Eko rizort Fern Farm (Farma paprati) - domaćinstvo Vuković
Fern Farm eko rizort u selu Štitarica u Mojkovcu, u blizini Nacionalnog parka Biogradska gora je kreacija umjetnika Ilije Vukovića koji je odrastao na selu, a posljednju deceniju živi po svijetu, na zapadnoj i na istočnoj hemisferi. Kao magistar umjetnosti dizajnirao je svoje idealno utočište na selu. Fern Farm ili Farma paprati u Nacionalnom parku Biogradska gora nudi moderan komfor u kombinaciji sa panoramskim pogledom na planine.
Međunarodni profesor umjetnosti Ilija Vuković, koji je odrastao uz planine i igrališta, slao je skice, a njegov otac Velizar, zanatlija i farmer je njegovu viziju ostvarivao. Danas je Fern Farm idilično mjesto za opuštanje u mirnom, planinskom okruženju prirode.
“Ovo je veliki posao i velika odgovornost. Rad počinje ujutro u pet i završava se uveče oko 22 časa. Osim turista moramo raditi u vrtu gdje uzgajamo paprike, šargarepu, luk, sve što treba za kuhinju. Dobro je što smo kao porodica bili jedan dobar tim, koji je uradio nešto lijepo - poručuje Ljubisavka Vuković, Velizarova supruga.
SUPRUGA KOREANKA POMAŽE
Ilija je odnedavno oženjen južnokoreankom He Džu i cilj mu je da se iduće godine potpuno vrati u ovaj raj i otvori ga za umjetnike i one koji traže istinu. Za sada, nastavlja svoje globalne avanture povratkom na crnogorske planine kad god je to moguće i uvijek rado komunicira sa gostima koji uživaju u ljepoti koja inspiriše njega i porodicu Vuković.
Fern Farm je idealno mjesto za avanturiste, za planinarenje, vožnju brdskim biciklizmom i terenskom vožnjom.
Štitarica, gdje se nalazi Farma paprati, se smatra za jedno od najljepših sela u Crnoj Gori zbog svojih prirodnih ljepota. U selu se nalazi crkva koja je sagrađena 1896. godine i škola koja je sagrađena 1910. godine.
U Mojkovačkom kraju sve veći broj domaćinstava opredjeljuje se za ulaganja u seoski turizam. Oslanjaju se uglavnom na sopstvene ideje i budžet. Tako je i na imanju porodice Vuković koja u svom selu vidi perspektivu i u kojem će im od naredne godine pomagati sin i snaha Koreanka.
Čekajući sina i snahu da se potpuno presele u Crnu Goru, Velizar i Ljubisavka sve obavljaju sami. Država im nikad nije pomagala iako je bilo obećanja.
- Očekivala sam novac koji je obećavan ženama na selu od Zavoda za zapošljavanje jer sam nezaposlena zadnjih 36 godina. Aplicirala sam preko ZZZ, međutim nikad ništa. Sve što vidite ovdje na ovom imanju je iz naših ličnih sredstava, tj. uz pomoć sina. Nijesmo imali pomoć od države nikad. Zašto, ne znam - priča Ljubisavka.
Odrastanje na selu za zdravi organizam djeteta
Odrastanje na farmi, u bašti, prirodi, na selu, doprinosi normalnom razvoju i zdravijem organizmu djeteta. To je poznato u razvijenim zapadnim zemljama, pa su na selu u Štitarici upravo česti gosti porodice sa malom djecom.
Djeca koja žive i odrastaju na selu, istraživanja su pokazala, rjeđe su podložna svim vrstama alergija i od mnogih drugih bolesti. Zato, kako kažu naši domaćini, birajte makar vikendom da sa svijim mališanima pobjegnete od gradske vreve i uživate u čarima prirode i lijepoj domaćoj hrani.
Porodica Vuković je napravila harmoniju u svom domu i postavila temelje za turizam.
- Sin Ilija, radi u Šangaju i ovo je sve njegova ideja. Cilj mu je bio da dopuni kućni budžet pošto je moj suprug, kao i većina Crnogoraca, otišao u minimalnu penziju - priča Ljubisavka.
Eko rizort čine male kuće sa prednjim staklenim zidom i terasom odakle može da se vidi cijela panorama. Na nadmorskoj visini su od 1.200 metara.
- Ja i moj suprug većinu posla smo odrađivali sami, međutim od juna ove godine je bilo toliko posla da nijesmo mogli sve sami, pa smo zaposlili jednu ženu koja nam pomaže u čišćenju. Što se tiče kuhinje to je ostalo i dalje samo naš posao - kaže Ljubisavka.
Do njihove ljepote nije lako doći, kao ni drugih porodica u Crnoj Gori koje se bave agroturizmom. Vukovići kažu da im nedostaje infrastruktura. Bez asfalta je dva kilometra puta koji vodi do ove idile. U rizortu tokom sezone boravi ukupno oko 1.000 turista. Najbrojniji turisti su iz Zapadne Evrope, no bilo ih je i iz Južne Koreje, jer je Ilijina supruga upravo iz te daleke zemlje.
Oduševljeni su Crnom Gorom, sviđa im se naš grad, malo mjesto, selo, čak bi i željeli da kupe neku nekretninu u Crnoj Gori.
DRŽAVA MALO ULAŽE U SJEVER
- Potrebno je da nam pomognu da se sanira put. Ulaganje u turizam na sjeveru Crne Gore je čini mi se minoran, zaista mali. Nama je potreban internet, i potrebna nam je putna infrastruktura, sve ostalo nam je Bog dao - kaže Velizar.
A pošto sezona na selu kratko traje pitamo ga je li isplativo baviti se seoskim turizmom.
- Imamo 18 ležajeva. To je pet objekata i dovoljno je da bi se fino živjelo. Veliko je ulaganje i ogromna sredstva i dugo će vremena proći da se vrati novac, ali srećom nijesmo ni kreditno zaduženi. Najviše smo zaradili svojim radom i sin je radio po tri posla u inostranstvu da bi ovo izfinansirao - kaže Velizar.
Ljubisavka kaže da im snaha Koreanka dosta pomaže i da je oduševljena Crnom Gorom, da želi da joj djeca ovdje odrastaju.
- Donijela je i svoje nacionalno jelo ,,kimči". To je kisjeli ljuti kupus koji pripremamo i rado ga jedemo. Voli našu kuhinju, čak štaviše želi da im djeca odrastu baš ovdje - kaže Ljubisavka.
A, likovni umjetnici Ilija i He Džu su se sreli na magistarskim studijama u Kini. Prošle godine su se nakon sedmogodišnjeg poznanstva i vjenčali. Jedna ceremonija je bila u Kini, a druga ceremonija u Ilijinoj postojbini.
- Ne smeta joj drugi kontinent i drugačija kultura. Drugačije je sve, ali ona voli Crnu Goru. Vjerovatno voli moga sina pa voli i Crnu Goru - kaže Ljubisavka koja pominje i da je svesrdno u svemu pomaže i ćerka Ivona koja se udala u Rabrenovića i živi i radi u Podgorici.
Majka i otac He Džu na dan vječanja slavili rošendan
Pita/burek specijalitet
Burek, to čudesno i čarobno lisnato jelo, neizostavan je dio na balkanskim soframa već vjekovima, pa je tako i kod Vukovića. Danas je vrlo omiljen u svim djelovima Balkana, s tim da postoji mala razlika u njegovoj pripremi.
Istorijski gledano, prve pite su pravili stari Egipćani, recepte su oplemenili i doradili stari Rimljani i onda se to kulinarsko dostignuće razgranalo po Evropi.
U našim krajevima postoji tvrdnja da je pita/burek jedinstveno i isključivo osmansko jelo. Međutim, prema istorijskim podacima, u svom korijenu to je hrana nomada i lutalica, mada je dokumentacija škrta, prvi zapisi o ovom jelu sežu od 12. vijeka. Pravljen je nad logorskom vatrom, nošen je u platnenim torbicama od Pekinga do Barselone, od Modene do Magreba.
Interesantno je da su se slatke pite pojavile relativno skoro, sa masovnijom proizvodnjom šećerne trske u britanskim kolonijama. Do tada su pite bile onoliko slatke, koliko je bilo slatko dodavano voće.
Ljubisavka i Velizar se nadaju da će rizort Ilija i He Džu tu stvoriti novi dom i sačuvati svoje selo.
Ljubisavka i Velizar sami posluže 18 gostiju
Ljubisavka i Velizar u jednom trenutku imaju 18 gostiju, i kaže sve teže sami mogu da ih opsluže.
- Mi više nijesmo mladi. Ja imam 55, muž 64 godine, već smo stariji. Ali, tokom ljeta sin dolazi i ostane po tri mjeseca i onda se on bavi gostima, pošto mi ne govorimo engleski, samo malo ruski. On govori engleski i kineski. Snaha dolazi već sedam godina i borave po tri mjeseca. Iduće godine planiraju da iz Šangaja pređu potpuno. Ako su mogli da predaju umjetnost u Šangaju, nadam se da će naći posao i ovdje - ističe Ljubisavka.