Šta nam daje Nedajno?

Seosko domaćinstvo porodice Mitrić u selu Nedajno
Imati seosko gazdinstvo ili prosto uživati u njemu kao gost vremenom će biti stvar prestiža. Svijet se okreće ka prirodi, tražeći travnatu izolaciju od plastičnih protivnika slobodnog vremena, koja ujutru bude a tokom dana diktiraju obaveze i siju stres. Upravo zato, dolaskom u selo Nedajno svako će vam čulo zahvaliti. Seosko gazdinstvo porodice Mitrić, smješteno u Parku prirode Piva, gostima nudi domaću hranu koju sami uzgajaju i pripremaju. Upravo taj osjećaj intimizacije sa domaćinima, strancima daje osjećaj topline i srdačnosti, prije nego se upute u visine Durmitora da planinare, voze motore ili bicikla.

Do ostvarenja sna, čovjekov je put katkad takav da liči na vrući limeni tobogan ispod koga je goli krš. Ne tako rijetko, baš ovakvi putevi nas na kraju dovedu do onoga što ni sami nijesmo znali da želimo, umijemo, za šta je nedostajalo hrabrosti ili ideje. Čitaoce magazina Caffe Montenegro narativni tobogan ipak vodi do najzelenijeg kutka, sela Nedajno, kod ljudi koji prije osam godina nijesu ni slutili da je gubljenje posla u lokalnoj fabrici možda najbolje što im se desilo u karijeri. Bračni par Mitrić, danas gazde seoskog domaćinstva “Nedajno”, 2011. godine gube posao u istom danu. Nakon prvobitnog šoka, Ranko Mitrić odlučuje da otpremninu uloži u seosku kafanicu, koju će kasnije širiti do malog restorana, zatim dodati po koji bungalov ili krevet za turiste, da bi danas imao uvezan sistem usluge za goste. 

Mitrići su tu napravili mjesto za kamp, sobe za izdavanje, restoran sa domaćom hranom koju sami prave a proizvode sami uzgajaju. U biznisu je cijela porodica, koja pola godine radi bez odmora i po cijeli dan. “Za sada su nam kapaciteti 15 ležajeva i toliko možemo kvalitetno da iznesemo, jer sve radimo sami, uključujući i moju babu, koja peče hljeb”, kaže nam Jelena, jedna od dvije ćerke Mitrića.

Jelena, jedna od dvije ćerke Mitrića

Energičnost i entuzijazam koji sam vidjela kod Jelene sasvim je korespondirao sa njenim kuvanjem kafe, javljanjem na telefone zainteresovanim turistima, služenje gostiju i razgovor sa mnom. Multitasking na selu. Njen posao je, kako kaže sve, ali najviše komunikacija, reklamiranje, ugovaranje tura i svega onoga što je gostima potrebno. Njena porodica drži krave, svinje, kokoške, imaju veliku baštu i plastenike. Od svega toga na trpezi se kod Mitrića uvijek može naći svježa salata i domaća zimnica, teletina, domaći sirevi i krompir od koga miriše cijela kuća, osušene pečenice i pršute, kajmak, cicvara i domaće kisjelo mlijeko. Patišpanj je od jaja koka nosilja i u blizini ubranih borovnica. Stranci su zaljubljeni u tradicionalnu crnogorsku kuhinju, a posebno u cicvaru, teletinu ispod sača i ribu iz Pivskog jezera. Kao aperitiv tu su domaće rakije i klekovače, a za one koji manje vole žestinu napravljeni su domaći sokovi. Nedavno su u “Nedajno” dolazili čak gosti sa Tajvana, koji su uživali u tek napravljenim delicijama, ukazujući poštovanje prema domaćem ukusu. Naviknuti na iste voćke plastičnih ukusa kakve rastu u velikim gradovima, plodove iz Nedajna opisivali su rajskim.
U razgovoru sa Jelenom shvatam da je tajna njihovog prosperiteta u malim koracima. Kaže da nikada nijesu dizali kredit već su posao širili od lanjske zarade i novca koji su dobijali kroz podsticajne mjere od Ministarstva održivog razvoja i turizma. Domaćinstvo su registrovali što je preduslov za donacije, reklamiranja i slične benefite. Jelena ustaje svako jutro u sedam i gotovo do 23 sata je na nogama kada konačno odmori.
“Stalno radimo pola godine, ali zato isto toliko i odmaramo. To je fer play”. Na moje pitanje da li se može lijepo živjeti od seoskog domaćinstva koje radi pola godine, Jelena odmah odgovara: “Kako da ne”.

Do Nedajna kroz najpoznatije kanjone
U bajkovito selo Nedajno, na 1500 metara nadmorske visine koje pripada opštini Plužine i dio je parka prirode Piva, stigli smo tokom ture oko Durmitorskog prstena. Nešto prije ovog sela, opčiniće vas vidikovac sa kog se vidi isprepletanost kanjona Sušice i Tare – najdubljeg i vjerovatno najljepšeg u Evropi. Dok su se u Podgorici svi borili sa vazduhom zvanim “vruć fen”, u Nedajnom nam je trebao dugi rukav, pa čak i jakna. Ovo je mjesto oko čijeg je imena ispletena legenda o braći koja nijesu dala da se tu sagradi manastir, otuda “Nedajno – ne dati”. Danas ipak postoji lijepa crkvica, selo broji oko 60-tak stanovnika, doduše samo ljeti. Čini se kao da se nikom ne žuri, kao da je odraslima dječiji ljetnji raspust, odišu ponosom na ljepotu kojoj pripadaju i spokojem. Tu je priroda zimi maćeha, ali je zato darežljiva tokom ostalih mjeseci, pa stanovništvo ne nosi naslijeđenu crtu gladi na čelu. Zimi ih ostane svega deset i zbog velikog snijega i odvojenosti od gradova, cjelogodišnji turizam još nije moguć. Dok razgovaramo, mirisi koji putuju kroz nozdrve podsjećaju na ljekovite meleme, a pokošena trava slična je lubenici, a stranci sa kožom ispucalom od Sunca osmjehuju se kao da su nam i oni domaćini. 

KAKO POSTATI SEOSKI DOMAĆIN
Ukoliko već imate kuću adaptiranu za goste ili ste počeli sa opremanjem, nakon što registrujete svoje gazdinstvo, možete se obratiti Ministarstvu održivog razvoja i turizma za Program podsticajnih mjera. Ministarstvo dodjeljuje novac seoskim domaćinstvima da unaprijede turističku ponudu i proizvod, adaptiraju ili prilagode smještaj i sl. Cilj je razvoj ruralnog turizma koji bi zadržao ljude na selu obezbjeđujući im lijep život, a istovremeno bogateći turističku ponudu naše zemlje. Ove godine pomoć je dobilo 31, a u Crnoj Gori je ukupno registrovano 91 seosko domaćinstvo. Ministarstvo je izdalo i Vodič za seoska domaćinstva gdje se osim ideja za razvoj biznisa, ugostiteljstkog bontona nalaze i konkretni savjeti kako se registrovati i napraviti dobru i održivu priču. Na kraju priručnika nalaze se osnovne riječi, fraze, nazivi, brojevi napisani na 4 jezika, kako bi seoski domaćini što gostoprimljivije dočekali strane goste.

Jelena kaže da je njihov koncept stvoren za zaljubljenike u prirodu a ne za “razmažene goste”. Ipak, ima i onih kojima je ovako skladna, skromna i u drvetu napravljena priča ipak luksuzna. Tako je jednom jedan menadžer izuzetno uspješne firme kazao da mu je sve ovo previše moderno.
“To mi je bilo zanimljivo jer smo mi narod koji uvijek teži za nečim eksluzivnim, a njemu je sve ovo moderno?! On želi kućicu u katunu gdje nema ni struju, ni vodu, ni internet, ništa... Takvih gostiju je sve više, taj koncept se pojavljuje kao sasvim novo tržište”, kaže Jelena. Za sada nemaju radnike koje bi zaposlili i skreće pažnju da je na Žabljaku odnosno Plužinama, jako teško naći radnu snagu.
“Ljudi još uvijek bježe na primorje, ali to će se promijeniti jer seoski turizam postaje pomodarstvo. Žabljak je bukvalno kao Budva ljeti, tako će i Piva da se zamijeni sa nekim drugim gradom”, smatra Jelena.

APLIKACIJA NA IZI TRAVEL - u:
Besplatnim instaliranjem aplikacije preko IZI TRAVELA, možete obići Durmitorski prsten i turu Krug oko kučkih korita. U konkretnom slučaju, tokom više od 70 kilometara vožnje, audio vodič će vam govoriti o Žabljaku, Pivi, znamenitim mjestima i ljudima, običajima, rijetkim vrstama, dubokim prekrasnim kanjonima i legendama ovoga kraja. Sredinom puta naići ćete na Nedajno, koje će vam dati dovoljno da poželite da se vratite po još jedan miris i još jedan zeleni kadar.

Sam svoj (seoski) gazda
Prvi gosti u Nedajno dolaze motorima, biciklima, pod punom planinarskom opremom početkom juna. To su uglavnom zaljubljenici u planinarenje, vožnju biciklom, motoristi, fotografi… Odlaze početkom septembra kada se Jelena i njena sestra Nataša vraćaju u Podgoricu u kojoj su studirale, a majka u Plužine gdje Mitrići inače žive. Kaže da odmah jedva čeka sljedeću sezonu.
“Ovdje sam zaista srećna i poletna tih pola godine. U svojoj sam kući, u ovoj krasnoj prirodi. Mislim da je naše seosko domaćinstvo jako dobra priča i vizija moga oca. Hvala mu na ovome, jer danas biti u neku ruku svoj gazda i svakodnevno raditi posao sa različitim ljudima, slušati njihove priče i razmjenjivati iskustva, zaista jeste privilegija.