godina“ jer se svuđe mijenjalo štošta kroz vjekove pa i kod nas... Ne prolazi imitaciji „života od prije sto godina“. Život se morao mijenjati i u selima koja su ostala živa, moralo se graditi i mijenjati... civilizacijski tok, logično. Ali zna se šta je selo, a šta nije. Nema foliranja sela, ni na selu se ne folira život, nego se živi seoski. 

A mi imamo, uistinu imamo, mjesta koja žive taj život kakav bi da makar na kratko osjete turisti, pa i okean ako treba prelete zbog toga, baš ta mjesta sačuvana od bagera i ljetnjih šlagera, istinski čista i zdrava, sa takvim ljudima istinski gostoprimnim i iskrenim. Imamo bez da se lažemo. Zato polako, možemo da se bavimo ruralnim turizmom i da nijesmo seljani i mještani, samo pametno, ali su naša prava sela antikviteti, tako ih trebamo predstaviti i svijetu koji vapi da osjeti iskonski čist život na istinskom selu.