Turističko novinarstvo u vrijeme korone prepušteno samo sebi

Intervju: Đorđe Mihajlović, glavni i odgovorni urednik - Turistička prizma, Novi Sad / 

Đorđe Mihajlović je iskusni turistički novinar, a može se reći i poslenik ove oblasti, sa bogatom novinarskom višedecenijskom biografijom koja seže od novosadske medijske kuće „Dnevnik“ gdje je bio i na mjestu glavnog urednika redakcije specijalnih izdanja do njegovog sopstvenog medija „Turistička prizma“ (magazin, radio). Region ga poznaje kao sjajnog novinara koji nesebično piše i promoviše cijeli naš region, a kolege iz regiona okuplja na nezaboravnim studijskim putovanjima po Srbiji gdje je uvijek bio izuzetan domaćin. Njegove turističke aktivnosti su i globalnog karaktera. Razgovarala sam s njim o lijepim stranama posla ali i ovom lošem periodu u kome su turistički novinari i specijalizovani turistički mediji u vrijeme pandemije, o tome kako je teško biti turistički novinar kad nema turizma.

 Press trip Skoplje

C.M: Đorđe, kako se tvoj medij bori u ograničenim mogućnostima rada usljed pandemije koja je skoro pa paralisala turizam i turističke medije? Kako opstajete i kako radite za vrijeme ove krize?

Sada, nakon četvrt vijeka, dešava nam se ovaj užas od svjetske pandemije kojoj se i poslije više od 14 mjeseci ne nazire kraj. Svjetska ekonomija je uzdrmana, a zemlje koje žive od turizma su na ivici kolapsa. Turizam je ubjedljivo najviše pogođen, a mi koji se bavimo turističkim novinarstvom, prepušteni smo sami sebi, bez ikakve i ničije pomoći. To je ekonomska, ali postoji i ona druga strana, a to je – o čemu pisati i šta objavljivati, odnosno kako biti u trendu kada niko ne putuje, pa ni mi. Ja to itekako osjećam jer radim sedmičnu turističku radijsku emisiju već 23 godine, a imamo i regionalni portal pa smo trenutno okrenuti „lokalnim“ temama.  Ipak, uz veliki trud i profesionalno umijeće, nekako opstajemo i to najbolje vidimo po pozitivnim reakcijama onih koji nas slušaju i čitaju. 

Turistički novinar ima odgovornost prema svojoj publici, kada nešto hvali, ali još veću kada kritikuje. Tu je velika razlika između nas i blogera, mi moramo da čuvamo ugled kuće za koju radimo, ali profesionalizmom zaslužujemo i povjerenje onih koji nas prate. 

C.M: Nedostaju li ti studijska novinarska putovanja? Koja je razlika između profesije turistički novinar i zvanja bloger?

Mnogo mi nedostaju studijska novinarska putovanja koja sam često i organizovao u regiji, više puta i u Crnoj Gori, ali i vlastita, širom svijeta. Sa svakog putovanja vraćao sam se s šarolikim iskustvima koja sam pretočio u  brojne putopisne reportaže. Turistički novinar ima odgovornost prema svojoj publici, kada nešto hvali, ali još veću kada kritikuje. Tu je velika razlika između nas i blogera, mi moramo da čuvamo ugled kuće za koju radimo, ali profesionalizmom zaslužujemo i povjerenje onih koji nas prate.  Da me ne bi shvatili pogrešno, lično nemam ništa protiv blogera, oni su prisutni i objavljuju, a vlasnici medija počesto nemaju sluha za turističke teme, jer po njima turizam je zabava koja im ne donosi profit. Zato turističko novinarstvo konstantno posrće, postoje specijalizovani mediji za turizam koji su u svijetu mnogo popularniji nego na ovim prostorima.

 Sa suprugom Zvezdanom na Skadarskom jezeru

C.M: Kako ti vidiš inače profesiju turistički novinar, zašto volimo svoj posao iako nije isplativ?

Što se tiče isplativosti ovog posla, mjereno sumom novca, ovaj posao se definitivno ne smatra berićetnim. Kažite mi koji se novinar na Balkanu obogatio, ma šta da je radio i koliko bio cijenjen, čitan i objavljivan, međutim, mjereno onim drugim, važnijim kriterijumima, ja sam izuzetno bogat čovjek. Moje bogatstvo čine brojna prijateljstva i meni dragi ljudi, kao i zdrava porodica. U mom telefonskom imeniku je bezmalo 4000 imena, a  ljudi koje poznaješ su najveće bogatstvo. Kada pogledam unazad, sva ta iskustva s putovanja, nova poznanstva, upoznavanje različitih zemalja, njihovih kultura, običaja... sve to zaista oplemenjuje čovjeka.

Turizam je ubjedljivo najviše pogođen, a mi koji se bavimo turističkim novinarstvom, prepušteni smo sami sebi, bez ikakve i ničije pomoći. To je ekonomska, ali postoji i ona druga strana, a to je – o čemu pisati i šta objavljivati, odnosno kako biti u trendu kada niko ne putuje, pa ni mi.

C.M: Puno putuješ, i poslovno i privatno. Da li si nekad kao novinar imao neke neprijatne situacije?

Ja sam čovjek koji pozitivno misli i takvu energiju širim oko sebe. Upravo zbog toga, u toku mojih radnih putovanja po regiji u proteklim decenijama nikada nije bilo ružnih dešavanja, naprotiv, iz povremenih susreta su nastajala iskrena prijateljstva, mnogi poslovni partneri su danas moji najbolji drugovi, bez obzira kako se zovu i kom Bogu se mole. Tvrdim odgovorno da u svijetu postoje samo dvije vrste ljudi - dobri i loši. Tako sam vaspitao i svoje sinove kojima se veoma ponosim.

  Maroko, Marakeš

Moja ideja vodilja i misija od samog početka je bila da spajam ljude, idem i radim tamo gdje se mnogi boje, organizujem tematske skupove o zajedničkim turističkim prizvodima i objedinjenim nastupima na dalekim tržištima... u vremenu koje nije bilo naklonjeno hrabrim vizionarima. Da li sam i koliko uspio da uradim za više od dvije i po decenije, neka ocjenjuju drugi. Meni je najbitnije da sam u svemu maksimalno davao sebe i radio najbolje što znam, a ljudi itekako umiju da razlikiju profesionalce i  dobronamjernike od foliranata.

C.M: Turistička prizma je prije 24 godine pokrenula i akciju pod nazivom „Za novi kvalitet u turizmu“. Pojasni malo tu akciju nagrađivanja u regionu.

Akcija pod nazivom „Za novi kvalitet u turizmu“ nastala je u cilju podsticanja podizanja nivoa i kvaliteta turističkih usluga i objekata u zemljama u kojima se akcija vodi. Specifičnost ove nagrade je da o kandidaturi i nagrađenima isključivo odlučuju turistički novinari, članovi žirija iz zemalja u kojima se vodi ova akcija. S obzirom da svake godine dodijelimo oko 10 PRIZMI nije teško izračunati da je nagrađeno nešto više od 240 kompanija za više od dvije decenije. U poslednjoj akciji PRIZMA za Crnu Goru dodijeljena je podgoričkom hotelu HILTON.

 Manastir Svetog Save u Judejskoj pustinji

C.M: Kolika je važnost putovanja za tebe?

Putovanje je moja ljubav i posao, riječju moj život. Zaista sam se nalazio na mnogim meridijanima i u raznim djelovima svijeta. Putovao sam transibirskom željeznicom od Moskve do Vladivostoka, letio svakojakim avionima po dalekom Sibiru, krstario, ljetovao i obilazio Afriku, Karibe, Evropu... Kao veoma neobična zemlja, osvojila me je Kuba, jer sam tamo imao osjećaj kao da me je neko ubacio u nedovršen filmski feljton s kraja pedesetih godina prošlog vijeka. Ruska nepregledna prostranstva, kontrasti, različiti narodi i običaji jesu nešto neponovljivo. U Barselonu sam se zaljubio na prvi pogled, Pariz i Rim su jedinstveni, kulturno nasleđe Egipta i kupanje u Crvenom Moru je priča za sebe. Ostrvo Mauricijus i Indijski okean su u zimskim mjesecima u Evropi prava tropska oaza... Kao što rekoh, svako putovanje je priča za sebe i ova nabrajanja bi trajala unedogled.  Mauricijus, Indijski okean

Kada me pitate gdje mi je bilo najljepše, to je kao da pitate majku, koje joj je dijete najdraže? Svaka zemlja, regija, grad... ima nešto posebno, što ćete rijetko ponoviti na nekom drugom mjestu. To je upravo ono što vas vuče u nove  doživljaje, jer uvijek je to nedoživljeni, premijerni film uživo. Ako ste pravi putoholičar, morate prije odlaska na neku destinaciju da se dobro informišete i prpremite za ono što vas očekuje, a to danas zahvaljujući internetu nije teško.

  Mauricijus

C:M: Kako ti obilaziš balkanske prostore?

Balkan najčešće obilazim automobilom i godišnje prevezem na desetine hiljada kilometara. Prostor bivše Jugoslavije je meni posebno zanimljiv, što je i razumljivo s obzirom da je to zemlja u kojoj sam rođen i odrastao. Mladim ljudima koji su na svijet došli poslije, preporučjem da baš na ovom prostoru savladaju osnove putovanja. Rijetko gdje u svijetu imate takav kolorit i mnoštvo različitih kultura, folklora, jezika i dijalekata, konfesija, bogate tradicije... Za Vojvodinu u kojoj živim često kažu da je Evropa u malom, a ja tvrdim da je ona mala Evropa.

Mnogo mi nedostaju studijska novinarska putovanja koja sam često i organizovao u regiji, više puta i u Crnoj Gori, ali i vlastita, širom svijeta.

 Bihać, rijeka Una

C.M: Koji su razlozi da se turisiti odluče da obilaze baš našu Regiju?

O nevjerovatnim ljepotama Jadrana, neizmjernoj ljepoti Durmitora, prekrasnim bosanskim planinama, zatalasanoj Šumadiji, nevjerovatnim slovenačkim Alpima ili makedonskom slatkovodnom moru Ohridskom jezeru, je mnogo toga već ispričano, ako se ovome doda tradicionalno gostljublje, odlična gastronomija, dobra zabava... eto mnogo razloga za dolazak baš na ove prostore. Možda poslije svih nevolja i sukoba koje smo imali devedesetih, tvrdnja da je ovo „bakansko bure baruta“ trenutno možda i najbezbjedniji dio Evrope, zvuči nevjerovatno, ali to je istina. U svijetu ugroženom terorizmom, ovo je sigurno značajna prednost koju bismo trebali iskoristiti u promociji Regije.

 Drevna Jafa sa pogledom na Tel Aviv

C.M: Koliko je važno za turističku ponudu Regiona gastronomsko bogatstvo i raznovrsnost koje taj prostor ima?

Što se tiče gastronomije, Balkan je definitivno neprevaziđen. Možda sam subjektivan, ali ovdje se hrana najčešće priprema od namirnica koje imaju mirise i ukuse mog djetinjstva, a da ne griješim, to potvrđuju i brojni gosti i kolege novinari kojima sam u mnogo navrata bio domaćin. Dobar podvarak, sarma, prebranac pasulj, pečenja s ražnja ili pod sačom, riblji specijaliteti... jesu samo dio raskošne balkanske kuhinje. Uz ukusnu hranu, možemo da se ponosimo i odličnim vinima koja su sve priznatija širom svijeta. Strani turisti koji dolaze na naše prostore, u anketama koje popunjavaju, jesu prepuni hvale za gastronomske i eno ugođaje, mada nerijetko ističu da su nam porcije preobilne. Neka, mi ne volimo da se zgledamo kod posljednjeg ćevapa i ne moramo da „gasimo svijetlo“.

 Sveta Gora, Grčka

 Kapadokija, Turska

C.M: Šta vidite kao šansu Regiona na globalnom turističkom tržištu?

Zajednička promocija, prije svega, na dalekim destinacijama poput Kine, Južne Koreje, Indije... preko otvaranja zajedničkih turističkih kancelarija, izrade promo filmova i ostalog propagandnog materijala, kampanje na društvenim mrežama, jesu dobar put ka osvajanju ovih jakih tržišta. Srbija je ukinula vize za kineske turiste, Rusi neometano dolaze, od čega se već vide rezultati koje doduše trenutno ometa korona, ali ovaj put bi trebalo da slijede i ostale zemlje u regionu, posebno one koje nisu članice EU. Pojedine zemlje su uvele stimulacije za agencije koje dovode strane turiste, ali neke to rade samo za domaće agencije, što po mom mišljenju nije dobro, jer cilj je  veći broj turista, bez obzira ko ih dovodi. Srbija je prije nekoliko godina uvela i posebne vaučere koje mogu da koriste određene socijalne kategorije stanovništva radi podsticanja putovanja u domaćim okvirima i to daje solidne rezultate. Mađari imaju potpuno drugačiji model, po meni, znatno bolji, ali sve ovo navodim kao primjere iz prakse koje bi trebalo primjenjivati po potrebi, jer bolje je učiti na tuđim greškama. Zbog pandemije su i ostale zemlje uvele vaučere za svoje državljane i na taj način ublažavaju posljedice korone. Nadam se da će ove godine uz olakšice u putovanjima doći do inteziviranja putovanja unutar zemalja u našem regionu.