Umjetnička djela rađena od kože

Intervju: Ambroz Nikač /

Povod našeg razgovora sa gospodinom Ambrozom Nikačem, prvenstveno je bio vezan za ručno rađene umjetnine od kože, od novčanika, torbi, futrola za oružje do brojnih drugih predmeta. Ipak, nismo mogli a da se ne vratimo par godina unazad, i upoznamo čitaoce sa nesvakidašnjom životnom pričom našeg sagovornika.

Motivacioni govornik, elektroinžinjer, psiholog, grafički dizajner, paraolimpijac, stvaralac unikatnih ručnih radova od kože, samo su neka od zanimanja našeg sagovornika. Iako je gospodin Nikač osoba sa invaliditetom, to ga nije spriječilo da se u životu bavi svime što ga ispunjava. Nakon završenog fakulteta u Americi, nedavno je upisao psihologiju na Univerzitetu Donja Gorica, gdje je trenutno na master studijama. 

U razgovoru smo se vratili u davnu ’86 godinu, kada je naš sagovornik, sa tek napunjenih četrnaest godina, kao najmlađe dijete u svojoj porodici, otišao u daleku Ameriku. Otac i majka jedini su ostali u Crnoj Gori, dok su djeca, njih desetoro, odlučili da svoj životni put stvaraju preko okeana. Iako je, kako i sam kaže, velika porodica ogromno bogatstvo, prate je i veliki gubici, sa kojima se naš sagovornik tokom života teško mirio. 

CM: Kako je tekao Vaš život nakon odlaska za Ameriku?

• Odmalena sam baštinio ljubav prema elektrotehnici, i kada sam odlučio da će to biti moj poziv i da želim da upišem fakultet, shvatio sam da prvo moram završiti srednju školu koju sam rano napustio. Srećom, američki sistem obrazovanja omogućava da više razreda završite uz pomoć jednog ispita, za koji sam se, spletom okolnosti spremao samo jedan dan, i uspio sam da ga položim. Nakon toga upisao sam željeni fakultet – Electrical Engineering and Technologies. Tokom studija sam se trudio da uvijek odradim sve besprekorno, i bez odlaganja, što me je od ostalih izdvojilo tokom studija, a moj trud i rad su prepoznali i profesori. Dok sam još uvijek studirao profesor me preporučio Intel kompaniji iz Jute, u kojoj sam sticao prva praktična znanja. 

Iako je ovaj hobi nešto što zaista volim i što me u potpunosti ispunjava, žao mi je što je on u izumiranju. Malo ljudi zna ovaj zanat, a takođe još manje ljudi ga cijeni na način koji zaslužuje. 

CM: Žašto ste se odlučili baš za elektrotehniku?

• Još u ranom djetinjstvu sam se zanimao za tu nauku. Smatram da mi je elektrotehnika pomogla u mnogim životnim sferama, ali i da mi pomaže i dan danas. U elektrotehnici se problem razlaže po segmentima i zatim se rješenje pronalazi za cjelinu. Time se vodim i u svakodnevnom životu, pa me prijatelji često nazivaju ,,problem solver'' (onaj koji rješava probleme). 

CM: Kako ste došli na ideju da stvarate predmete od kože?

• Na televiziji sam naišao na emisiju u kojoj je stariji čovjek predstavljao svoje umjetnine od kože, kojim sam se oduševio i odlučio sam da i sam započnem sa pravljenjem sličnih predmeta. Ipak, iako je ovo jedna vrsta umjetnosti, nažalost, ona je u izumiranju. Siguran sam da ne znate puno ljudi koji se bave ovim. Kada sam dobio ovu ideju, odlučio sam da sve dodatno istražim. Kako ide sam proces pravljenja, od kakve vrste kože, koje se boje mogu koristiti i slično. Iako se u slobodno vrijeme bavim fotografijom, kuvanjem, košarkom i brojnim drugim hobijima, ono što me najviše ispunjava i u čemu uvijek uživam jeste stvaranje predmeta od kože. Za mene, ovaj hobi predstavlja umjetnost.

Na Facebook stranici ,,Leather craft by Ambroz'' možete pronaći različite predmete koje je gospodin Ambroz napravio, ali i naručiti neki jedinstveni komad, koji ćete posjedovati godinama. 

CM: Koliko je trajao sam proces istraživanja i učenja o pravljenju predmeta od kože?

• S obzirom na činjenicu da sam veoma dobar u istraživanjima, prilično brzo je sve išlo. Krenuo sam od istraživanja šta treba da se koristi, uz pomoć kojih se alata radi, koji se noževi koriste, kako se stvaraju 3D efekti čekićem. U početku sam sve testirao, od oštrine noža, do jačine čekića kojim trebam da udarim, različite oblike. I čestom praksom, došao sam do toga da danas uopšte ne razmišljam o ovim stvarima, sve nekako ide lagano, i to me zaista opušta. 

CM: Ne koristite običnu kožu, već štavljenu. Po čemu se ona razlikuje od obične kože?

• Štavljena koža je posebna vrsta kože, koja se suši na poseban način ali i tretira. Ova koža ne posjeduje nikakve hemikalije i toksine, već je u potpunosti organska. Ona dolazi u prirodnoj, boji kože, ali se može farbati, samo je bitno da i boje budu organskog porijekla. Nažalost, ove kože nema kod nas, već je nabavljam iz Amerike, tako da mi to dodatno otežava posao. To dovodi do dugog čekanja ali i do značajno više cijene. Takođe, da bi ona u potpunosti ostala nepromijenjena ali i organska, na kraju procesa je premazujem pčelinjim voskom. 

,,Sve što mogu ja, zašto ne biste mogli i vi? Jer, priznaćete, ja imam mnogo više prepreka do određenog cilja, ali ako postoji disciplina, ništa nije nemoguće.'' 

CM: Kako izgleda proces stvaranja jednog kožnog predmeta?

• Prvenstveno je bitno izabrati šta se pravi, i u zavisnosti od toga kreće iscrtavanje pa rezanje kože. Za razliku od obične kože, koja će pući ako se pokvasi, štavljena koža se mora pokvasiti, kako bi bila lakša za rad. Nakon toga, sklapaju se djelovi, rade se šavovi, i po debljini konca se može prepoznati ručni rad, jer mašina ne može napraviti takvu debljinu. Izrada jednog novčanika, na primjer, traje oko 7, 8 dana. Mada i dužina samog procesa zavisi od toga koliko je kompleksno to što trebam da napravim. Graviranje ili crtanje na koži produžuje sam proces izrade. I tako, ja u pozadini pustim pjesme Đola Balaševića, i narednih par sati krećem da stvaram. Za to vrijeme isključim zvuk telefona jer ne želim da me ništa ometa dok uživam u tom procesu.

CM: Šta Vaše proizvode razlikuje od ostalih?

• Većina ljudi ne shvata zapravo sami koncept ručnog rada. Kada stvaram, ja se posvetim samo tome i ne radim ništa drugo. Od samog dizajna, izrade, šavova, sve se radi ručno, bez upotrebe bilo kakvih mašina, i za to je, naravno, potrebno vrijeme. Ali uvijek uradim samo jedan primjerak, tako da su svi moji radovi zapravo unikatni. Ipak, ljudi kod nas nažalost ne cijene ručni rad, već će za stvarnu cijenu jednog ovakvog proizvoda reći da je skup, i da takav ili sličan mogu naći na pijaci za par eura. A ne shvataju da ja pravim predmete koji se prenose sa generacija na generaciju, jer je njihov rok trajanja veoma dug, za razliku od drugih koji se rade u ogromnim količinama i upitnog su kvaliteta. 

Gospodin Ambroz je i paraolimpijac i našu državu predstavlja u čak dva sporta, stoni tenis i pucanje iz vazdušnog pištolja.

CM: Šta radite sa predmetima koje izradite a njima niste u potpunosti zadovoljni?

• Već sam pomenuo da stvari koje pravim ne mogu naplatiti onoliko koliko je njihova stvarna vrijednost, pa ih zbog toga najčešće poklanjam. Ipak, imam jednu kutiju u koju odlažem sve predmete koji nisu prošli moj standard, i koje nikom ne poklanjam, jer smatram da nisu dovoljno dobri. Ali moji drugovi često pogledaju šta se nalazi u toj, kako sam je nazvao ''ujakovoj kutiji'', i izaberu nešto za sebe. Ali ja im te stvari sam nikad ne bih dao, jer smatram da nisu savršene kakve bi trebale biti.

CM: S obzirom na Vaše životno iskustvo, šta bi bila poruka koju biste podijelili sa našim čitaocima?

• Iako sam se u Podgoricu vratio prije šesnaest godina, i dalje se iznenađujem podjelama koje se nalaze u našem društvu. Ipak, poručujem svima da se ljudi mogu dijeliti samo na dobre i loše, nezavisno od vjere, boje kože ili nacije kojoj pripadaju. Kada to usvojimo, bićemo bolji ljudi i svima će biti kvalitetniji život. Takođe, smatram da bi svako od nas trebao naći nekoliko hobija, stvari koje ga ispunjavaju. Jer, svi mi imamo loše dane, i upravo tada, kada nismo baš raspoloženi, možemo se okrenuti nekom od njih i to će nam pomoći da se osjećamo bolje i da što prije izađemo iz tog lošeg perioda. Ja sam pronašao crtanje, pucanje iz pištolja, pravljenje predmeta od kože, pisanje bloga i mnoge druge hobije. A siguran sam da svako može naći nešto za sebe. U svemu možeš biti dobar, samo je pitanje koliko ćeš vremena posvetiti tome da vježbaš i da se usavršavaš.