Turisti koji neće na „previše turistička mjesta“

I neozbiljni i oni “ozbiljni” mediji već barem mjesec dana, ne baš sporadično, objavljuju podatke o očekivanjima od sezone i najavljuju da će ovo biti najbolja sezona ikada... Kišovita prva polovina juna je bila malo depresivna, ali ipak oni koji su imali namjeru da tada dođu u Crnu Goru, došli su, jer ozbiljni ljudi planiraju odmore, pa, po skoro godinu dana unaprijed. Te bukinzi ko ih je imao, nijesu propali. Tako su mi rekli naši ozbiljni hotelijeri, nije ih kiša omela.

Turista je bilo i ima ih, vidjela sam ih, pa vjerujem svojim očima, a znam da odvojim Ruse i Ukrajince od ostalih, jer znam jezik... ne brojim ih ja, ali uz naš turizam već odavno ide ono da imamo “velik promet, a malu zaradu”. 

Turizam je, glasi dijagnoza, lako kvarljiva i varljiva roba. Imam dovoljno godina i novinarskog staža da bi me iznenadile različite interpretacije statističkih brojki i slova. No, kad ćemo stvarno znati za neku sezonu da li je gubitnička ili dobitnička ili je za Ginisa ili za Riplijevu rubriku “vjerovali ili ne”? Trećega nema, osim ako tu neko nešto ne mulja. Istina je, koliko pamtim, uvijek su i procjene i ocjene “turističke žetve” bile šizofrene. Ne samo zbog razlike u karakteru onih kojima je čaša polupuna i onih kojima je poluprazna, nego zbog različitih “metodologija” kojima se ocjenjivala ili vagala sezona. No, rekoh, ove se turističke (pred)sezone s ocjenama ipak pretjeralo.

Dakle, statistikama ni u turizmu baš odveć ne vjerujem, no ako i laže koza, ne laže rog. Na moru ima gostiju, u planinama ih nije bilo mnogo, nije da nije bilo ali kiša u planini kvari planove.  

Nerijetko ćete čuti da današnji putnici, kad putuju u neki grad ili zemlju, mjesto koje su posjetili komentarišu negativno i kažu da im se “nije svidjelo”, jer im je, kažu, “previše turistički”. 

Tu ste rečenicu bez sumnje čuli stotinu puta, a možda ste je i sami izgovorili. Pritom nijeste razmišljali o tome koliko je ta rečenica na prvi pogled apsurdna. Kad idete na fudbalsku utakmicu, nećete se poslije žaliti da nije bilo dobro jer je bilo “previše fudbalski”. Kad idete na koncert, neće vam smetati što je bio “previše koncertan”.

Zašto –onda turisti nijesu srećni kad je nešto “previše turistički”, nego im to – upravo suprotno – smeta? Nijesam turistički ekspert, ali uz zdrav razum i otvorene oči čini mi se da ta rečenica u sebi krije paradoks postmodernog turizma. Još do prije desetak godina ideal ljetovanja zapadne srednje klase bio je da se nađu u nekom od velikih rizorta na dalekim destinacijama s bazenima i barovima koji je „ograđen“ od okolne zbilje “destinacije”. S jedne strane „ograde“ nalazi se zbilja “destinacije” – dakle, siromaštvo, nasilje, kriminal... S druge strane čuvane ograde nalazi se raj. Ta dva svijeta se tamo ne miješaju. Da se razumijemo, naši rizorti nemaju ograde gore navedene i srećna smo zemlja što ih ne treba biti i zato nam dolaze novi brendovi i opravdano se šepure naši rizorti nezaklonjeni od stvarnosti, već kao dio sredine u kojoj su stvoreni- izgrađeni.

Treba pošteno živjeti od toga da nešto što je do juče bilo “naš način života” pretvorimo u turističku atrakciju, a potom i u tržišni proizvod, a ostanemo svoji. Samo tako vrijedi, sve ostalo je prolazno.

Ta „daleki rizorti“ vrsta turizma u 21. vijeku postala je za dobar dio politički osvještenije srednje klase politički neprihvatljiva i estetski odbojna. Ta nova middle class otkačila je roditeljsku estetiku palmica i koktela i odlučila putovati tamo gdje je “autentično”, tamo gdje se “još nije iskvarilo”, dakle – gdje nije “previše turistički”. Lično, volim takvu vrstu turizma, i kad putujem, tražim nešto slično. 

Turisti hrle na mjesta koja “još nisu turistička”, rade tamo šta rade mještani, idu gdje oni idu, kupaju se gdje i oni, jedu što oni jedu, a samim tim što to rade ta se mjesta po malo mijenjaju i pomalo prestaju biti ono zbog čega su tragaoci za “izvornim” izvorno došli.

Autentično se traži. Reprodukcija ne prolazi.  To “autentično”, bilo odraz jednog svijeta, kulture, vrijednosti ulazi u “destinacijski sadržaj”, samo da se zbog novca auentičnost ne ofuca. Jer kad se osjete jednom novci... hoće se više, pa se autentičnost gubi što je pogubno jer gubimo sebe,jer, pohlepa uzme danak, a foliranti u svijetu ne prolaze.

Treba pošteno živjeti od toga da nešto što je do juče bilo “naš način života” pretvorimo u turističku atrakciju, a potom i u tržišni proizvod, a ostanemo svoji. Samo tako vrijedi, sve ostalo je prolazno.