Savršen spoj crnogorske tradicije i mediteranskog duha

Posjeta zaleđu budvanske rivijere: Paštrovići / 

Kada čujete ime grada Budva najčešće ćete prvo pomisliti na velike hotele, noćne klubove, ljetnji provod, koncerte na plaži – sve ono što ga čini crnogorskom „metropolom turizma“.

Rijetki za Budvu vezuju za pojam „ruralni turizam“ (turizam koji se odvija u ruralnoj sredini koja oslikava jedinstvene karakteristike okruženja i istorije). Najviše njih riječ „ruralni“ prije vezuju za centralni i sjeverni dio Crne Gore, a dijelom i zbog nerazumijevanja samog značenja tog vida turizma (miješanja sa seoskim i agroturizmom).

Porodica Rađenović

Međutim, demantovaće ih Paštrovići gdje se sudaraju kulture drevnih i srednjovjekovnih civilizacija sa tradicijom crnogorskog sela. Savršen spoj mediteranske kulture sa duhom crnogorskog plemena. Takva kombinacija najvidljivija je u hrani gdje lokalno stanovništvo sa jedne strane sprema tradicionalna mediteranska jela od ribe, tjestenina i maslina, a sa druge strane služe i crnogorski pršut.

Turistička organizacija Budve je ove godine Svjetski dan turizma obilježila upravo u znaku ruralnog turizma. Oni su organizovali obilazak sela u zaleđu budvanske rivijere kako bi prikazali ponudu tog kraja. Na tom putu bila je i ekipa -časopisa Caffe Montenegro.

Miloš Rađenović

Rađenovići – kuća gdje tanjir ne može i ne smije biti prazan

Ukoliko je cilj ruralnog turizma da gost osjeti puls sela u kojem se nalazi, a kroz domaćinski odnos ugostitelja doživi tradiciju i kulturu mjesta – budvanska porodica Rađenović, u tom slučaju, vrlo dobro zna svoj posao.

Najprije je njihova kuća u naselju Skočiđevojka savršen je spoj tradicionalnog crnogorskog stila sa mediteranskim. Na primjer, sami namještaj u apartmanima je kombinacija modernog sa starim. Sa jedne strane stola imate nove stolice, dok sa druge strane stoje fotelje stare preko šezdeset godina. Postolje stola je, na primjer, starije od vijeka, dok je drvena ploča nanovo pravljena. Moderan apartman, nalazi se preko puta malog vinskog podruma, uređenog u tradicionalnom stilu kombinacijom drveta i kamena. Ali je toliko dobro uklopljeno da ništa ne odskače.

Pogled na budvansku obalu i morsku pučinu sa terase Rađenovića ne može se opisati riječima. U trenutku ne znate da li je riječ o crnogorskoj, ili obali iz italijanskih filmova - poput Mediteranea. Tako su Rađenovići i nazvali svoje apartmane „Blue Mediterranean“ (Plavi Mediteran).

Miško Rađenović, gospodin blagog osmjeha i lijepih manira, sebe voli da zove „izvođačem radova“, dok su majka Mira i supruga Jelena zadužene za menadžment i promociju. Svi imaju profesionalnog iskustva u turizmu, što se i vidi u odnosu prema gostima. Ne može da vam zafali hrane na tanjiru ili pića u čaši a da neko od njih ne priđe da vas ponudi nečim drugim. Vidljivo je da to rade od srca, a ne iz čiste kurtoazije. U posao se, tvrde, počinju uključivati i djeca, pa svaki turista u Skočiđevojci može vidjeti tri generacije Rađenovića na djelu.

„Gost mora da se osjeti kao dio porodice i u svakom trenutku da bude zadovoljan. Zato su ljudi oduševljeni i često se vraćaju“, kazao je Rađenović.

On kaže da je gostoprimstvo i domaćinski odnos upravo ono što ih preporučuje. Kaže da svi gosti koji dođu kod njih na nekoliko dana ili samo na večeru svo piće koje služe uz obrok dobijaju džabe.

„Svi su mi govorili kako mi je to neisplativo i da će mi sve popiti gosti. Nikada mi se nije desilo da ostanem bez alkohola, uvijek nam pretekne rakije ili vina koje napravimo. I oni koji najviše piju, od jutra do mraka, po mom iskustvu tako ne mogu više od dva dana, tako da mi ne mogu puno potrošiti, a dovoljno ću zaraditi od smještaja i hrane“, pojasnio je Miško.

Najviše ih, tvrdi, posjećuju stranci iz svih krajeva svijeta, ali da su ove godine najviše dolazili domaći turisti. Kaže da kod njih domaći turisti imaju isti tretman kao i stranci. Smatra problematičnim što neki ugostitelji ne tretiraju domaće turiste jednako kvalitetno kao strance. Njemu se to, tvrdi, ove godine i isplatilo.

„Ove godine, na primjer, kada je sve stalo zbog pandemije najviše su dolazili naši ljudi. Tako nam je gostovala jedna gospođa iz naših krajeva, koja je turistički vodič u Grčkoj. Nakon njene preporuke, u sred korone, imali smo više grčkih posjetilaca upravo zbog njene preporuke“, ispričao je on.

Rađenovići čuvaju tradiciju paštrovačkih makarula

Kod Rađenovića je gotovo sve domaće i prirodno. A što je najbitnije – većina su autentični paštrovački proizvodi.

Na njihovoj trpezi mogu se vidjeti domaći sirevi, priganice, med, masline, razna druga peciva, rakije, likeri, vino, sokovi… Većinu stvari sami prave – suše svoj sir, prave likere od višnje, ruže, medovaču, peku svoju lozovu rakiju (običnu i iz bureta), prave svoja vina, dok je većina povrća iz njihove bašte. Ako nije njihovo, otkupiće od drugih lokalnih proizvođača. Najbitnije im je da je domaće.

Međutim, delikates kod Rađenovića zbog kog svi dolaze su tradicionalne paštrovačke pašte, koje su se više vjekova spremale u tim krajevima.

Najspecifičniji su paštrovački makaruli – mnogo deblja i ukusnija od obične pašte. Kod njih nije specifičan samo izgled i ukus, već i način spremanja.

Mira Rađenović pokušava da Paštrovićima vrati tradiciju spremanja makarula, što je, smatra, i kulturno nasljeđe tog kraja. Makaruli postoje u Dalmaciji i u Italiji, ali Paštrovići imaju svoje autentične.

Bokeljski  kolač-sirnica

Za pripremu je, kaže, potrebno integralno brašno, malo ulja, jaja i voda. Nakon što se zamijesi potrebno je da malo odstoji kako bi tijesto moglo da se razvlači. Za razvlačenje tijesta, odnosno pravljenje dugačkih makarula, koristi se posebna igla (tanka stabljika) koju lokalci zovu „močaljina“, ali Mira ne zna o kom drvetu je riječ. Ono raste u paštrovačkom kraju uz vodu, bere se u proljeće ili ljeto i nakon što se osuši može da se koristi i po nekoliko godina.

„Iako je naše tradicionalno jelo, jedno vrijeme se bilo skoro izgubilo. Možda nekoliko domaćinstava u Paštrovićima je spremalo makarule. Sada smo počeli polako da ih vraćamo i mislim da je to dobro. Ipak je to dio naše kulture i tradicije“, kazala je Mira.

Uz makarule služi se i pašticada (pečena teletina u sosu). Makaruli se spremaju sa sirom, pa gosti mogu da ih jedu samo tako ili pomiješane sa pašticadom. Pored makarula, kod Rađenovića se prave i ostale pašte – makaroni, raviole, lisnato tijesto… Razlika je, kaže Mira, u pripremi, ne koriste se igle za razvlačenje i od sastojaka se, umjesto integralnog, koristi obično brašno.

Pored tradicionalnih makrula, Mira pravi i tradicionalni bokeljski kolač – sirnicu. Riječ je o veoma ukusnom dezertu, koji izgledom podsjeća na patišpanj ili neki sličan tradicionalni kolač, ali riječ je o nečem sasvim dugačijem. Kora paštrovačke sirnice nije suva kao kod drugih tradicionalnih crnogorskih kolača, već sočna kao kod koha ili trileće. Dok je ukus nešto posebno – preukusna kombinacija slanog i slatkog.

Manastir Reževići

 Čelobrdo – pogled, manastiri, ljekovito bilje

Makaruli i ostali proizvodi Rađenovića mogu se probati i na Čelobrdu (brdu iznad Svetog Stefana), kod Mirinog brata – Milenka Mitrovića. Upravo kod njega su ugostili ekipu koju je vodila Turistička organizacije Budve.

Sa Čelobrda se pruža fantastičan pogled na Sveti Stefan, Miločer i taj dio budvanskog primorja. Sami taj krševiti kraj već mnogo više podsjeća na Crnu Goru, nego na Mediteran. Ali vas upravo sunce iznad morske pučine podsjeća da ste i dalje na moru.

Mitrović takođe pravi svoja vina. Ispred kuće ima veliki vinograd, a pored vranca, proizvodi i tradicionalno budvansko grožđe – lisac. Riječ je o grožđu rozkaste boje, ali pogodno je samo za pečenje rakije, ne i vina.

Čelobrdo je u Budvi poznato i po srednjevjekovnim manastirima. Pored Praskavice, najpoznatijeg manastira u tom kraju, u posljednje vrijeme često se može čuti i o obnovljenom ženskom manastiru Rustovo, podignutom u 14. vijeku.

Devet časnih sestara održava manstirsko imanje u okviru kog imaju mini zoo-vrt, nekoliko crkava, park i radionicu ljekovitih melema i krema. Riječ je o autentičnim paštrovačkim proizvodima, koji se prave od biljaka sakupljenih sa obronaka Paštrovačke gore.

Mati Teodosija kaže da je Paštrovačka gora puna takvog ljekovitog bilja, koje sestre iz manastira beru kako bi kasnije od njih pravili ljekovito bilje po starim receptima, ali i instrukcijama diplomiranih farmaceuta.

„Naša mati igumanija Teodora se inače time bavila prije nego je došla u manastir, pa nam je dala recepta i sada svaka od nas pravi po nešto od toga, naravno uz konsultacije i sa farmaceutima“, pojasnila je Teodosija.

Manastir Rustovo

U radionici manastira sve se pravi na starinski način, ručno i bez mehanizacije. Časne sestre kao pčele radilice vrijedno prave ljekovite meleme, ulja, kreme, dok je radionica čista i uredna kao da je riječ o ordinaciji.

Pored njih, tradiciju paštrovačkog kraja čuva i manastir u Reževićima, koji na stari način proizvodi maslinovo ulje iz manastirskog maslinjaka.

Iako je dio metropole turizma, koja teži da bude moderni turistički primorski centar, paštrovački kraj možda ne nudi tu vrstu modernosti kao hoteli i noćni klubovi Bečića i Budve, ali gostoprimstvo, ljubav i tradicija je nešto šta se osjeća na svakom koraku.

Najstarija maslina na našem primorju

Iako mnogi kažu da je barska maslina najstarija, prema mjerenjima nekadašnjeg Zavoda za zaštitu kulturnih dobara 1993. godine, maslina u budvanskom naselju Ivanovići proglašena je za najstariju na crnogorskom primorju.

Velja Maslina je stara preko dvije hiljade godina, a Slobodan Ivanović, na čijem imanju se nalazi, kaže da je turistička artakcija za mnoge posjetioce. Tvrdi da su pod njom organizovana vjenčanja i druge svečanosti.

On tvrdi da Velja Maslina još rađa. Ivanovići se inače generacijama bave maslinarstvom, a trenutno na njihovom imanju imaju oko 250 stabala masline.

Ivanović je rekao da postoji zapis da je 1886. godine jedna gospođa prodala četvrti dio te masline kako bi platila školovanje svog sina u tadašnjem Carigradu. Dio atrakcije imanja Ivanovića je i stari mlin, u kojem se starim mehanizmom, pomoću dva kamena na volovski pogon, mljela maslina i cijedilo ulje iz nje.

Stari mlin

Puteljak koji je ručno građen deset godina

Kod dva spomen obilježja na Čelobrdu nalazi se vidikovac, koji je atrakcija za turiste koji posjećuju to mjesto. Na vidikovcu je pored spomen obilježja podignuto i guvno, pa je prostor savršen za fotografisanje, ukoliko želite morsku pučinu, Sveti Stefan i Miločer u pozadini fotografije.

Međutim, ono što je atraktivnije je do tog mjesta doći pješačkom stazom od manastira Praskavica. Riječ je o putu koji je deset godina ručno radio ruski kaluđer Jegor Strgonov.

„Ovaj put od mora do ovog mjesta radeći deset godina svojim rukama izgradi Jegor Strogonov kaluđer iz Rusije početkom 19. vijeka“, piše na spomen ploči koju su 1971. podigli „zahvalni seljani“.

Takođe je na tom mjestu podignut antifašistički spomenik, posvećen partizanima sa Čelobrda, njih dvadesetak, koji su za slobodu i bratstvo i jednistvo poginuli u Drugom svjestkom ratu.

Tekst: Ivan Čađenović
Foto: Jovo Radulović