Sloga nas je održala

Porodica Lakičević iz luštičkog mjesta Bjelila
Ribarske kućice, konobe i magaze pretvorene su u apartmane, a mjesto je omiljeno među turistima, posebno familijama koje dolaze sa djecom. Mir i tišina mjesta i bonaca na moru smiruju dušu i odmaraju tijelo, pa je ovo mjesto brzo postalo odredište za turiste iz raznih krajeva. Mnogi od njih su dolazili sa familijama, pa se kasnije godinama vraćali na isto mjesto. Priču o turizmu i ugostiteljstvu u Bjelilima priča nam domaćin Davor Lakičević.

Ušuškano malo mjesto Bjelila jedan je od bisera Bokokotorskog zaliva. Nalaze se na sjevernoj strani poluostrva Luštice i sa njih puca pogled na Prevlaku, ostrva Sveti Marko i Gospu od Milosti. Ovo bajkovito mjesto puno je skrivenih uvala stvorenih za uživanje i duševni počinak. Inspiraciju su ovdje tražili slikari, pjesnici i muzičari, uživajući u ljepotama kojima Bjelila ne oskudijevaju. More je prozirno i čisto, bogato ribom. Bjelila su među zaljubljenicima u ovo bajkovito mjestašce poznata i kao Mali Sveti Stefan. SVE ŠTO SMO STEKLI, A BOGU HVALA, STEKLI SMO DOSTA IZVADILI SMO IZ MORA. NE SAMO DA SMO RIBALI, VEĆ I KADA SMO PREVOZILI TURISTE BILI SMO VEZANI ZA MORE I OD NJEGA ŽIVJELI

U Bjelilima se nalazi izvor slatke vode – Frutak. Na izvor su vjekovima dolazile žene iz okolnih sela da peru veš. Zbog “bijeljenja” kako su tada govorili i mjesto je dobilo naziv - Bjelila. Ovo je do šezdesetih godina prošlog vijeka bilo nenaseljeno mjesto, a kamene kuće su bile zapravo konobe ili magacini mještana zaseoka Gošića i Kostića. U njima su pravili i čuvali vino, opremu za barke, vrše, poljoprivredne alatke… Na more se šezdesetih godina iz sela u zaleđu naseljavaju brojne porodice. Ribarske kućice, konobe i magaze pretvorene su u apartmane, a mjesto je omiljeno među turistima, posebno familijama koje dolaze sa djecom.Mir i tišina mjesta i bonaca na moru smiruju dušu i odmaraju tijelo, pa je ovo mjesto brzo postalo odredište za turiste iz raznih krajeva. Mnogi od njih su dolazili sa familijama, pa se kasnije godinama vraćali na isto mjesto. Ovo predivno mjesto dom je familije Lakičević koja u svom vlasništvu ima apartmane i apartmane “Porto Bjelila”, brodove za ribolov, ali i provoz turista. Lakičevići su nas dočekali vedri i nasmijani, usred sezone koja će vjerovatno biti najgora od kad se oni bave ugostiteljstvom.

Na mjestu sadašnje kuće nekad je bio đedov magazin koji je kasnije pretvoren u konobu. Tu se služilo domaće vino i rakija, sir iz ulja, pršut i slana riba. Sve je bilo domaće, proizvedeno u selu ili izvađeno iz mora.

Sedam vjekova tradicije
Naš domaćin Davor, jedan od četiri sina Mihaila Lakičevića, kazuje nam da je njegova porodica u Krtolima preko 700 godina, o čemu svjedoči i seoska crkva Svetog Luke. Na mjestu sadašnje kuće nekad je bio đedov magazin koji je kasnije pretvoren u konobu. Tu se služilo domaće vino i rakija, sir iz ulja, pršut i slana riba. Sve je bilo domaće, proizvedeno u selu ili izvađeno iz mora. Danas su se ljudi okrenuli lakšoj zaradi pa su konobe i magazine adaptirani i pretvoreni u apartmane za izdavanje. - U vakat kad je đede držao konobu teško se i oskudno živjelo. No, moj otac je bio mlad i ambiciozan. Imao je petoro đece i htio je da nam stvori uslove za dobar život i obezbijedi što veći imetak. On je odlučio da sruši đedov magazin i da sagradi veliku kuću. Uprkos đedovom protivljenju on je ipak uspio u tom naumu. Otac je pored posla metalostrugara u tivatskom Vojno-remontnom zavodu “Sava Kovačević” i ribao kad god je bio u prilici. Sve što je zarađivao ulagao je u kuću, ne bi li ispunio svoj san. Dugo je vremena trebalo da se kuća završi. Kuću smo zidali, pa je ljeti izdavali turistima. Dograđivali smo je i sređivali
iz godine u godinu. To se radilo od nevolje, a ne od obijesti. Imali smo sreću da su tada turisti bili drugačiji pa kada su dolazili na ljetovanje oni bi nam pomagali u tim radovima. Nerijetko su gosti znali da spavaju i na terasi, a niko nikad nije pravio problem. To su bila druga vremena i drugačiji ljudi pa smo svi bili kao jedna velika familija, priča Davor i dodaje da su gosti najčešće bili iz Srbije, Poljske, Češke, Njemačke. Interesantno je da Lakičevići imaju kumove Njemce. To je par koji je dolazio kod njih svakog ljeta, pa su nakon vjenčanja dobili i bebu koju su krstili Davorovi roditelji.

Riblji specijaliteti na trpezi
Riblja plata “Porto Bjelila”, specijalitet za dvoje, je kruna u ponudi restorana. Sastoji se od dvije svježe ulovljene ribe, crvenog i crnog rižota koji se sprema sa mastilom od sipe koju Lakičevići love, pa onda malo mušlji, gambora i lignji.
- To je plata najbolje od najboljeg što imamo da se ne zastidimo ni pred kakvom klijentelom. Dosad se niko nije požalio, priča sa ponosom Davor i dodaje da su ove godine imali vremena da na imanju uzgajaju i domaće povrće pa je gastro ugođaj za goste potpun. Za kulinarske majstorije u restoranu je zadužen kuvar Dragan Plavšić – Kina. Ovo neobičnog čovjeka je vihor posljednjeg rata iz Prijedora doveo u Boku. Nekadašnjeg ugostitelja muka je natjerla da postane sjajan ribolovac i isto tako dobar kuvar. Davor kaže da sarađuju skoro deceniju, što u restoranu što u ribanju. - Za Kinu u kuhinji i na ribanju nema prepreka. Ima i onih koji se nazivaju kuvarima, a ne razlikuju ribe koje spremaju. Kina nije takav jer on očas posla skokne da ulovi ribu ako je to potrebno. Perfektno vlada svakom istuacijom i za njega nema nerješivih problema niti ispadanja iz takta, pun hvale za svog kuvara priča Davor. U restoranu Porto Bjelila riblju čorbu za razliku od većine restorana spremaju od ulova iz mreže papunice kojom se hvataju škrapine i ribe od kraja koje su najbolje za čorbu. One daju poseban ukus čorbi i naši gosti su njome oduševljeni.

Neki gosti su nam kao familija
- Godinama su nam dolazili jedni te isti gosti koje smo gledali kao članove porodice, a oni nas kao svoju familiju. Nerijetko su nam pomagali ako smo što imali da rabotamo oko kuće jer smo bili kao jedna velika zajednica. Tada je bilo drugačije vrijeme pa su i turisti bili drugačiji, sa mnogo manje zahtjeva nego što ih imaju današnji gosti. Ljudi su bili komunikativniji, jednostavniji, više su se družili, dok danas znatno manje direktno komuniciraju. Svi su zagledani u telefone i dešava se da su tu danima, a da ne progovore jedni sa drugima. Nekada smo imali česte ture brodovima sa velikim brojem putnika, ali danas se tip turista promijenio. Nema više onog masovnog turizma i velikih grupa. Sada je sve usmjereno ka manjim grupama i čarter vožnjama. Ljudi žele privatnost, individulani ugođaj i uživanje u znamenitostima kao što su Plava špilja i slične. I danas imamo neke goste sa kojima imamo poseban odnos. Desetak familija iz Srbije i Rusije koji su se kod nas odomaćili muku muče jer zbog korona virusa ne mogu da dođu na ljetovanje. Stalno smo u kontaktu i sa nestrpljenjem čekamo bolja vremena da nastavimo druženja. Bukvalno ih čekamo kao što roditelji čekaju djecu koja se školuju u inostranstvu, priča Davor i dodaje da na te familije ne gledaju kao na goste već kao na nekog svog.

Od mora živimo, ali ga se čuvamo
Stare drvene barke i ribarske mreže, vesla, sidra, udice, daju šmek malom ribarskom mjestu. U selu je odvajkada bilo ribara kojima je to bio osnovni ili dodatni izvor prihoda. Njihovim stopama došli su i sportski ribolovci koji u miru mogu da uživaju u svom hobiju. U Bjelilima uvijek ima freške ribe. Ako ste ljubitelj ribolova ili želite da otkrijete njegove čari sa mještanima možete i otići na more. Turistima je to atrakcija, a kako kaže Lakičević, njima je drago da učine ćef gostima. Davor se sa svoja tri brata: Vaskom, Draganom i Jovanom i sestrom Anitom bavio ribarskim poslom, za koji kaže da je najteži, ali da ga najviše vole. - Sve što smo stekli, a Bogu hvala, stekli smo dosta izvadili smo iz mora. Ne samo da smo ribali, već i kada smo prevozili turiste bili smo vezani za more i od njega živjeli. Ribanje nije nimalo lak posao. Lakičevići nam kažu da ih je održala sloga i brojnost, inače bi davno prestali da se bave ovom rabotom. - Mi smo 24 časa na moru, na ovaj ili onaj način. OVO JE TEŠKO ZANIMANJE, ALI KAD BIH MOGAO DA BIRAM OPET BIH IZABRAO ISTI ŽIVOT I ISTI POZIV

To znači da ste manje više svakodnevno u nekom riziku ili mogućem problemu. Mi smo mnogo puta učestvovali u akcijama spašavanja i brodova i ljudi. I sami smo se nekoliko puta nalazili u bezizlaznim situacijama. More je opasno i od bonace do oluje nekad prođe premalo vremena da biste se sklonili na vrijeme. Teško ga je poznavati, a ne treba mu vjerovati. Tehnika je napredovala pa je sada lakše ispratiti prognozu i spasiti se na vrijeme, ali se i dalje treba čuvati ćudljivog mora. Na moru nema mjesta panici. Mnogo više ljudi je stradalo od nje, nego od talasa. Lakičeviči nemaju taj luksuz da izbjegavaju hirovito more. Ako su im mreže u moru moraju isploviti da ih izvade kako ih more ne bi pocijepalo. Bez mreža nema ulova, a bez ulova nema preživljavanja. Tako je bilo odvajkada na moru. - Dešavalo se da bukvalno idemo u smrt ne bi li spasili mreže. Bilo je situacija da se bojimo za sopstveni život. Jednom su nam barka i brod potonuli istog dana, a tata i brat jedva izvukli iz oluje. Voda ih je nanijela na stijene na koje su se isfetali, ali srećom su preživjeli. Takva je ciklona bila da vojna mornarica tog dana nije isplovljavala. Naš sagovornik se prisjeća svog prvog susreta sa morem, kada je imao samo tri godine. Toliko sada ima i njegov sin Mihailo koji bez straha plovi sa svojim ocem, a razlikuje sve vrste ribe koje love. Davor kroz smijeh priča kako njegov sin skuplja novac da kupi novu opremu i krene u lov na tune na otvoreno more.

Uprkos brojnim obavezama koje svakodnevno ima oko organizovanja restorana i apartmana, davorova supruga Ana nerijetko priskoči u pomoć kada treba baciti ili izvuci mreže

Restoran nas je održao u ribarskom poslu
Lakičević kaže da bi se ribarskog posla okanuli da nijesu prije četiri godine ponovo otvorili restoran, pa ribu koju ulove imaju gdje da plasiraju. Sve više ribara bataljuje odustaje od lova jer on postaje neisplativ. - Kilo divljeg brancina košta 25 eura, a za te pare možete uzeti tri puta više tovljenog. Ukus im ja vrlo sličan, ali kvalitet ne može da se upoređuje. No, mnogi zbog cijene nijesu u mogućnosti da biraju pa uzimaju jeftiniju ribu koja nije dobra, kaže Davor i dodaje da je prije bilo puno više ribe nego danas iako se lovilo primitivnijim sredstvima i na primitivniji način. Lakičević kaže da, nažalost, zakonska regulativa u oblasti ribolova kod nas nije dobra kao kod naših komšija u Hrvatskoj. On se nada se da će u svjetlu priključenja Crne Gore Evropskoj Uniji i ovaj segment legislative biti uređen po njihovim standardima, što bi svima koji se regularno bave ovim poslom donijelo mnoštvo benefita. Problem ribarima predstavlja i devastacija obale. Više nema ribarskih posta kojih je nakad bilo 15 u zalivu, a sada ih ima samo dvije.

SESTRA U STOPU SA BRAĆOM
- Sestra Anita po kojoj naši brodovi nose ime, često nam je bila i više od petog brata. Pored toga što je vodila računa da na moru vazda imamo hrane i pića, barabar s nama je rabotala sve što se tiče ribolova. U to vrijeme motori su se palili na kurblu. Za to je trebalo i snage i tehnike, a anita je imala oboje, priča nam Davor.

Na postama je moralo biti čisto oko hiljadu kvadrata na moru i barem 500 na kopnu da bi mreže mogle da se bace i izvuku sa ulovom. Većina tih posta je danas devastirana i nije upotrebljiva za ribolovce. Ovo je teško zanimanje, ali kad bih mogao da biram opet bih izabrao isti život i isti poziv. Mi smo još ranije imali ponudu da prodamo imovinu za 4,5 miliona eura. Tada smo možda i mislili da je tata pogrijesio što je ponudu odbio, ali danas znamo da je bio u pravu. Da je tu ponudu prihvatio, danas bismo imali više imetka, ali sam siguran da ne bismo imali oca. Otac nije htio da proda svoj život za kufer para. Vezan je za ovo mjesto i njegov život je ovaj porat, brodovi i riba koju lovi. To je vrijednije od svih para, završava ovaj razgovor Davor.