Tradicija se nastavlja kroz petu generaciju

 Tamo gdje je počeo crnogorski turizam - ,,Kod Pera na Bukovicu" /

U crnogorski turizam treba da bude uvezana tradicija. Srednjovječne ljude ne zanimaju diskoteke. Ovdje su se sklopila brojna pobratimstva, kumstva, prijateljstva. Volim da radim sa manjim grupama do osam osoba jer mogu da im dočaram istoriju Crne Gore, Njeguša, Lovćena, Cetinja i Boke. Strancima jako prija gostoprimstvo Njeguša. Iznenađeni su da sam ja peta generacija porodičnog posla

U podlovćenskim selima turisti se dočekuju malo drugačije, onako domaćinski, sa domaćom pršutom i njeguškim sirom, a obavezno se proba medovina i domaća rakija. Nema prostora za elitni turizam koji bi ruinirao prostor, i to je ono što privlači i očarava strance. A mi smo upravo posjetili najstariju crnogorsku kafanu ,,Kod Pera na Bukovicu" koja radi i ljeti i zimi već 142 godine. 

Kafana je nastala 1881. godine i od tada kada je otvorena radi do dan danas. Krsto (Nikov) Milošević, je u hanu otvorenom na ime svoje žene Stane, započeo prodaju pića i hrane, prvo za radnike na izgradnji puta, a potom i za putnike i vozače koji su tuda prolazili. Pred početak Drugog svjetskog rata 1936. počele su prve organizovane grupe stranih gostiju i to baš ,,Kod Pera". 

Đuro Milošević

DRUGA VREMENSKA DIMENZIJA 

Kafana je dobila ime po đedu Peru, jer je on najviše i razvio posao. Imao je najviše prijateljstava kako u Crnoj Gori tako i u drugim zemljama. Iskoristio je poziciju jer se ovim prostorima prevozilo brašno do Kotora i tako je počeo da dočekuje grupe turista. Njegov sin Branko nastavio je posao, a danas nas na vratima dočekuje Perov unuk Đuro Brankov Milošević i uvodi nas u neku drugu vremensku dimenziju. Kao da ste kročili u daleke šezdesete ili sedamdesete godine XX vijeka. Inventar stari, peć založena bukovim drvima, stolice i stolovi prekriveni kariranim pamučnim stolnjacima. Na policama flaše pića iz davnih vremena i one koje su dobijane kao reklamne. Na zidovima fotografije starih Njeguša, brojnih autobusa i gostiju sjećaju na davno prohujala vremena. Miris medovine širi se kafanom. 

- U našoj porodici je druženje i ta socijalna komponenta veoma važna. Dana nema tokom sezone da neko od rođaka, prijatelja, kumova nije ovdje sa nama i tu se razvija pozitivna energija. Mi kao đeca pomagali smo još od ranog djetinjstva i tako smo zavoljeli da radimo u kafani. Otac Branko je bio naš veliki uzor, naš podstrek. Uveo nas je u sve tajne ovog zanata kao i majka Božidarka. Sugestije i savjeti koje su nam davali su bile od velikog značaja. Branko je odrastao na Bukovici i kroz svoja životna iskustva je prenio na nas dio naše porodične tradicije i porodičnog posla - priča Đuro. 

Uvijek je, kaže, govorio:,,Donesi sam svoju odluku makar bila i pogrešna. Jedino ćeš tako uspjeti da koračaš ka stazama uspjeha u životu”. 

- Trebalo je nastaviti tradiciju, a to je bila velika čast, obaveza i odgovornost. Kroz ljude i posao rodila se i ljubav prema ugostiteljstvu - ističe Đuro. 

Đuro Milošević sa majkom Božidarkom

Đed Pero radio i za vrijeme komunizma

U vrijeme komunizma privatni poslovi su bili zabranjeni, pa je i đede Pero sklonio flaše iza šanka, ali vrata kafane nije zatvarao. Kada ga je posjetio nekadašnji crnogorski predsjednik Blažo Jovanović sa nekim zvaničnikom iz Bugarske ušli su i sjeli.

Đed Pero ih je, kako priča njegov unuk Đuro, dočekao, poslužio im pršut, sir, medovinu…

-  Oni su jeli, htjeli da naplate, ali im je đed rekao da ne može da naplati jer mu je u kuću došao, da je kafana zatvorena.  

- Kako zatvoreno. Ko je zatvorio - pitao ga je Blažo. 

- Pa ti Blažo - rekao mu je đed. 

Tada je kafana na Bukovici dobila dozvolu tako da je bila jedna od rijetkih koja je radila u komunizmu.  

Sjeća se babe Zorke, a đeda Đura po kojem nosi ime, pamti, ali malo no o njima priča sa posebnim pijetetom i sjećanjem pa kaže: 

- Prije oca mi Branka baba Zorka je vodila ovaj posao na najljepši način čuvajući sve od starih do novih prijatelja. Baba Zorka je bila izuzetno harizmatična, đed Đuro je bio matičar na Njegušima, ali više je volio posao u mjesnoj zajednici dok je baba posvećena bila ugostiteljstvu. Zorka je iz porodice Nikčevića, a njeni su imali svojevremeno hotel u Staroj varoši u Podgorici. Bila je izuzetno humana, topla i iskrena prema svoj svojoj unučadi. Nalazila je vremena za sve i svakoga i bila je u našim dječjim očima heroina za koju smo bili veoma vezani. 

Milošević priča ono što je slušao od svojih predaka - kakav je turizam nekad bio i kaže da sada ide u nekom modernijem pravcu.

- Mi smo zadržali onaj stari ,,kostur". Nije isto držati ovakav lokal ili neki elitni. Treba paziti na detalje, a gosti se dočekuju tradicionalno. Gledamo ovo kao svoju kuću. Majka ovdje živi, ali dolazimo i ja i brat i sestra. Kuća je otvorena cijele godine, ne zatvara se ni zimi. Ovo je bio katun i prađed je kupovao sve malo po malo. Strani turisti se oduševe pričom i kako je to nekada bilo - priča Milošević dodajući da je turistima upravo zanimljivo kako se sve očuvalo toliko godina jer znaju za brojne ratove na ovim prostorima. 

-  Moj čukunđed Krsto je otvorio kafanu. Bio je putar i bila je uredba da državni i privatni posao ne mogu istovremeno. Tako je jedan period posao prebacio na ženu Petranu i ona je zvanično bila vlasnica. Poslije toga posao je preuzeo moj prađed Pero koji je ostvario najviše prijateljstava stranih i domaćih i po kome kafana i nosi ime. Bio je trgovac. Putovao je u Dubrovnik, Konavle nabavljao robu i sklapao razna prijateljstva - priča Milošević.

Kafanu preuzima njegov đed, pa otac i sada on sa porodicom. 

- Vaspitani smo tradicionalno. Kad roditelji zovu pomažemo svi u poslu. Ocu je više značilo druženje nego posao, kao i meni - priča Milošević.

RADE IZ LJUBAVI

Od ugostiteljstva, kako kaže, može da se živi.

- Samo bez halapljivosti i sa ljubavlju ako se radi. Ako razmišljam samo o profitu neću posao raditi kako treba - kaže Milošević i dodaje da su im ranijih godina dolazili Njemci i Britanci i da je platežna moć bila bolja. Zadnjih godina posjećuju ih Skandinavci, Izraelci… jer, kako tvrdi, problem je što manje ima direktnih avio letova. 

Đuro i njegova majka Božidarka kaže mogu opslužiti 150 ljudi odjednom. 

- Radimo na principu self servis da bi ušli u kuću da pogledaju. Oni koji su izmislili Mekdonalds viđeli su to od nas - kaže u smijehu Milošević. 

Turisti, kaže, vole snek - pršut, sir i domaći hljeb, popiju medovinu i neko vino, a neko dođe i na ručak, ali ako im najave jer nemaju meni. 

- Kod nas vam je kao kod nekog kući na slavu kad se dođe. Imali smo Italijane prije nekoliko dana, njih 46. Dao sam im od svake rakije da probaju i onda su počeli da pjevaju, čuda su činjeli. Obično grupe ostanu pola sata do 45 minuta, a Slovenci su meraklije i ostanu duže. Tako su jednom mene i brata izbacili iz šanka pa su oni usluživali - prisjeća se doživljaja Milošević dodajući da je ovaj posao za njih uživanje i nešto što su od malena radili.

- Jednostavno to se nametne. Od djetinjstva smo kupili čaše sa stolova i dobijali bakšiš - priča Milošević.

Kafanu drže cijele godine i zimi im dolaze samo lokalci.

- Da nije bilo korone sve bi se spojilo i cijele godine bi bilo turista - kaže Milošević.

TREBA NASTAVITI TRADICIJU

Kao stari turistički radnik smatra da u crnogorski turizam treba da bude uvezana tradicija.

- Srednjovječne ljude ne zanimaju diskoteke - kaže Milošević.

Ističe da treba što više raditi na tome da turista ima i zimi. 

- Sada nedostaje prijateljstva i iskrenosti, razgovora… Ranije nije bilo interesa. Svako je svakome pomagao, a sada te niko ne vidi. Sve je to napravila ova modernizacija. Što više novijih stvari to više malverzacija i zloupotreba - ističe Milošević. 

Dok razgovaramo poslužuje nas Đurova majka Božidarka koja je rodom Vučković iz Vrbe. O gostima, odnosu prema poslu i svemu što ga vezuje za porodičnu tradiciju ugostiteljstva Đuro kaže:”Većina gostiju dolazi iz znatiželje da bliže i ljepše upozna ove predjele”. 

Đuro je veoma preduzimljiv, voli da sklapa prijateljstva, duge razgovore, pun je ideja, energičan i dinamičan.

- Nije džabe rečeno da je kafana škola života. Ovdje su se sklopila brojna pobratimstva, kumstva, prijateljstva. Volim da radim sa manjim grupama do osam osoba jer mogu da im dočaram istoriju Crne Gore, Njeguša, Lovćena, Cetinja i Boke. Strancima jako prija gostoprimstvo Njeguša. Iznenađeni su da sam ja peta generacija porodičnog posla - priča Milošević.

Doček gostiju je obavezno ispred kafane.

- To je naša kuća đe svi gosti moraju biti dočekani na lijep način, kako primljeni tako i ispraćeni. Medovina je tradicionalni napitak koji se ovdje može probati i uživati u njegovim čarima, a tu su pršut i sir kao dio tradicionalne ponude - priča Milošević.

Od ove godine puno očekuju u svakom pogledu. 

- Ponekad se desi da manje grupe insistiraju na tradiconalnom ručku i mi onda pripremamo kuvanu krtolu, domaću svinjsku kobasicu, bijelu slaninu, crni luk i zelje, ono što je često na našem porodičnom meniju i domaće crno vino ili medovina, kako ko voli - ističe Đuro. 

Kako se njihova kuća i kafana nalazi na samom putu Čekanje-Bukovica-Njeguši-Krstac-Kotor, pored samog puta nastajale su brojne anegdote, priče, lijepa sjećanja. 

 Đuro piše poeziju

Kao Rene iz ,,Alo, alo"

Milošević kaže da je đed Perova kafana radila uprkos svi ratovima koji su se vodili na ovim područjima. 

- Naš đed Pero je bio kao Rene iz serije ,,Alo, alo". Sa svima je bio dobar i ovdje su se skupljali svi - kaže u smijehu Đuro.

Kaže da je njegov đed baš bio dobar trgovac pa su imali još jednu kafanu ,,na čekanju".

-  Tu su čekali narod da idu na pazar - prisjeća se Đuro onog što mu je pričao otac.

- Interesantna je epizoda bila kada je Tarin autobus zavijalo nevrijeme, mećava. U našoj kući tada su bili na konaku svi putnici i ugošćeni sa onim što se našlo - kazuje Milošević. 

O svemu što ga inspiriše i veže za porodicu i Njeguše Đuro kaže: 

- Supruga Marija je moja velika podrška u svemu što radim. Naša djeca vole da budu na razmeđima između planine i mora. Trudim se da na njih, iako su još uvijek mali, prenesem ljubav prema ovom poslu. Vukan, Uroš i Helena uz moju suprugu Mariju je ono što čini i ispunjava moj život. Njeguši i Bukovica za mene predstavljaju kolijevku iz koje sam ponikao - izvor svih inspiracija u mom životu a sve impresije prenosim u poeziju kao trajno svjedočanstvo, a godine se nižu jedna za drugom - naglašava Milošević.

Kada poželite da doživite eho prošlih vremena, istorije, priča i legendi svratite u ovaj kutak. Koraci putnika i namjernika redovno odzvanjaju Bukovicom ispisujući najljepše, ali i najteže stranice istorije koju zovemo život.