Stećci - jedini zaštićeni crnogorski kamen

Iako ljudima vjekovima liče na tuđe, na “grčke grobove”, stećci – nadgrobne ploče su kao kulturna baština naroda sa ovih prostora upisane na UNESCO listu svjetske baštine. Dok lokalno stanovništvo ne pokazuje veliko interesovanje da ih “upozna”, strani turisti hrle ka njima kako bi spoznali mistiku ovog posebnog kamena i priču koju kriju...

„Bože, ја Petko krstjanin, primi dušu moju. Braćo i družino molim vas ne gazite mimoidući, jer sam ja bio kao i vi, a vi ćete biti kao i ja smrtni..“, napisao je prije šest vjekova kmet Petko krstjanin na svojoj nadgrobnoj ploči-stećku, koju je radio prethodno završivši veću i ljepšu za svog gospodara vojvodu Stjepana. Uklesavši molbu bogu i narednim generacijama da mu ne skrnave grob, Petko je - kao za to vrijeme očito veoma pismen fizički radnik - uklesao i osnov da dio stećaka u Crnoj Gori, poput onih u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, od aprila 2016. godine bude na UNESCO listi svjetske baštine. U ranom djetinjstvu su me posebno zanimale mumije, grobovi, kultovi i okultno. Da ne pominjem da sam prije nego što je trebalo u školi, u predškolskom recitovala „Na kordunu grob do groba“. Zato me je i u priči o stećcima, skoro 30 godina kasnije, najviše zanimalo sledeće: čiji su ovi stari „grčki“ nadgrobni spomenici, čije kosti u njima počivaju i zašto je njihovo nastajanje trajalo svega 150 godina? Zašto su samo pojedini stećci zavrijedili mjesto na UNESCO listi, zašto su nama tek od skora važni, odnosno zašto smo bili vjekovima rezervisani prema njihovoj vrijednosti, doživljavajući ih kao nešto tuđe?

Milica Nikolić, Antroploškinja i šefica UNESCO kancelarije za Crnu Goru

Na prvi pogled izgleda kao da je neko misteriozno pleme protutnjilo kroz ovaj prostor, ostavivši za sobom kamene tragove. No, uprkos našem slabom poznavanju stećaka i još uvijek neadekvatnoj valorizaciji u smislu kulturnog i turističkog potencijala, vidjećemo u nastavku da su nam stećci mnogo bliže nego što se vjekovima vjerovalo. Najinteresantniji dio priče za mene je
citat na stećci Petka krstjanina, nastao između 1435. do 1448. godine, kojom i počinje ovaj tekst. Ono pokazuje ljudsku težnju da za sobom nešto ostavimo, da
nam se ne skrnavi mjesto na kom ćemo počivati, kao i zavidnu svijet o prolaznosti. Antropološkinja i šefica UNESCO kancelarije za Crnu Goru Milica Nikolić, kaže da je upravo ta svijest o prolaznosti jedan od razloga zašto Petkova nadgrobna ploča spada među najatraktivnije u Crnoj Gori. “Veoma je interesantno da je još u
15.vijeku kmet koji pravi nekropolu svom gospodaru ostavio takvu poruku budućim generacijama. Vrijednost stećaka je i u tome što tada prvi put na takav načinkultura smrti dobija svoje otjelotvorenje..

Prije toga na ovim prostorima nije bilo ovako autentičnog obilježavanja mjesta počivanja pokojnika, karakterističnog po često monolitnim kamenim blokovima na kojima su uklesane značajne simboličke poruke”, kaže Nikolić. Nego, šta je tadašnjeg čovjeka na ovim vjetrovitim i nesigurnim balkanskim prostorima nagnalo i inspirisalo da se drugačije sahranjuje, da na “kamu” ili “biljegu” – kako su tada nazivali stećke, ukleše razne simbole iz svog života? Šta se desilo pa je osvješćenje u poimanju smrti izrodilo nadgrobni spomenik kod stanovništva koje nije bilo na zavidnom nivou duhovnosti niti je imalo uslova za taj ipak luksuzni procvat? Nikolić objašnjava da je to period kada se miješaju paganski običaji - veoma bliski našim precima toga doba, sa hrišćanstvom koje doživljava eskalaciju
u srednjem vijeku. “Iako crkva prezire paganstvo kao relikt vandalske svijesti, pristaje da tu narodnu kulturu ugrađuje u hrišćanstvo da bi ono moglo da zaživi
na ovim prostorima”, navodi Nikolić.

Stećci Bare Žugića, Žabljak

Ko su tvorci stećaka i za koga su pravljene
Vjeruje se da su stećke pravili kmetovi za svoje gospodare, okolno stanovništvo ali i za sebe i svoje siromašne porodice. U zavisnosti od veličine i bogatstva ornamentike, jasno se razlikuje ko je kakvog statusa. Bogatiji su bili sahranjivani na najljepšim predjelima, sa pločama bogatim raznim simbolima iz života, dok je kreativnost splašnjavala ukoliko je pokojnik bio slabijeg materijalnog položaja. Na njima su se često nalazili simboli poput Mjeseca i Sunca, crteži lova najelene, ptice, cvijeće, mačevi i štitovi.. sve što bi sjutra opisalo ovozemaljski život mrtvaca. Zanimljivo je i da ne počivaju kosti ispod svake stećke, nego da je zapravo riječ o ne malom broju kenotafa (simboličan grob ili spomenik podignut u pomen pokojnika čije se tijelo nalazi na drugom mjestu). Jedna od teorija, koja nije sasvim potvrđena, jeste da su stećke prvo stvarali Bogumili, odnosno vjernici Bosanske hrišćanske crkve, koja je imala značajan kulturni uticaj tih godina. Vjeruje se takođe da pod ovim neobičnim kamenjem leže sljedbenici više konfesija, zbog nehomogenosti na kojoj se nalaze. U svakom slučaju nakon sahrane, grob i nadgrobni spomenik - stećak, postajali su tačka između materijalnog i duhovnog, tj. svijeta živih i svijeta mrtvih.

Stećci od ''tuđeg'' groba do naše baštine
“To je bila naša inicijativa kojom smo aplicirali ka UNESCO-u. Oni su prepoznali vrijednost jer je to jedinstven, za to vrijeme novi kulturni fenomen koji nije vezan za naše granice, već za četiri države sa ovih prostora. To je njihova glavna vrijednost. Neki nisu odoljeli zubu vremena, a većinu ljudi nisu skrnavili zbog okrenutosti ka kultu smrti i dozi strahopoštovanja”, kaže Milica Nikolić. Ipak, čini se da je ljudsko nečinjenje bilo još opasnije po stećke. U početku je to bio manjak svijesti o mjestu i značaju stećaka u odnosu na sve drugo što se uklapa u tradiciju našeg naroda, smatrajući ih reliktom arhaičnog ili stranog uticaja. U mnogim
krajevima Crne Gore nekropole stećaka se pripisuju „grčkom“ stanovništvu. Mještani ne pamte ko se tu sahranjivao. Zaboravljena tradicija dovela je do toga da se ovi spomenici poimaju kao obilježja nekih drugačijih i tuđih pokojnika. Prema narodnom predanju navodno su ti „Grci“ poslije niza gladnih godina i teških zima napustili svoja ognjišta, a iza njih su ostala “grčka” groblja. Sagovornica Caffe Montenegra nam objašnjava da se zapravo ne radi o groblju Grka, već ljudi sa ovih prostora. Međutim, Nikolić kaže da su kasnije generacije stećke podsjećale na nešto “daleko i staro”, za šta im je sinonim bila Stara Grčka, te je tako nastalo “grčko groblje”.

Stećci Velimlje, Prigradica

Uvrštavanje grobova u turističku ponudu u raznim kulturama odavno je postalo veliki biznis, vrlo životna strana turizma. Milioni koje Egipat godišnje zaradi od Piramida su najpoznatiji primjer, ali svuda po svijetu groblja, nadgrobni spomenici, mauzoleji, mame turiste i posjetioce. Kod nas su nažalost stećci malo poznati i lokalnom stanovništvu i organizovanim grupama turista. Ministarstvo održivog razvoja i turizma planira da kroz razvoj kulturnog turizma uobliči ovu ponudu, ali za sada postoji samo pomak u smislu njihovog obilježavanja. MORiT i Ministarstvo kulture zajedno su u projektu postavljanja turističke signalizacije na lokacijama gdje su zaštićeni stećci. Ministarstvo kulture je finansiralo izradu projekta, pri čemu se posebno vodilo računa da znakovi budu urađeni po UNESCO standardima, dok je MORiT finansiralo izradu znakova i njihovo postavljanje. Prema informacijama sa terena, za stećke su ipak izuzetno zainteresovani strani turisti, dok kod lokalnog stanovništva kao da još ne postoji dovoljna svijest o istorijskoj i kulturnoj vrijednosti koju imamo. Dozu mistike koju stećci sa sobom nose, dobri turistički poslenici do sada bi itekako unovčili. U međuvremenu, uvijek možete posjetit stećke u lijepoj ljetnjoj šetnji, vožnji bicikli ili autom, ali samo da se ne naruši mir koji nam je u amanet ostavio Petko krstjanin.