Sasvim lično: Veranda, lavanda i bevanda

Dugo željeno Sunce ove godine evo konačno žeže i prži asfalt, a ljudi iz gradova se sklanjaju pod klima uređaje i tumaraju po tržnim centrima hvatajući ljetnja sniženja ne bi li im se visok pritisak snizio zadovoljstvom kupljenog kupaćeg na rasprodajama u kojem tek treba da zablista bista na odmoru... Teško je ljeto provoditi u gradovima, u vještačkim ‘ladovima. Ni osjeke ni plime, samo hlade klime.
Život usporen vrućinom je trom kao hodanje natečenih nogu, a tek navečer se vidi koliko je ljudi još u gradu. Tad izađu kao iz skloništa... a i noći će uskoro biti sparne i nesnosne u gradu. A ne možemo svi iseliti privremeno (nije da nema srećnika koji mogu, ali je za ovu priču nebitna manjina), pa da dva tri mjeseca odemo iz grada na neku obalu, šumu podno planine... Grabimo dane vikenda kad možemo da uteknemo ali opet se vraćamo u vreli grad i na rad. Gradovi su definitivno ljeti dosadni, čast svim kulturno-umjetničkim programima i kulturnim ljetima. Ljeto nije gradsko godišnje doba. Naravno mislim na gradove koji nijesu na moru ni na planini nego na ove u sredini.
Nedavno sam se tako na dan izmjestila iz grada, i našla u sred zelenih vinograda koji gledaju na planine, zagrljenih vijencima modroljubičaste lavande. Provansalski vinograd-lavanda prizor me potpuno obuzeo, grad mi nije padao na um. Teško da bi po fotografijama pogodili đe sam bila. Svi polaze od tog da to nije u Crnoj Gori. Nije im prizor crnogorski. A jeste Crna Gora i zašto ne bi bio? Pa, zato jer je rijetko viđen kod nas...
Kad sam jednom bila u Provansi, pisala o tome i rekla da ću je uvijek sanjati i zamišljati kad me zaboli zub da odagnam bol snagom prizora ljepote i uvijek svježeg sjećanja na to kako sam se tamo osjećala. Zamišljala sam kako živim u nekoj od onih šarmantnih starih seoskih kućica kao srećna beračica lavande i domaćica koja pravi čokoladne kolače i ne sanja o svijetu dalje od granica ljubičastih polja, niti misli da je tamo neđe bolja stvarnost jer zna da nema bolje od tog kad stalno život miriše na lavandu i čokoladu. Uostalom iz cijelog svijeta tu dolaze da vide Provansu i na kratko budu Provansalci, lokalci i prirodno mirišu na lavandu i čokoladu.

Pa dok žeže vrućina i vazduh miriše na izgoreli asfalt ja sanjam scenario: polje lavande, staru kuću sa verandom, na kojoj u ladovini ispijam bevandu... može čisto vino, ili limunada od domaćeg limuna s imanja, i posmatram svitanje, ili zalazak, ili drijemam u podne... Moje želje su luksuzne želje turiste iz grada

Nije tačno da lavanda uspijeva samo na Mediteranu. Velika Britanija je takođe zemlja lavande. Bugarska je najveći prozvođač lavandinog ulja na svijetu i tu titulu će zadržati još dugo jer proizvodnja samo raste, a površine pod lavandom šire se i na sjever zemlje, đe se ova biljka donedavno nije uzgajala. Fruška gora ima svoja purpurna polja lavande, nestvarna, kao i Bela palanka gdje se nalazi jedna od najvećih plantaža lavande i smilja na Balkanu. Ali lavanda jeste odlika Mediterana, recimo, kod naših komšija u Hrvatskoj lavanda je izuzetno gajena i popularna, najpoznatija je hvarska, svukuda se prodaje, one male platnene kesice lavande sa natpisom Hvar sam kupovala za dva eura, dva grama u njima... pa računajte. A država je proračunala pa hrvatsko ministarstvo poljoprivrede za najmanje hektar zemljišta zasađenog lavandom daje novčani podsticaj uzgajivačima... Na području Trebinja pod lavandom i smiljem trenutno je više od 50 plantaža...
A đe je naša lavanda? I đe je ona purpurna livada na mojoj fotki koja ne ukazuje da je u Crnoj Gori jer kod nas polja lavande nijesu prizori koje imamo. A koliko sam se raspitala, čitala a i uvjerila vidjevši leje lavande u pojedinim domaćinstvima, lavanda ne traži mnogo, skoro ništa, a mnogo daje... baš je skromna biljka, čak i najsiromašnije tle joj je dobra podloga, a tek podloga koju bi mogla da ima kod nas...

Pa dok žeže vrućina i vazduh miriše na izgoreli asfalt ja sanjam scenario: polje lavande, staru kuću sa verandom, na kojoj u ladovini ispijam bevandu... može čisto vino, ili limunada od domaćeg limuna s imanja, i posmatram svitanje, ili zalazak, ili drijemam u podne... Moje želje su luksuzne želje turiste iz grada.

Možda je nekom kome je to odvajkada svakodnevica smiješno da je to luksuz. Jer, naš čovjek što živi život naviknut na miris lavande, i svakog popodneva pije svoju bevandu na verandi, ne zna koliko je to željeni luksuz čovjeka iz grada... da bi za tu opuštenciju platio ozbiljnim novcem, a ne za one betonske apartmane, koji onako načičkani liče na betonske blokove zgrada vrelih gradova.
Za ljude u gradovima se prave parfemi sa notama lavande, iznenadili bi se, ali većina ih je unisex. Za ljude iz gradova se prave ulja za masažu od lavande, i sapuni, i one male vrećice da kući nose i u robu stavljaju da im miriše i tjera moljce... Pravi se sladoled od lavande, stavlja se u kolače i crne čokolade...
Lavanda je tako dobra da pristaje da živi između betona i asfalta da je zaprašuje prašina i izduvni gasovi automobila, i da dalje živi i miriše, kao ona lavanda pored The Capital Centra u Podgorici... Ponekad vidim kako žene iskaču iz auta pod opasnošću da izazovu nezgode u saobraćaju, samo da otrgnu odatle makar i prašnjavu grančicu...
I zašto se kod nas ne gaji lavanda, na plantažama, da se zarađuje od nje, da se zbog nje kod nas dolazi, da se stavlja u vaze po lokalima umjesto onog plastičnog cvijeća i plastične lavande koju sam viđala... Ne radi se samo o lavandi, ona mi je samo primjer... Crnogorsko tlo zauzima 0.01 odsto svjetske površine, a na njemu je 1,2 odsto ukupne svjetske flore - od oko 3000 vrsta koje ovdje rastu, 400 je ljekovitih, a 50 je endemskih...
A Crna Gora je osamdesetih godina
prošlog vijeka bila najveći izvoznik ljekovitog bilja u ovom dijelu Evrope. Izvozili smo hiljade tona žalfije, lovora, kleke, borovnice, lipe, velike količine eteričnih ulja... Dobro, što je bilo bilo je, ali ovo je pokazatelj šta može opet biti.
Zašto nećemo ili ne znamo? Ne znam.

PIŠE: SANJA GOLUBOVIĆ, UREDNICA