Vratio se na rodno ognjište, stvorili raj za turiste

Turizam na selu: Seosko domaćinstvo Vujić

Cetinjanin Rajko Vujić nije mogao mirno da spava dok se nije vratio na svoje rodno ognjište u selo Dide u koje prije toga 20 godina niko nije živio. Obnovio je staru kuću i imanje i svoje penzionerske dane sada provodi tamo. I njegova supruga Danijela koja mu u svemu pomaže jedva čeka da se penzioniše i da se tamo potpuno presele. Sasvim spontano od prije nekoliko godina počeli su da izdaju smještaj i dočekuju putnike namjernike.

„Kada smo mi počeli da obnavljamo domaćinstvo u selu Dide niko nije živio već 20 godina. Moje želje su ostvarene, sada mirno spavam i ne sanjam ružne snove – počinje svoju priču za naš časopis Rajko Vujić.

Selo Dide se nalazi u zaleđu Boke Kotorske, u netaknutom prirodnom ambijentu Katunske nahije na 650 metara nadmorske visine gdje se sudaraju umjereno - kontinentalna i mediteranska klima. Predstavlja srce Crne Gore u pogledu arhitekture, kulture, istorije i života u surovom crnogorskom kršu. 

Nalazi se u kotlini okruženoj planinama. Kroz seoska imanja prolazi stara džada Kralja Nikole što je nekada bila jedina putna veza Crne Gore i Hercegovine.  

NIKO NIJE VJEROVAO DA ĆE USPJETI

Kako pričaju Vujići za časopis Caffe Montenegro selo je bukvalno bilo napušteno kada su riješili da obnove kuću. 

- Kada smo mi počeli da obnavljamo domaćinstvo u selu Dide niko nije živio već 20 godina. Moje želje su ostvarene, sada mirno spavam i ne sanjam ružne snove - ističe Rajko.

Njegova supruga Danijela priča da su kuću počeli da grade u podgoričkom naselju Pričelje, ali od kada je kuća na selu izgorela u požaru Rajka je mučio ružan san i svako jutro se budio sa podočnjacima.

- Suprug mi se jedno jutro povjerio, da svaku noć sanja kuću gdje se rodio kako se obrušila, a da dio gdje je ognjište ostaje cijelo - prisjeća se Danijela koja je rođena u Sarajevu.

Pričali su joj da je u crnogorskim porodicama tradicija da obično najmlađi sin ostane da čuva ognjište - kuću. 

- Međutim, njegov otac nije imao braće nego pet sestara, a Rajko ima dvije sestre. Imao je i jednog brata, nažalost, poginuo je u saobraćajnoj nesreći kada je Rajko imao 16 godina. Tako da je to njega opteretilo i čim bi zaspao sanjao bi isti san - priča Danijela.

Kaže da su tada odlučili da stopiraju sve radove u Pričelju i da odu na selo. 

- I od 2001. godine tamo se ne gasi mješalica - kaže Danijela.

Rajko ističe da su sve radili sami Diđani koji su raseljeni po Cetinju i promorju i drugim gradovima. U selu nije bilo struje, pa su naporno radili i uz veliku slogu doveli struju u selu, popravili put i obnovili bistijernu. 

-  Mislim da je elektrodistribucija dala stubove, a sve ostalo mi. Prvu noć kada sam zanoćio gore taj san nikad više nijesam sanjao - kaže Rajko.  

 Hranu mogu pripremati i gosti

Danijela objašnjava da u njihovom domaćinstvu hranu mogu pripremati sami gosti ili oni pripremaju za goste na tradicionalan način, na verige ili ispod sača, od sastojaka koji su uglavnom njihova proizvodnja ili su nabavljeni od susjednih domaćinstava. 

- Jelovnik ne postoji, već se priprema i nudi domaća hrana. Neophodno je naglasiti da li je potrebno pripremati vegansku ili vegeterijansku kuhinju, ali i to da li je gost alergičan na neke sastojke - objašnjava Danijela. 

POČELI SU OD NULE

Prije 28 godina bila je to kuća pod slamom, koja je potom izgorela pretpostavljaju od groma, tako da su počeli od nule.

- To je bio okidač da započnemo sve iznova. Kupili smo pčele i počeli da dolazimo. Na Pričelju nam je došao jedan roj i Rajko ga je sakupio u košnicu i ponio u Dide. Pitala sam ga tada zašto tamo nosi kad nema nikog, a on mi je rekao da treba nekom tamo da nazove ,,dobar dan" - prisjeća se Danijela. 

Dodaje da je bilo teško. Trebalo je ići u Podgoricu na posao i svakim slobodnim danom na selu. A djeca mala, ćerka u stomaku. Međutim, nijesu se pokajali, napravili su pravi mali raj gdje nema stresa, nervoze. Danijela grabi svaki slobodni dan da ide kod muža i svekrve koji su sada tamo cijele godine. 

Rajko je na selo otišao pod stresom, a sad je potpuno relaksiran. Ne pije ništa za pritisak. Sve mu je u redu. Ponekad kada dođe u Podgoricu se čudi gužvi, nervozi... zaboravio je na to, sada živi neki drugi lakši život. 

A Rajkovu ideju da počnu da dočekuju turiste mještani sela Dide prihvatili su sa nevjericom. Mislili su da je lud. 

- Svi bježe iz Dide, a vi pravite smještaj da vas neko posjeti - često su im govorili.

Međutim, malo po malo vodili su se idejom, da pare koje ulažu nikad neće biti izgubljene i da će na kraju napraviti mjesto gdje će živjeti kada odu u penziju. 

- Muž je imao sreću da ode u penziju sa 50 godina i otišao je odmah na selo. Moja svekrva nije mogla izdržati podgoričku vrućinu, otišla na ljeto i ostala tamo da živi - priča nam Danijela.

Slogom Diđana obnovilo se još sedam kuća, koji tu dolaze povremeno. Mađutim, niko tamo ne živi osim Rajka i njegove majke.

Turisti su u početku prolazili i svraćali, a onda bi i ostajali. 

Jednom godišnje za slavu okupljaju bratstvo Vujića i Draškovića koji su živjeli u Dide. I to im je postala tradicija. 

- Hoćemo da svi vide Dide, gdje su njihovi preci živjeli, čak su iz Argentine dolazili da ponesu grumen zemlje - kaže Rajko, dodajući da se ovdje mnogi i upoznaju. 

A turisti traže prenoćište i onda naruče doručak i ručak.

- Sada im gosti dolaze preko Airbnb, gdje se mogu pročitati samo lijepi komentari - priča Danijela.

Počelil su sa jednim apartmanom od 2016. godine, dolje je kuhinja, kupatilo, dnevna soba, gore soba sa šest kreveta. 

DJECA ŽELE DA SE VRATE NA SELO

Njihov sin Stevan studira Biotehnički fakultet. Petar je otišao u Kanadu i tamo diplomirao turizam, dok je najmlađa ćerka Danja na brodu.  

-  Stevan ima želju da nastavi očevim stopama, mada i Petar, kaže da će se vratiti za dvije godine. Mislim da država nema sluha za mlade koji hoće da se vrate na selo. Ja kad odem u penziji razmišljam da li ću moći cijelu zimu da budem tamo, jer čim bude mala kišica struja nestane. Internet je jako loš, signal za telefon isto tako. Penjemo se na brda da nazovemo nekog - priča Rajko.

Dodaje i da zbog tih problema ne mogu ni da pošalju prijavu gostiju MUP-u i račun jer se legalno bave ovim poslom, fiskalizovali se i izvršili su kategorizaciju. 

- Da bi se mladi čovjek vratio na selo, mislim da bi država trebala da mu obezbijedi 10 godina života u tom napuštenom kraju. Tako da mi žao što država nema sluha. Nema omladine na selu. Evo, nedavno je organizovano čišćenje mjesnog groblja. Od njih 10, dvoje je moglo da radi trimerom, a ostali samo da grabuljaju. Sela izumiru - kaže Danijela koja je prije 28 godina došla u Crnu Goru na ljetovanje i ostala. U Budvi je srela Rajka, i propustila autobus za Sarajevo. Ali, kaže, nikad se nije pokajala. 

A domaćinstvo Vujić nudi boravak i prenoćište u zdravom prirodnom ambijentu, degustaciju tradicionalnih i organskih proizvoda.

Turisti hrane životinje, pomažu u bašti, pješače kroz planinski dio jama, pećina, ladnica, odmaraju u šumi, beru ljekovito bilje, degustiraju šumske plodove, a onda se druže uz logorsku vatru i kampovanje uz zvuke prirode.

- Želimo omogućiti gostima prijatan odmor koji bi bio u punoj simbiozi sa prirodnom i kulturnom sredinom. Ovakav odmor pruža upoznavanje sa tradicionalnim načinom života i mještana, uvid u njihovu bogatu i burnu prošlost - kaže Rajko.

,,Dide raj, Rajko je kralj"

- Došli su nam prvo neki Rusi. On je kardiovaskularni hirurg, radio je na podmornici i rano je otišao u penziju. Imali su malog sina Vlatka. Došli su na 15 dana i onda su molili, kumili da ostanu još. Odu do Kotora, vrate se i kažu katastrofa, boli glava, gužva, i onda kažu ,,Dide raj, Rajko je kralj"- priča Danijela.

Imanje Vujića se prostire na 400.000 metara kvadratnih, pogodno za sve namjene u turizmu.

Posjed se nalazi na pola sata od Cetinja i oko jedan sat od Podgorice, Kotora, Nikšića i Lovćena. Posebna vrijednost ambijenta je sačuvana priroda i arhitektura sa zdanjima starih više vjekova kao i kamena guvna, bistijerne, voltovi... Imanje je sa svih strana okrućeno kamenim vrhovima koji svaki za sebe čini poseban vidikovac. 

Vujići se bave pčelarstvom, ratarstvom, stočarstvom i vinogradarstvom, a u Pričelju imaju 300 stabala raznog voća i 700 čokota loze.  

- Držimo ovce, svinje, kokoške, patke, ćurke, mačke, pse... Trebali bi uskoro da uzmemo magarca. Obično preko ljeta kupimo junad, ali ove godine je skupo. Napravili smo i sušaru i imamo veliku baštu - kaže Rajko.

IMALI SU GOSTE I ZA NOVU GODINU

Mislili su, kažu, da samo ljeti dočekuju turiste, međutim ove godine je drugačije, počeli su da dolaze već od Nove godine. Zadnji gosti su bili iz Australije, Meksika, Amerike.

- Za Novu godinu smo imali goste iz Izraela. Nije bilo govora da odustanu, iako smo im rekli da može pasti snijeg. Poslije njih su nam stigli Njemci i tako - kaže Danijela dodajući da je veliko interesovanje, a da imaju samo šest kreveta. Gosti su im uglavnom stranci iz cijelog svijeta.  

A gosti ih ne zaboravljaju ni kada odu. Ostaju bliski kao porodica. 

- Prije par mjeseci došli su Rus i Ukrajinka. On je pobjegao od rata i smješten je u Budvi, a žena ima posao u Sankt Petersburgu. Dolazi povremeno. Sin koji ima dvije godine na kraju me je zvao Mami i nije htio da ode zadnji put kada su dolazili - priča Danijela. 

Trude se da budu ambasadori Crne Gore.

-  Dajemo sve od sebe da nas predstavimo u najboljem mogućem svijetlu - kaže Danijela i dodaje da je ovo prva godina da su definisali cijene usluga. 

- Prošlih godina dođu gosti, prespavaju, jedu i pitaju koliko su nam dužni, a Rajko kaže ,,onoliko koliko ste zadovoljni". Bila su četvorica Italijana, imali su po 23 godine... Iz Bara su krenuli na Žabljak i naveo ih put ovuda, bili su gladni. I htjeli su sve da probaju. Taj dan sam neku boraniju sa jagnjetinom pravila. Oni su taj dan sve probali što je bilo i od pića i od hrane. Non stop je bilo smijeha i na kraju pitali koliko su dužni za uslugu. Mi im kažemo ,,onoliko koliko ste zadovoljni", a  jedan od njih kaže ,,koliko sam zadovoljan dao bih sve što imam" - priča Danijela.  

Turisti se dive raju, tišini, prirodi, cvrkutu ptica i zdravoj hrani. A stranci rade i pričaju sa svojom djecom. 

- Oni toliko pričaju sa djecom, i ne drže ih pod staklenim zvonom kao mi našu. Gola, bosa, trče po livadi, puste ih tako. Oni se više igraju sa njima, manje je telefona - priča Danijela koja jedva čeka da ode u penziju i pridruži se mužu i njihovom malom raju.