Vodenica Milatovića u bjelopavlićkom selu Dobro polje: Pet vjekova tradicije

Kao mali često sam dolazio u ujčevinu. Zavolio sam vodenicu i stalno pomagao đedu. Godinama sam „pekao“ vodeničarski zanat i danas nastavljam vjekovnu tradiciju mojih predaka. Ne trudim se da usadim tu ljubav sinu i ćerki, ali su oni sami zavoljeli Dobro polje, priča Milutin-Mićo Dautović.

Naš domaćin Milutin-Mićo Dautović u staroj vodenici Milatovića

Prvi julski dan donio je vrelinu u Zetsko-bjelopavlićku ravnicu. Uputili smo se fotograf Jovo i ja ka Slapu Zete, i priključili ogromnoj koloni vozila starim putem ka Danilovom gradu. Da, stari put će uskoro biti rekonstruisan. Konačno! Nakon skoro sat vožnje prašnjavim drumom stižemo u srce Bjelopavlića. Preko mosta se upućujemo putem ka Slapu i konačno uživamo u ljepoti kojom obiluje ovaj kraj. Stižemo do sela Dobro polje, upravo do mjesta gdje se nalazi rekonstruisani viseći most preko zelene Zete. Pokraj mosta je stara vodenica Milatovića, a naš domaćin Milutin-Mićo Dautović nas čeka u hladu smokve pred mlinom. Pozdravljamo se i sjedamo da malo odmorimo dušu. Mićo iz potoka pod mlinom vadi studeni „Tuborg“. Uz konstataciju da se pivo najbolje hladi u potoku nazdravljamo i započinjemo priču.

Pitamo ga otkud mlin Milatovića, a on – Dautović.
- Ovo je mlin moga đeda Mirka Milatovića. Đed ima 93 godine, i sada živi u Podgorici, pa zadnjih par godina oko mlina ja rabotam. Ne zna se tačno koja sam generacija mlinara, ali prema predanju koje moji preci prenose s koljena na koljeno ova vodenica je sagrađena negdje u 16. vijeku. Od tada radi bez prestanka. U manastiru Ostrog postoji zabilješka da je Sveti Vasilije Ostroški dobijao hranu upravo iz ovog mlina, priča naš domaćin. Prema predanju vodenički kamen je donesen sa Kosova. Upravo zato i vjekovima melje žito ne samo iz Bjelopavlića, nego i iz mnogih sela okolnih krajeva. Domaći kamen je porozan i teško bi mogao izdržati toliki niz godina neprekidnog rada. Kamen je neophodno oštriti kako bi brašno bilo dobro. To je, kako nam priča Mićo, ne baš laka rabota, ali da je on to s ljubavlju od malih nogu učio od đeda Mirka.
- Kao mali često sam dolazio u ujčevinu. Zavolio sam vodenicu i stalno pomagao đedu. Godinama sam „pekao“ vodeničarski zanat i danas nastavljam vjekovnu tradiciju mojih predaka. A priča je počela slučajno. Usadio sam bio neki kukuruz na svojoj njivi, i od njega napravio brašno. Supruga je spremala hljeb, kačamak, proju i svi moji prijatelji koji su probali ta peciva su bili oduševljeni. Odlučio sam da zasadim neke autohtone domaće sorte žitarica koje dobro uspijevaju u ovom kraju. Sorta žuti jarik je specifična jer ima krupno slatkasto zrno. Još jedna specifična vrsta je čuveni bijeli kujavski kukuruz poznat kao osmak, kazuje Mićo i dodaje da su Kujavljani poznati kao odlični uzgajivači žitarica. Sve što izađe iz ove vodenice ima ukus tradicionalnog kukuruznog brašna. Tako je, kaže Mićo, i kod ostalih pet vodenica u ovom kraju. Zanimljivo je da se mlinovi u ovom kraju dijele na ljetnje i zimske. Mlin Milatovića je ljetnji jer radi u ovom periodu. S jeseni i zime kad vode nadođu i Zeta se izlije mlin biva često potopljen. Tada rade zimski mlinovi i Bjelopavlići i susjedna plemena nikad nijesu mogli biti bez mlinova i brašna. Ovaj kraj je bogat vodama i vodenicama, pa su pored Milatovića, vodeničari bili i Radonjići, Perovići i Raičevići.

Ime je prodavalo brašno
Zidovi mlina Milatovića su tokom vjekova svjedočili raznim vremenima, ljudima i pričama.
- Đed je cio život proveo u mlinu. Pričao mi je on, a dosta priča je čuo od starijih, da su ovdje dolazili ljudi iz dalekih krajeva da melju kukuruz, pšenicu, raž, ječam... Putovali su na konjima i magaradima, sa bagažima i vrećama punim žita. Dešavalo se da je gužva pred mlinom velika pa bi morali i konačiti u mlinu. Nebrojeno je ljudi prošlo kroz ova vrata tokom vjekova. Posla je bilo pa je i stara vodenica morala da se dogradi i da se ubaci još jedan točak. Eto toliko je posla bilo i toliko je ovaj mlin bio čuven. Đed mi je pričao da je dosta ljudi na njegovo ime prodavalo brašno. Dovoljno je bilo da kažu da je žito bilo mljeveno u Mirkovom mlinu. Ima i jedna anegdota koju sam čuo od njega. Negdje je prolazio pazarom i pitao neku ženu odakle je brašno. Ona je rekla da je mljeveno u čuvenom mlinu Milatovića. Đed joj je kazao da je on Mirko Milatović, i da to nije brašno iz njegovog mlina. Žena mu je odgovorila da ona, i mnoge druge, prodaju brašno na njegovo ime i ugled. Eto tako je to bilo nekad, priča nam sa ponosom Mirkov unuk.

OKO VODENICA VAZDA IMA POSLA
Iz mlina se nalazi jaža u kojoj se skuplja voda koja se cijevima dovodi do ustave koja okreće mlinski kamen. Nekad je ona bila drvena, ali su je Milatovići davno zamijenili sa metalnom. Nju s vremena na vrijeme treba izvaditi da se promijene ležajevi i da se podmaže. Ustave se podiže ili spušta u zavisnosti od toga kojom brzinom želite da se okreće kamen koji melje žito. Brzina mljevenja žita utiče na kvalitet brašna pa se o tome itekako treba voditi računa. Ovaj posao iziskuje znanje i iskustvo. Tako se vlažno žito brže melje, a ono suvlje sporije. U suprotnom mlinski kamen ga sagori i ono dobije gorak ukus. Kukuruzno brašno ne smije da bude presitno kao puder, već mora da zadrži krupnije zrno i prepoznatljivu oštrinu. Dautović nam kaže da je najteži dio redovnog servisa mlina podizanje mlinskog kamena prilikom oštrenja i čišćenja koje mora s vremena na vrijeme da se odradi. Prije su ljudi to radili drvenim i metalnim polugama, što nije bilo nimalo lako jer je vodenički kamen težak skoro pola tone. Danas u mlininu imaju dizalicu pa je ta rabota znatno lakša. No, kamen svakako treba vratiti i centrirati što opet iziskuje znanje i vještinu.

Do prije desetak godina oba točka u mlinu su radila, ali zbog manjka posla danas radi samo jedan. No, godina korone je doprinijela da se mnogi vrate selu i poljoprivredi pa je dosta zapuštenih livada uzorano, posijane žitarice, pa će i posla biti više. Mićo veli da ima sve veći broj upita i da se raduje što se ljudi vraćaju selu i svojim imanjima jer im je dosta gradske gužve i buke. - Neko je obnovio stari vinograd i voćnjak, neko usadio nove čokote i stabla. Dostina ih je posadilo povrće. Kraj je značajno živnuo i to veseli ne samo mene, nego sve ove ljude koji dolaze da malo rade i uživaju u ovim ljepotama. Srećan sam što sela oživljavaju jer je greota da je zemlja zapuštena. Ovdje može lijepo da se živi i da se od rada u ničemu ne oskudijeva, kaže Dautović.

LJUDI SU OPET ZAVOLJELI VODENIČARSKO BRAŠNO
Ljudi su ponovo zavoljeli domaće proizvode. Hljeb, pite, peciva i ostali proizvodi od industrijskog brašna ne mogu da se mjere sa onim napravljenim od brašna koje je mljeveno u vodenici. Najbolje brašno koje nastaje mljevenjem nekoliko vrsta žita. Idealna kombinacija su kukuruz šećerac, bijeli i žuti jarik i osmak. Brašno od ovih sorti je ukusnije i kvalitetnije. Zato su spremni i više da plate ili da pređu 50 ili 100 kilometara da kupe dobar proizvod. Dopada im se i ambijent pa mnogi čekaju dok se žito melje, sjede pokraj potoka ili prošetaju preko mosta na drugu obalu Zete. Sve više je tih ljudi koji su bukvalno osviješteni pa prepoznaju istinsku ljepotu sela i njegova bogatstva.

Dobro polje utočište i odmorište od gradske gužve
Mićo je dijete iz centra Podgorice, ali je kao mali zavolio ovaj kraj. Radio je u novinama, danas je u jednoj distributerskoj kući, ali uz gradski život njeguje i mlinarski zanat i ljubav prema porodičnom nasljeđu. Kaže da se ne trudi da usadi tu ljubav sinu i ćerki, ali da su oni sami zavoljeli Dobro polje. - Moj sin Matej ima pet godina, ali uvijek nađe način da mi pomogne. Ponešto donese, iz ustave mi sipa brašno na sito i tako. Njemu je to kao igra, ali shvata je prilično ozbiljno. Poslije se hvali drugarima i kaže kako njegov otac ima mlin i kako je i on naučio da radi kao mlinar, kroz smijeh nam priča Dautović, ponosan na to što nove generacije upijaju ljubav prema vodenici. Za Mića je način života na selu potpuno prihvatljiv jer ga je, kako kaže, naučio od malih nogu. Čudi se ljudima koji su sa sela otišli u grad, ostavivši imanja i kuće da propadaju.
- Ponosan sam na porodičnu tradiciju i na to što je ova vodenica prehranila nebrojeno mnogo ljudi. Od vodenice čovjek može lijepo da živi. Ljudi koji su se bavili ovim poslom uvijek su bili bogati ljudi. Nekada su vodenice bile kao danas poslovni prostori ili druge nekretnine pa se i bogatstvo mjerilo brojem vodenica koje je neko imao. Danas prihod od vodenice može da bude pristojna dopuna kućnom budžetu, kaže Dautović i dodaje da ovo nije lak posao, ali da je lijep. Za njega je Dobro polje utočište i odmorište od gradske gužve. Mlin uskoro u obnovljenom ruhu Ovim prelijepim krajem nerijetko prođu ne samo domaći već i strani posjetioci. I jedni i drugi kada vide mlin se oduševe, krenu da fotografišu, postavljaju pitanja. Ne vjeruju da i dan danas nakon pet vjekova mlin radi kao u davno prohujalim vremenima. Proslavljeni košarkaški trener Momo Milatović, Mićov ujak i jedan od nasljednika ovog mlina, planira da nakon trenerske karijere u Kini renovira mlin i okolno imanje.
- Mlin će zadržati izgled, samo je u planu da se kamena fasada lijepo fuguje i očisti kako bi zablistala u punom sjaju. U planu je podizanje pozida kraj potoka i oko kuće kako bi ambijent bio prilagođen gostima koji bi ovdje došli da uživaju. Za sve bismo koristili prirodne autentične materijale i zadržali bismo što više starih detalja kako bismo sačuvali autentičnost i prepoznatljivost, kaže Mićo. Sjedimo na malenom mostu podno mlina i uživamo u hladnom vazduhu i vodi koji struji kroz voltove. Divimo se ambijentu i nadamo se da ćemo uskoro stari mlin vidjeti u novom ruhu. Vrijednim Milatovićima i Dautovićima kao i svim pregaocima trebalo bi pomoći u tom poduhvatu. Naš doprinos je ova reportaža, koja će, nadamo se, pokrenuti i druge da krenu primjerom ovih vrijednih ljudi.