Sasvim lično: Voliš selo a voliš li život na selu

„Uči da ne bi kopao“ je, kako vrijeme pokaza, roditeljska prijetnja đeci koja je ukopavala zanate, a potencijalne seoske vrijedne i bogate domaćine pretvarala u radnike sa nekim zanimanjima koja su mogla uposliti ljude bez kvalifikacije i stručnosti, iako ni jedna profesija ne bi trebala da ima nekog ko radi bilo šta „eto, da bi štagod radio i nešto zaradio“. Takav odnos nas je doveo do sela bez seljaka, do konobara koji to rade „dok ne nađu nešto bolje i slično“. Za sela je kriv i odnos prema selu. Kad su stigli putevi, morao se tražiti izlaz i svoj put u svijet kad nije bilo puta do sela iz svijeta. I još su zaboravili da su ikad na selu živjeli, sramota ih je bilo to i pominjati.

„Čobane“ je gradsko ruganje, a tek „seljačino“. Toliko da su se pravi čoban i seljak na selima po malo i stiđeli što se bave nečim konkretnim, bogme zahtjevnim, teškim i poštenim zanimanjima.

A onda, onda se svijet svega gradskog zasitio. Putuje se na mjesta mira i tišine, zdrave hrane i jednostavne – prirodne ljepote. Sela su sve to. Traži se čak i u marketu zdravo, organsko, neprskano, domaće, iz sela, od čobana i seljaka ako može. Ne može, jer nema dovoljno. Nijesmo zasijali toliko. Nijesmo odgajili toliko. Nijesmo, jer nije imao ko.

Govorila su mi đeca sa sela (odrasli ljudi) koji selo „ne mogu očima viđeti“ i kako ja ne bih selo voljela da sam na selu živjela.

SVIJET NAM JE JAVIO DA JE BITI SELJAK ISPLATIVO I CIJENJENO, I DA BORAVAK NA SELU SAD BOGME IMA I CIJENU. ZATO JE OVE GODINE RURALNI TURIZAM BIO TEMA SVJETSKOG DANA TURIZMA. ZATO JE SELO TEMA MOJE PRIČE. GRADSKO SAM DIJETE, ALI DIJETE SELA JER GA VOLIM. POŠTUJEM SELO I SELJAKA ŽIVJELO SELO, BUDI SELJAK I DIČI SE TIME

Tačno je, ništa ja ne znam, ni pravilno da zasadim ni okopam, ni kokošku da sačuvam, vjerujem da bih joj dala da se prejede i dubiozno razmišljala misli li ona što svojim kokošijim - pilećim mozgom, i pronalazila smisao svakom kokodakanju ili blejala u ovce i brojila ih i mislila o tome kako su lijepe, sve bi ih ova čobanica izmazila i izgubila... Ali se kao ti seljaci u grad kad dođu ne „gadim“ i ne plašim seoskih životinja. Nije ni svak' za selo.

Posljednjih godina, mislila sam da je to zbog godina, mijenjamo se, moje želje za putovanjem u inostranstvo su bile usmjerene ka selima Bavarske, Italije, Autrije, i opet bih pošla u provansalska sela... Mislim da sam ja ljubitelj sela, ako se to može reći. Ustvari meni je to nivo višeg luksuza.

Mi smo prosto i životinje ponizili i podcijenili. Umjesto da su odraz lijepih osobina mi smo ljude pežorativno zvali ovcom, kozom, magarcima, konjima... Heh. Sve smo lijepo naopačke okrenuli da bi sad opet sve iz početka. Iz početka nećemo, i ne moramo. Ima sela ima i seljana, nijesu nestali srećom, a evo sve ih je više. Nije to povratak selu, vraćanje na selo, to je shvaćanje sela, i sad bi trebao biti iskren izbor. Da li je tome doprinijela i situacija sa pandemijom covid 19 zbog koje su se ljudi sklanjali u sela đe su se osjećali najsigurnije pa ih je i taj boravak podstakao da razmisle o selu koliko im valja a koliko oni valjaju njemu... i kako bi valjalo živjeti na selu.

Upravo kad je krenula pandemija otišao je na selo i bračni par, akademski građani, moji prijatelji koji inače žive na relaciji London – Podgorica, pola godine tamo, pola ovamo. Pošli su u aprilu na Grahovo đe su imali plac. Još su tamo. Kažu, super im je, za 8 mjeseci su napravili seosku kuću, sređivali je, svačega u bašti zasadili, online radili koliko se može, a sa stanovnicima se Grahova sprijateljili. Kažu mi kako su im Grahovljani mnogo pomogli pri gradnji kuće jer u selu ima dosta ljudi koji znaju mnoge zanate. Djeluju srećno i zdravo. A znam i jednog hipstera, koji je pošao na selo, mislila sam da je to na kratko i fore radi život na selu, ali evo nije, čovjek je mjesecima na selu, potpuno se adaptirao, kaže ne vraća se u grad. Neću reći koja mu je profesija. Bilo bi onda da je ovo nešto lično. A ja mu kažem bravo i poštovanje za odluku. A znam i jednog fotografa, naš čovjek, posljednjih godina živio po svijetu, vratio se i zasadio organsku baštu u Rastovcu, nadomak Nikšića, postao poljoprivrednik, ozbiljan. I vidim voli to, da ne voli ne bi to radio. Znam od skoro još dosta sličnih primjera. Konačno.

Znam i da je dosta seoskih domaćinstava otvoreno za turiste posljednjih godina... jer svijet nam je javio da je biti seljak isplativo i cijenjeno, i da boravak na selu sad bogme ima i cijenu. Zato je ove godine ruralni turizam bio tema Svjetskog dana turizma. Zato je selo tema moje priče. Gradsko sam dijete, ali dijete sela jer ga volim. Poštujem selo i seljaka. Živjelo selo, budi seljak i diči se time.